Povodom zveckanja oružjem, huškanja i najava novog rata u Bosni i Hercegovini, pišem ovo.
Probudio se držeći hladnu metalnu cijev u ruci. U posljednjih mjesec dana, ona mu je poput medvjedića iz djetinjstva. Medvjedić mu je davao do znanja da nije sam i da ima neku utjehu. Metalna cijev mu sada daje do znanja da je živ i ona mu je sada najbliži saputnik kada ne riga vatru. Ustavši se, primijetio je da je u potpunosti obliven znojem. Velika je promjena bila zamijeniti svoj udobni krevet sa svilenom posteljinom i dekom od satena uskim pješčanim rovom čiji mu se pijesak sada zalijepio po čitavom tijelu. Znoj mu se počao slijevati u veliki ožiljak na leđima.
,,Aaaaah!”, jauknuo je bolno, ali tiho. Nije želio probuditi svoje saborce. Pored trenutne fizičke boli, 21-godišnjem vojniku dolazi scena jučerašnjeg događaja čije breme, osjeća, nikad neće moći skinuti sa sebe. Uzeo je prljavi zavoj iz džepa i počeo brisati krv iz ponovo otvorene rane izazvane jučerašnjim dvobojem s neprijateljskim vojnikom. Ne boli ga rana koju je izazvala oštrica s njegovog bajuneta koliko ga boli na ono što je uslijedilo poslije. Eto je, dolazi. Došla je. Slika njegovog noža do drške zarivenog u neprijateljev trbuh i krvi koja je kao potok izlazila iz njegovih usta, ponovo je tu. Krv je zalila taj isti nož. ,,Aaaaaah!”, uzviknuo je još jednom! Povratka nema. Prekinuo je jedan ljudski život. Kaje se. Iskreno se kaje zbog svega. Stidi se zbog svoje otvorene podrške ratu kada je 3 godine prije toga bio objavljen. Još uvijek se sjeća svog ushićenja radi nove prilike za junaštvom i dokazivanjem svojim vršnjacima. Tih dva mjeseca, koliko je ukupno trajalo njegovo vrijeme poslije dobrovoljne prijave, proveo je u držanju monologa svojim vršnjacima o svojoj hrabrosti i svojim podvizima, kako će kositi neprijatelje i ne prezati ni od čega. ,,Mač će mi uvijek biti gladan njihove krvi!”, te se svoje rečenice vrlo dobro sjeća. Bijaše glavna ličnost u školi ta dva mjeseca. Svaku moguću pauzu je iskoristio pričajući o dostojanstvu i hrabrosti u ratu, kako su oni bitniji i od života, kako bi to trebali biti jedini čovjekov cilj, kako je rat jedino ispravno stanje, u kojem se razračunavaju najgori ljudski nagoni i kako je to jedini period kada se sva istina zna….Nije se više mogao sjećati svih svojih gluposti i trabunjanja, kako ih sada naziva. Dok još uvijek pokušava smiriti bol od rane na leđima, prisjeća se dvojice školskih drugova, njegovih najboljih prijatelja. Oni su zajedno stavili svoja imena i prezimena na papir koji im je doveo najstrašnije iskustvo u životu. ,,Neeee! Bože dragi, nee! Zašto sam ih nagovorio?! Kriv sam, da, kriv, niko drugi nego ja!”, ovaj put se snažno zaderao zaplakavši i zarivši si lice u mokri pijesak. ,,Začepi, klipane!”, čulo se s kraja rova. Nije mario. I dalje je vlažio rovovski pijesak suzama. Desilo se to prije dva dana. Bio je to iznenadni neprijateljski napad.
Čuvši zlokobni strogi glas svog nadređenog: ”Marš, marš!”, u sredini noći su svi iskočili pa i on i njih dvojica. Ubrzo su shvatili da to nije bio pametan potez. Neprijatelja je bilo više i bili su preblizu. Naređeno je vraćanje u rov i paljba. Nišanio je nespretno. Opet je tu bila hladna metalna cijev. Ovaj put je rigala vatru. Strah dolazi zajedno sa zbunjenošću. Stvorila se prava magla zbog svog tog rasutog baruta, eksploziva i pijeska. Boje uniformi više nije raspoznavao. Sada su to samo bili obrisi figura koje dižu ruke jedna na drugu, te koje se probadaju dugim oštricama. Ono što ga je najviše diralo su zvukovi, najstrašniji koje je čuo u životu, ne raspoznavši ništa ljudsko u njima. Međutim, na nišan mu dođoše dvije nove figure. Jedna od njih je pala. Druga je zamahnula bajunetom i zarila njen vrh u srce figuri na podu. Prolomio se još jedan takav zvuk. Sada je nešto drugačije. Do njega je doprijelo nešto što je već čuo. Bijes donešen strašnim saznanjem ga je obuzeo. Krvoločno probodena figura bio je njegov prijatelj kojeg je na trenutak izgubio iz vida. Pucao je i pucao, ciljano na zlokobnu figuru. Rasipao je metke, suprotno od naređenja, te nije ni primijetio da ju je izgubio iz vida među morem ostalih. U ovim trenucima, nije bilo mjesta ni za logiku ni za razum, već samo za krvoločni nagon za osvetom. Iz tog stanja probudio ga je drugi poznati krik. ,,Aaargh!”, uzvikivalo je goruće ljudsko biće pored njega. Plamen ga je obuzeo čitavog. Gubio je još jednu dragu osobu. Neljudski urlici su ga paralizirali dok je bespomoćno gledao u bespotrebno i očajno mlataranje udova njegovog drugog školskog druga, sve dok do njega nije stigao miris spaljenog mesa. Od tada se ničeg ne sjeća.
Nakon što je još jednom povratio prisjećajući se toga, pronio se još jednom najmrži glas nadređenog: ,,Marš! Marš!” Mehanički je ustao i neoprezno potrčao prema novom žarištu nove bitke u ljudskoj historiji. Na licu mu nije bilo nikakvih emocija. Bile su to samo crte mladog lica prekriveno neobrijanim dlačicama, ponekom bubuljicom i mrljama krvi. Usne su bile ravno spojene, a oči gledale u tačku žarišta bitke. Uslijedio je fijuk.
Sada mu je pogled uperen prema nebu. Bilo je vedro, ni trunke oblačka. Sunce je sijalo punim svojim sjajem. Tek sada vidi koliko suncu smeta sva ova magla koju stvaraju. Da baci pogled na donji dio tijela, ne bi vidio ništa osim komadića mesa razbacanih na sve strane, ali ne može. Jezik nije mogao pomaknuti. Govorile su misli. Proklinjao je sebe, proklinjao je ratne plakate po ulicama svog grada koje je i sam lijepio, proklinjao je metalnu cijev. Sada je kasno, on to zna, ali to mu je posljednji užitak u životu, da proklinje. Geler u stomaku koji mu probija utrobu paralizirao ga je baš poput one nemile scene prije dva dana. Sada je želio svog plišanog medu. Želio ga je sada imati kao utjehu, kao svaki put pred spavanje….
Bitka na polju Paschendale-a je bila jedna od najvećih bitaka Prvog svjetskog rata. Snage —–, vođene —– trupama, napale su snage —— carstva. Trajala je 5 mjeseci. —– trupe su za samo 8 osvojenih kilometara izgubile 150 000 ljudi, što znači da su za svakih 5 centimetara izgubili jednog čovjeka. Gubici na obe strane su iznosili 500 000 mrtvih.
100 godina poslije, pročitah ovo u opisu pjesme ,,Cijena milje” poznatog švedskog benda ,,Sabaton”. Od tada, bilo je još mnogo Paschendale-a, gledamo ih sada, a vjerovatno će se i dešavati. Šutili smo, šutimo i šutićemo. Pomislio sam: ,,5 cm nije ni čitava širina mog stola” i ništa više.
