Kad novac postane sredstvo kontrole: Ekonomsko nasilje nad ženama koje često ostaje nevidljivo

Ekonomsko nasilje rijetko počinje zabranom rada ili oduzimanjem plate. Češće počinje rečenicom da žena „ne mora raditi”, da će partner „brinuti o porodici”, ili da je novac jednostavno njegova stvar. Granica između dogovora i kontrole tada postaje teško uočljiva, jer se nasilje razvija postepeno. Za žene koje ga prežive, posljedice sežu mnogo dublje od finansijskog gubitka – do gubitka samostalnosti, mogućnosti izbora i povjerenja u samu sebe.

Piše: Hana Hodžić; Foto:  Amira Skopljak; Fotobaza.ba

Za potrebe ovog teksta razgovarali smo sa ženom koja je preživjela ekonomsko nasilje u braku. Njen identitet poznat je redakciji, zbog zaštite njene privatnosti. Za nas je podijelila svoje iskustvo i opisala kroz šta je prolazila, uključujući pritisak supruga da napusti posao i ostane bez vlastitog izvora prihoda. Upravo joj je posao, na koji je suprug svojevremeno insistirao da da otkaz, na kraju pomogao da zadrži finansijsku samostalnost i izađe iz situacije ekonomskog nasilja.

„Kada vas neko pokušava učiniti finansijski ovisnim, zapravo vas zatvara u kavez. Sloboda izbora nestaje” – kaže žena koja je preživjela ekonomsko nasilje.

Danas jasno prepoznaje ono što u trenutku kada se dešavalo nije umjela imenovati – kroz rad sa psihologinjom shvatila je da ono što je smatrala „bračnim problemima” zapravo predstavlja obrazac sistematske kontrole.

„Ona mi je polako otvarala oči i pomagala mi da shvatim šta je normalno u partnerskom odnosu, a šta nije”, kaže sagovornica.

Prema njenom iskustvu, ekonomsko nasilje gotovo nikada ne dolazi samo – povezano je sa psihološkim nasiljem, manipulacijom i potrebom partnera da potpuno kontroliše drugu osobu.

Nasilje koje se često skriva iza „brige”

Psihologinja Amina Karalija objašnjava da se ono teško prepoznaje jer je prikriveno svakodnevnim obrascima koji na prvi pogled izgledaju kao briga za porodicu. Ekonomsko nasilje podrazumijeva korištenje novca, imovine, zaposlenja ili drugih ekonomskih resursa kao sredstva kontrole.

„Po definiciji, ekonomsko nasilje je sistemska kontrola partnera kroz finansije, s ciljem oduzimanja slobode izbora. Najčešće se teško prepoznaje zbog tradicionalnih uloga, gdje se muška kontrola nad novcem doživljava kao zaštitnička, a postepeno prelazi u manipulaciju – počinje rečenicom ‘ne moraš ti raditi, ja ću brinuti o nama’, a završava potpunom izolacijom”, kaže Karalija.

Slično potvrđuje i Gordana Vidović, aktivistkinja za prava žena i osnivačica Sigurne kuće za žene i djecu žrtve nasilja u Modriči.

„Ekonomsko nasilje je izuzetno prisutno među ženama koje nam se obraćaju za pomoć i,,ako se javljaju zbog fizičkog ili psihološkog maltretiranja, detaljnija procjena gotovo uvijek otkrije i finansijsku kontrolu.”

Žene same često ne prepoznaju da su žrtve. U patrijarhalnom okruženju finansijska kontrola lako se predstavlja kao tradicionalna podjela uloga, pa partnerovo ponašanje tumače kao brigu: „On brine o porodici”, „ne želi da se ja mučim.” Nezaposlene žene posebno su izložene ovom obrascu, jer često osjećaju da nemaju pravo tražiti novac od partnera. Tek kroz razgovor sa stručnjacima počinju razlikovati zajedničko planiranje budžeta od toga da moraju „moliti za novac”.

„Natjerao me da dam otkaz”

Za našu sagovornicu ekonomsko nasilje nije bilo samo pitanje novca ,partner je pokušavao da je učini potpuno finansijski zavisnom. Nagovarao ju je da proda stan stečen prije braka, a kontrolu je širio na posao i svakodnevni život.

„Natjerao me je da dam otkaz na poslu na kojem sam radila 22 godine i gdje sam uživala veliko poštovanje i profesionalni ugled”, kaže ona.

Jednom prilikom donio joj je tri lista papira sa zahtjevima i ucjenama koje je morala ispunjavati. Otkaz ipak nije prihvaćen ,rukovodstvo institucije odlučilo je da ga ne provede i ohrabrilo ju je da odustane od te odluke.

„Nikada im to neću zaboraviti, jer mi je upravo taj posao kasnije omogućio da odem iz tog braka.” pojašnjava naša sagovornica

Zaposlenje je za nju postalo mnogo više od izvora prihoda.

„Imala sam sreću što sam ipak zadržala posao, jer mi je upravo vlastita zarada omogućila da donesem odluku da odem.” ističe ona.

Psihologinja Karalija ekonomsku samostalnost vidi kao ključni dio oporavka.

„Prva plata ili sopstveni bankovni račun nisu samo novac , oni su za ženu simbol slobode, vraćenog dostojanstva i materijalni dokaz da može upravljati svojim životom.” pojašnjava ona.

Kada odlazak nije samo pitanje hrabrosti

Pitanje „zašto žena jednostavno ne ode?” zanemaruje jednu od najvećih prepreka – finansijsku zavisnost. Kada žena nema vlastite prihode, odlazak nije samo emotivna odluka, nego pitanje gdje će živjeti i kako će obezbijediti potrebe djece.

„Finansijska zavisnost stvara neprobojan zid i najčešći je razlog zašto žene ostaju u nasilnim vezama, čak i kada postoji direktna opasnost po njihov život. Suočene sa izborom između trpljenja nasilja pod sigurnim krovom i izlaska na ulicu bez ičega, žene često biraju ono prvo kao ‘manje zlo'”, kaže Vidović.

Djeca su dodatni razlog zbog kojeg žene ostaju. Iza toga se, objašnjava Karalija, često krije egzistencijalni strah.

„Gdje ću s njima i od čega ćemo živjeti?”

Nasilnici taj strah znaju iskoristiti, govoreći ženi da bez posla ili novca neće moći zadržati djecu , a Vidović dodaje da nasilnici i djecu koriste za manipulaciju, uvjeravajući ih da im je bolje ostati s ocem.

Za anonimnu sagovornicu finansijska zavisnost upravo je izgledala kao „kavez”,a zadržavanje posla omogućilo joj je da ga napusti.

Kada se izgubi povjerenje u sebe

Posljedice ekonomskog nasilja nisu samo materijalne. Karalija upozorava da dugotrajna finansijska kontrola ozbiljno utiče na mentalno zdravlje, dovodeći do hroničnog stresa, anksioznosti, pa čak i depresije, uz osjećaj naučene bespomoćnosti.

„Konstantno traženje dozvole za bazične troškove šalje ženi poruku da je nesposobna i bezvrijedna – vremenom potpuno gubi povjerenje u sopstveni razum i sposobnost donošenja odluka”, objašnjava Karalija.

Anonimna sagovornica upravo gubitak povjerenja u sebe opisuje kao jednu od najtežih posljedica.

„Najteže je bilo vratiti povjerenje u vlastitu procjenu stvarnosti. U takvim odnosima, bez obzira na obrazovanje, uspjeh, platu ili društveni status, čovjek postepeno počinje gubiti sebe.” Tek nakon izlaska, kaže, počela je ponovo vjerovati da ima pravo na drugačiji život.

Psihološki oporavak, prema Karaliji, podrazumijeva ponovno učenje donošenja samostalnih odluka, vraćanje samopouzdanja i izgradnju mreže podrške.

Šta kaže zakon?

Pravnica Ruža Oroz objašnjava da pravna zaštita postoji, ali između zakona i njegove primjene u praksi i dalje postoje izazovi. Na nivou BiH ne postoji poseban državni zakon kojim se ekonomsko nasilje samostalno definiše BiH je, međutim, 2013. ratifikovala Istanbulsku konvenciju, koja ga prepoznaje u okviru nasilja nad ženama. U Federaciji BiH ekonomsko nasilje izričito je prepoznato Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama, koji obuhvata oštećenje zajedničke imovine, zabranu rada i onemogućavanje korištenja lične imovine. U Republici Srpskoj nasilje je na isti način prepoznato odgovarajućim entitetskim zakonom.

„Zakonodavni okvir u dovoljnoj mjeri prepoznaje ekonomsko nasilje i daje dobar pravni osnov za zaštitu žrtava. Pravi izazov je dosljedna primjena zakona u praksi. Ekonomsko nasilje nije i ne treba se smatrati privatnom stvari koju žrtva treba rješavati sama prvi korak može biti obraćanje policiji ili centru za socijalni rad” naglašava Oroz.

Zakon postoji, ali dokazivanje ostaje problem

Za razliku od fizičkog nasilja, ekonomsko često ne ostavlja vidljive tragove, a kontrola novca i uskraćivanje prihoda dio su dugotrajnog obrasca koji je teško dokumentovati.

„Najveći izazov u primjeni zakona je teško dokazivanje i prepoznavanje ekonomskog nasilja. Upraksi se ono još uvijek često posmatra kao imovinskopravni spor, a ne kao oblik nasilja. Dok fizičko nasilje potkrepljuje medicinska dokumentacija, ekonomsko zahtijeva finansijske izvode i ugovore, što postupke čini složenijim”, kaže Ruža.

Šta pokazuju podaci policije?

Kontaktirali smo Ministarstvo unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona gdje navode da za period od 1. januara do 1. juna 2026. godine, evidentirana su dva slučaja uskraćivanja prava na ekonomsku neovisnost zabranom rada ili držanjem člana porodice u odnosu ovisnosti. U još deset slučajeva evidentirano je onemogućavanje korištenja zajedničke ili lične imovine.

Iz MUP-a SBK/KSB navode da u tom periodu nijedan slučaj nije prijavljen sa ekonomskim nasiljem kao jedinim oblikom – uvijek je evidentirano zajedno sa fizičkim ili psihičkim nasiljem. Policijski službenici su prošli edukacije o nasilju u porodici, a policija ostvaruje saradnju sa centrima za socijalni rad. Broj evidentiranih slučajeva ne mora odražavati stvarni broj žena koje ovo nasilje doživljavaju, posebno jer ga same žrtve često ne  prepoznaju ili ga prijavljuju tek kada se pojave i drugi oblici nasilja.

Od sigurne kuće do ekonomske samostalnosti

Zaštita žene ne završava izlaskom iz nasilnog doma. Ako nema mogućnost da sama zarađuje, rizik od povratka u zavisnost ostaje.

U Sigurnoj kući za žene i djecu žrtve nasilja u Modriči, prema riječima Vidović, pokrenuti su programi ekonomskog osnaživanja u više opština dobojske regije – dodatno obrazovanje, prekvalifikacije i podrška pri zapošljavanju, uključujući samozapošljavanje.

„Neke žene trebaju dodatne vještine, neke treba da se prekvalifikuju, a nekim ženama je samo potreban podsticaj i podrška za zapošljavanje. Imamo i program za djecu čije su majke započele edukaciju ili posao. Takav pristup pokazuje da izlazak iz nasilja nije samo trenutak odlaska iz doma to je proces u kojem žena ponovo gradi prihode, samopouzdanje i osjećaj kontrole nad vlastitim životom.”, kaže Vidović.

Sistem mora prepoznati nasilje prije nego što eskalira

Vidović smatra da se institucije najčešće uključuju tek kada nasilje postane ozbiljnije.

„Saradnja sa policijom i centrima za socijalni rad u oblasti ekonomskog nasilja gotovo da ne postoji, već se pokreće isključivo kao prateći element nakon što eskalira fizička ili teška psihološka tortura.” pojašnjava Vidović.

Iz Ministarstvo unutrašnjih poslova Srednjobosanskog kantona, s druge strane, navode da takva saradnja postoji i da su službenici prošli odgovarajuće edukacije.

Vidović predlaže da procjena rizika uključi i pitanja o finansijskoj kontroli, snažnije povezivanje sistema zaštite sa tržištem rada, edukacije za policiju i sudije, te mehanizme zaštite žena od dugova nastalih pod prisilom nasilnika. Ove prijedloge treba posmatrati kao preporuke sagovornice, a ne kao postojeća zakonska rješenja.

„Vlastita zarada nije samo plata”

Anonimna sagovornica danas ono što joj se događalo vidi jasnije nego ranije. Njena poruka ženama nije samo da sačuvaju vlastiti prihod, već da ne izgube pravo da odlučuju o vlastitom životu.

„Ne odričite se svoje ekonomske samostalnosti, ma koliko vas neko uvjeravao da to činite iz ljubavi ili zbog porodice. Vlastita zarada nije samo platan, ona je vaša sigurnost i vaša sloboda.”

Psihološkinja Karalija ženama koje se boje potražiti pomoć poručuje.

„Nisi kriva i nisi nesposobna. Tvoj strah je stvaran, ali ne moraš sve sama i ne moraš odjednom. Kada progovoriš, nasilje gubi svoju najveću moć: tajnost.”

Pravnica Ruža naglašava da žena ne mora unaprijed poznavati sve pravne procedure.

„Najvažnije je napraviti prvi korak i prijaviti nasilje nadležnim institucijama.”

Za kraj Vidović svoju poruku sažima jednostavno.

„Nisi kriva i nisi sama.”

Ekonomsko nasilje možda nema modricu koja se može fotografisati, niti uvijek ostavlja trag vidljiv institucijama. Ali kada nekome oduzmete mogućnost da radi, raspolaže vlastitim novcem ili ode iz odnosa u kojem trpi nasilje, oduzimate mu mogućnost izbora.  Zato prepoznavanje ekonomskog nasilja nije samo pitanje finansija. To je pitanje dostojanstva, sigurnosti i prava žene da sama odlučuje o vlastitom životu.