Muškarci na ljevici i feminizam

Profesorica Catharine MacKinnon je primijetila da ni liberalizam ni socijalizam nisu namijenjeni ženama: to su državno-društveni modeli prvobitno  kreirani za muške potrebe, ali pošto su to uglavnom modeli dostupni ženama, feministice unutar tih uređenja vode iscrpnu i nikada gotovu borbu za ravnopravnost. Često je sve dobrodošlo što nije konzervativna i nacionalistička desnica, a upravo u tome leži veliki problem i teret za feminističko djelovanje – prešućivanje mizoginije na ljevičaskom frontu zbog većeg zla -nacionalizma.

Feministice traže suborce u ljevičarima, često poistovjećujući samu ideju feminizma sa ljevičarskom povijesnom borbom koja uključuje osnovna ljudska prava koja bi trebala biti zagarantirana svima. No bilo da se radi o liberalu ili o socijalisti, feministice vro brzo primjećuju ono što je MacKinnon naglasila – muškarci na ljevici te neće dočekati raširenih ruku.

U suštini hoće, ali ako se ponašaš kao i žene na desnici: spremna si da slušaš, da flertuješ, da se smiješ seksističkim šalama, da radiš puno, a zasluge za sav taj rad na kraju prepustiš muškarcima.

Nakon što provedeš određeno vrijeme među ljevičarima, već ih možeš hladno podijeliti u tipove, jer prosto je nevjerovatno koliko su mehanizmi patrijarhata među njima usvojeni na isti način.

1. Antinacionalist –  je muškarac koji smatra da je time što je antinacionalist sve završio. Njegovo osviješćivanje je kompletirano i njegova misija je sada da daje sve od sebe kako bi raskrinkao sav pakao nacionalizma „nepismenim ovcama“ oko njega. Čak je možda i skontao da pederi isto trebaju imati prava (inače ih nacionalisti ne bi toliko mrzili), pa ih brani time što homofobe naziva „bradatim pičkama“. Kada je riječ o ženama, on smatra da postoje osviješćene žene – to su one koje ga slušaju kada im patronizirajuće priča, smiju se njegovim šalama i lajkuju mu facebook postove o tome kako su starlete glupe bibe.
2. Feminist veći od tebe – je feminist. Nije mu to glavno polje djelovanja, ali zna on šta je feminizam i potpuno podržava borbu žena, svojih socijalističkih suborkinja. On je toliko feministički osviješćen da ne može da ućuti kada govori o feminizmu – samim feministicama. On smatra da ima i svakakvih feministica, nisu sve feministice ono za što se predstavljaju, a on će da legitimira koja to žena može da se doista smatra feministicom.  Obično ga izdaje priča da su žene krive za patrijarhat zato što se ne pobune i bješnjenje na feministicu koja prozove muškarce (jer nisu svi muškarci!). Muške privilegije su tema koja ga apsolutno ne interesira, jer svi smo diskriminirani u ovom sustavu i ne treba da se dijelimo još između sebe!
3. Feminist šaljivdžija – je apsolutno feminist, samo se to ne bi reklo odmah na njemu. Niti voli baš da upotrebljava tu riječ. Može se reći rodna ravnopravnost, jer ljudi ionako nemaju pojma šta je to, ako kaže da je feminist, onda to ljudi neće moći da shvate na „pravi način“. Potpuno razumije u kojem liberalnom i europskom pravcu naša zemlja ide, i on je u tom vozu, ali svaka druga rečenica mu sadrži seksističku šalu. Kada ga prozoveš i kažeš mu da je to seksizam, on gotovo da je povrijeđen, pa to je zaboga ironija. On se šali na seksističku šalu. Naravno, ti ne možeš da ne primijetiš to ogromno zadovoljstva koje se pojavi na njegovom licu kada ju napravi, isto zadovoljstvo koje se pojavi bilo kojem seksističkom muškarcu kojem je drago što je muškarac u patrijarhalnom društvu. I znaš da ne postoji nešto takvo kao što je ironija na seksističke šale. I da, ako postoji, mora biti napravljena sa takvom distancom da je svima za stolom savršeno jasno da je to ironija, a ne samo muškarcu koji ju je veselo napravio da „razdrma“ atmosferu.
4. Ateist –  je ateist i smatra da je kao takav najsubverzivniji elemenat u društvu koje je na svakom koraku zatrovano religijom. Oslobođenje od religije je oslobođenje od gluposti i represije, i svako tko tako ne misli, on je voljan da se upusti u beskonačnu raspravu, sa citatima, statistikom, pozivom na zdravi razum i logiku. Njega uvijek interesira kako religija opresira žene i navodi to kao važan argument. Ali ne voli baš feministice, smetaju mu. Čak i ako su hardcore protiv religije, uvijek im nešto fali. Jednostavno su to konflikte osobe koje treba izbjegavati. Imaju, doduše, dobre feministice, one što nisu radikalne, nego koje žive „u stvarnosti“ , onoj stvarnosti u kojem ga ne prekidaju kada im on po stoti put objašnjava nešto što one savršeno znaju.
5. Ljevičar koji ćuti –  je obično osoba koja pretendira da bude na nekoj važnoj političkoj funkciji ili već jeste. Mora dobro da pazi šta govori, jer „radio, televizija, glasačko tijelo.“ On se uopće ne dotiče rasprave o feminizmu, pravama žena, LGBTI populaciji. Ništa. Njegov stav se zna. Odnosno ne zna jer ga nikada nije iznio. Jedino što njega tu interesira je, ako neka feministička akcija poluči dobar politički potencijal, da se odjednom stvori i slika pred kamerama kao da se to ništa nije dogodilo da njega nije bilo, ili  da osluškuje u kojem pravcu vjetar duva, pa da ubaci gender programe u stranku ako to pije vode kod izvora upliva novca.
6. Muškarac koji ne tuče ženu –  se zgražava nad muškim nasiljem nad ženama. To je grozota. To nisu muškarci, to su monstrumi. On to ne razumije. I to sve rade ovi krkani, nepismeni, muškarci sa sela, bilderi-  obrazovani i gradski muškarci poput njega to nikada ne bi napravili. Ako netko od njih jest, taj muškarac nije bio normalan. Sigurno ima neku dijagnozu u glavi. On se divi ženama koje se bore protiv nasilja i za svoja prava, on to potpuno podržava, ali to sve nema nikakve veze s njim. On ne bi nikad ženu udario, ubio, pušta ih da žive, dišu, rade, trpi ih na ulicama, radnim mjestima, na televiziji, u politici, i ne želi nikakav odren za to ni zahvalu, njemu je dovoljno da on sam zna da to radi i da je to njegova moralna odgovornost.
7. Inferioran muškarac – da se njega pita, on bi sve prepustio ženama. Žene su superiornija bića u odnosu na muškarce, nježnije su, suosjećajnije, one donose život na ovaj svijet, pametnije su u svemu. Stvarno, da se njega pita, sutra bi žene vladale svijeta. Ali pošto se ne pita, on će i dalje maksimalno da tereti te iste žene, uživa u svojim muškim privilegijama i bude na kraju krajeva muškarac onakav kakav je po prirodi – sebičan, agresivan i općenito jedan smrad od čovjeka.

Naravno, još uvijek postoji pozamašan broj otvorenih mizoginih ljevičara, međutim, trenutna klima diktira da mnogi mijenjaju svoje izričaje i taktike. To nije ni tema, znamo to, svjesne smo u kakvom kontekstu plivamo. Važno je, kao što je uvijek bilo, da se feministice ne zavedu idejom o zajedništvu i univerzalnoj borbi koja je i dalje dominantno muška i koja isključuje feministički glas (ili ga ublažuje na milione izvježbanih načina). Lopta koja nam se stalno prebacuje da smo mi odgovorne za emancipaciju cijelog društva je ona medicinska koja nam je bačena sa namjerom da nas obori. Zato prestanimo da se loptamo.

Feminizam nije sport, to je pitanje preživljavanja i života, i nama je naša borba prioritet.

Selma Kešetović (Tuzla) magistrica je rodnih studija. Raskoljena je između političkog aktivizma i književnosti. Godine 2010., objavila je prvi gej roman u BiH „Mihael.“ Tri godine kasnije, nagrađena je za prvu zbirku poezije „Bog ima miris vanilije“  nagradom „Fra Grga Martić“. Objavljivala je poeziju i prozu u brojnim časopisima.

Službeno je u aktivizam kročila pri osnivanju Udruženja Q u Sarajevu. Pisala je feministički blog, potom tekstove za feminističke portale poput ženskaposla.ba. Neko vrijeme je predavala na temu cyber feminizm, jer joj je to bilo osnovno polje interesovanja.  Bila je predavačica i u Feminističkog školi Žarana Papić u Sarajevu. Radila je godinu dana na lokalnom radiju i portalu Kameleon.ba kao urednica za kulturu. Jedna je od osnivačica Tuzlanskog otvorenog centra gdje trenutno radi kao rukovoditeljica rodnog programa i glavna urednica portala toc.ba, a sarađuje i za portal lgbti.ba.