„Feminizam WTF“ je austrijski dokumentarni film iz 2023. godine koji je osmislila, napisala, režirala i producirala Katharina Mückstein (rođena 1982. godine), nagrađivana austrijska scenaristica, rediteljica i producentica, koja je za ovaj film osvojila nagradu Vienna Women's Prize za najbolju rediteljku u 2023. godini. Katharina Mückstein je aktivistica i bori se za ravnopravnost i promociju žena u filmskoj industriji u Austriji, te protiv seksizma i seksualnog uznemiravanja. Film „Feminizam WTF“ se bavi aktuelnim pitanjima vezanim za ravnopravnost i osvojio nekoliko nagrada, a proglašen je i četvrtim najgledanijim austrijskim filmom u 2023. godini.
„Feminizam je najuspješniji društveni pokret našeg doba.“
Film otvara brojne aktuelne teme feminizma kao političkog pokreta, čiji je generalni cilj ravnopravan ekonomski, pravni i društveni položaj žena i svih marginalizovanih grupa u društvu. Autorica filma kroz dijaloški način otvara teme od kategorija roda i spola, preko nasilja, boje kože i klase, do seksualnih identiteta, toksične muškosti i privilegija. „Feminizam WTF“ nudi mnogo više od osnovnog znanja o feminizmu – nudi široku sliku stvarnosti sa svim aktuelnim problemima, i nagovještava kakva nam budućnost dolazi. S obzirom da je feminizam, osim društvenog pokreta, još i nauka, i ideologija, i aktivizam i način života, u filmu čujemo i lične priče, iskrene i ponekad bolne, i kako se to lično prelama kroz aktuelnu političku stvarnost.
Stručnjakinje_ci iz humanističkih, društvenih i prirodnih nauka sa njemačkog govornog područja, svako iz svoje discipline – od sociologije, postkolonijalnih studija, biologije i lingvistike do političkih nauka, tehnologije, obrazovanja, studija maskuliniteta, rodnih, queer i trans studija – govore o svim važnim feminističkim temama danas. U filmu se pojavljuju sociologinje Paula Villa Braslavsky, Astrid Biele Mefebue i Laura Wiesböck, stručnjakinje za rodna pitanja Franziska Schutzbach i Maisha Aume, politologinja Nikita Dhawan, seksologinja Rona Torenz, istraživač maskuliniteta i osnivač Detox Masculinity Instituta Christoph May, biologinja Sigrid Schmitz, socijalna pedagoginja Emilene Wopana Mudimu i stručnjak za trans pitanja Persson Perry Baumgartinger.
„Kapitalizam je postao globalni fenomen kroz kolonijalizam… industrijalizacija Europe ne bi bila moguća bez kolonijalizma… Ropstvo je igralo iznimno važnu ulogu u kolonijalnoj ekonomiji, jer su robovi bili neplaćena radna snaga, a crne žene su bile svojina bijelih muškaraca.“ (Nikita Dhawan)
Na autoričin komentar da malo bijelih ljudi u Europi danas uopšte i pokazuje interes za historiju europskog kolonijalizma, i da zato i ne znaju koliko je ovaj problem prisutan i danas i koliko je povezan sa odnosom rase i roda, Nikita Dhawan svoju kratku lekciju o ovoj temi počinje rečenicom: „U jednom historijskom trenutku, Europa je kolonijalizovala 85% planete i stvarali su se brojni narativi koji su trebali da opravdaju to.“ Dalje objašnjava kakve direktne posljedice i danas ostavljaju prisutni stereotipni narativi da su Europljani prosvećeni, kulturni, artikulisani, dok su ljudi iz Afrike ili Azije primitivni, nezreli barbari, i šta se dešava kada se ovi narativi isprepliću sa rodom, klasom ili homoseksualnošću, kroz prizmu migracija.
„Privilegije su nevidljive onima koji ih imaju.“
U filmu je prikazana i vježba, koja propituje privilegije na osnovu boje kože, roda, seksualne orijentacije i sl, Kada se navedena izjava odnosi na Vas napravite jedan korak unaprijed na kraju koje se slikovito pokaže dokle koja osoba može doći ukoliko nije ono što okoline očekuje od nje da bude. Mnoga pitanja koja u filmu stručnjakinje_ci objašnjavaju kroz feminističku teoriju, ovdje se vidi šta to u konkretno praksi znači.
Kroz film čujemo glasove aktualnih rasprava i dobijamo odgovore na pitanja zašto se uvijek govori samo o dva spola i samo o dva roda, zašto žene obavljaju većinu neplaćenih kućnih poslova brige oko djece i starih, zašto su kapitalizam i feminizam u sukobu, kako feminizam može spasiti životnu sredinu, ekologiju i klimu, zašto je još uvijek malo muškaraca posvećeno feminizmu, i na kraju svega – zašto je feministička borba bez intersekcionalnosti nemoguća, te kako možemo pojedinačno pridonijeti pravednoj distribuciji resursa i moći i šta treba raditi da se naše društvo utemelji na solidarnosti.
Između intervjua i tematskih blokova, autorica je postavila video sekvence, zapravo plesne tačke queer izvođača_ca na elektro muzičke teme koje potpisuje Tony Renaissance. Plesne sekvence dekonstruišu poznate i uobičajene slike iz pop kulture i stvaraju nove, nebinarne slike roda i tijela. Sama autorica filma je rekla da zamislila ovaj film kao zabavan pop film, „koji pokazuje da feminizam može biti suprotnost anti-užitku i dosadi.“, što je jedan od stereotipa koji se odavno veže za feminizam. Na kolorit filma se posebno vodilo računa i pažljivo su birane boje scenografije za svaku osobu koja govori, te je film vizuelno izrazito skladan i upečatljiv. Autorica je uspjela, zajedno sa svojim sagovornicama_ima, da napravi film koji je podjednako zanimljiv i onim osobama koje dobro poznaju teoriju feminizma i čime se on danas bavi, ali i onim ljudima koje fenimizam posebno i ne zanima i o njemu znaju malo ili nimalo.
Film završava pitanjem koje je autorica postavila svakom od svojih sagovornica_ka i nosi prizvuk utopije “ Kako će svijet izgledati za 100 godina?“ a odgovori, bilo da su pesimistični ili optimistični, govore o slobodi, životu bez nasilja, pravu na izbor, jednakim mogućnostima, solidarnosti, pravednoj raspodjeli resursa, brizi, prihvatanju i ljubavi.
