Skip to content

Biografije na lomači kapitala

Koliko puta ste uhvatili sebe kako na razgovoru za posao prešućujete vlastiti trud, samo da ne biste zvučali „previše kvalifikovani“ ili „sumnjivi“? Godinama gradite biografiju vjerujući da će vas pošten rad i trud zaštititi od nepravde, a onda se sudarite sa surovom stvarnošću domaćeg tržišta rada, gdje vaša borba ne vrijedi ništa onog trenutka kada presuše državne subvencije. Zašto u ovoj zemlji moramo kriti koliko vrijedimo da bismo uopće dobili šansu da radimo?

Piše: Adis Kriko; Foto: : Nermin Smajić, Fotobaza.ba

Iza četiri godine pošteno odrađenog staža našeg sagovornika (visokoobrazovane osobe s invaliditetom koja je zbog zaštite vlastite egzistencije primorana ostati anonimna) ne stoje nikakvi disciplinski prekidi, loši rezultati niti profesionalni neuspjesi. Svaka smjena bila je odrađena u punom kapacitetu, uz preuzimanje punog obima radnih zadataka i odgovornosti. Kompanije u kojima je radio iskoristile su podsticajna sredstva i javne pozive za zapošljavanje osoba s invaliditetom, angažujući ga ugovorno na određeno vrijeme. Onog trenutka kada bi ugovorna obaveza prema nadležnom fondu istekla, a državne subvencije presušile, ugovor jednostavno nije produžavan. Radnik bi tiho i bez pompe bio ispraćen na vrata, dok bi se poslodavac pripremao za naredni budžetski ciklus i novu osobu koju će privremeno staviti na platni spisak.

Sezonski radnici u vlastitoj zemlji

 

U javnom prostoru inkluzija se predstavlja kao dokaz društvene zrelosti. Njena stvarna vrijednost, međutim, vidi se tek kada osoba s invaliditetom može dobiti posao, ostati na njemu, napredovati i biti vrednovana prema svom doprinosu. Prvi ugovor jeste važan, ali ne govori cijelu priču. Za ljude koji godinama pokušavaju izgraditi profesionalnu sigurnost, nastavak zaposlenja jednako je važan kao i sam ulazak na tržište rada.

Zbog toga javne politike treba procjenjivati i prema onome što se događa nakon isplate poticaja. Koliko je zaposlenih ostalo u kompanijama nakon isteka ugovornih obaveza? Koliko ih je dobilo ugovor na neodređeno vrijeme? Koliko je osoba radilo na poslovima koji odgovaraju njihovim kvalifikacijama? Postoje li razlike u rezultatima između djelatnosti, veličine poslodavaca i različitih oblika podrške? Objavljivanje takvih podataka omogućilo bi da se uspjeh ne mjeri samo novcem koji je raspodijeljen i brojem ugovora koji su potpisani.

Niko vas na razgovoru ne pita pod kakvim ste ugovorom radili, niti da li je vaš odlazak bio isključivo izbor poslodavca koji je iscrpio subvenciju. U glavama regrutera pali se alarm: „ako ga niko od prethodnih poslodavaca nije zadržao na neodređeno, s njim sigurno nešto nije u redu“.

Da bi izbjegao unaprijed izrečenu presudu i osudu regrutera, ovaj mladi čovjek je prisiljen da iz vlastite biografije selektivno briše godine rada i pravi se da u tim periodima nije radio ništa. Zamislite trenutak u kojem vlastitom rukom brišete mjesece neprespavanih noći, rada pod pritiskom i dokazivanja samo da ne biste izgledali sumnjivo. Prekrajate vlastiti životopis zato što je istina o vašem radu postala mučna za domaće poslodavce.

Budžetsko gorivo za jednokratnu upotrebu

 

Za visokoobrazovanu osobu s invaliditetom potraga za poslom podrazumijeva dodatni krug dokazivanja. Prvo mora pokazati da ima znanje i kvalifikacije, zatim da može obavljati posao, a onda i da njen invaliditet ne treba posmatrati kao poslovni rizik. U Federaciji Bosne i Hercegovine postoje zakonski mehanizmi i novčani poticaji namijenjeni zapošljavanju osoba s invaliditetom. Njihova svrha je opravdana, ukloniti dio finansijskih prepreka i omogućiti ljudima da vlastitim radom ostvaruju egzistenciju. Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom objavio je da je po javnom pozivu za novo zapošljavanje u 2026. godini odobrena raspodjela od 7.778.775 KM, od ukupno planiranih osam miliona maraka. Iza tog iznosa stoji ozbiljan javni resurs i opravdano očekivanje da će novac proizvesti nešto više od uredno popunjene dokumentacije. Broj novih zaposlenja govori da je neko dobio priliku, ali sam po sebi ne otkriva koliko je ta prilika promijenila njegov profesionalni i životni položaj. Za stvarnu procjenu rezultata potrebno je znati i šta se događa nakon završetka podrške, koliko ljudi ostaje zaposleno i kakve mogućnosti daljeg razvoja dobija.

Osoba koja se nakon višegodišnjeg školovanja zaposli dobija prihod, iskustvo i priliku da pokaže svoje sposobnosti. Kada se takve prilike pretvore u niz kratkih angažmana bez jasne perspektive, nastaje problem. Nakon svakog završetka radnog odnosa slijedi novo traženje posla, nova prijava i novo dokazivanje da prethodno iskustvo ima vrijednost.

Ne može se tvrditi da svaki poslodavac koristi poticaje isključivo radi kratkoročne koristi niti da svaki privremeni angažman predstavlja zloupotrebu. Takve tvrdnje zahtijevaju konkretne dokaze. Ipak, javnost ima pravo znati koliko su programi uspješni i nakon što prestane finansijska podrška. Rezultat zapošljavanja ne bi trebalo mjeriti samo brojem potpisanih ugovora, već i time da li ljudi dobijaju održivu priliku za profesionalni razvoj.

Poslodavcima koji ulažu u radnike i zadržavaju ih treba odati priznanje. Onima koji ne poštuju propise ili koriste podršku suprotno njenoj svrsi treba osigurati djelotvornu kontrolu i odgovornost, ali tek na osnovu utvrđenih činjenica. Javni novac podrazumijeva javnu odgovornost. Osoba s invaliditetom ne bi smjela biti sredstvo za ostvarivanje poticaja, nego radnik čiji su znanje, rad i prava u središtu programa koji se provodi. Ako je radnik uredno izvršavao obaveze i doprinosio poslu, njegovu biografiju treba čitati kao zapis stečenog iskustva, a ne kao dokaz protiv njega. Odgovornost za prekid radnog odnosa ne može se automatski pripisati zaposlenom, baš kao što se kvalitet kandidata ne može procijeniti samo na osnovu dužine prethodnog angažmana.

Takva promjena zahtijeva i ozbiljniji odnos prema zapošljavanju u institucijama. Ombudsmeni BiH su u izvještaju za 2024. godinu razmatrali slučaj u kojem je ukazano na potrebu primjene afirmativnih mjera pri zapošljavanju osobe s invaliditetom. Taj primjer pokazuje da formalno postojanje prava ne rješava automatski pitanje njegove primjene.

Međutim naš sagovornik, svjedoči kako je nakon nekoliko sukcesivnih ciklusa rada u sklopu projektnih subvencija ostao bez angažmana tačno onog dana kada je poslodavac iscrpio pravo na finansijske olakšice. Radnik u tom sistemu biva iskorišten kao privremeni budžetski nosilac i statističko pokriće, a zatim vraćen na biro sa biografijom koja u očima narednog poslodavca izgleda sumnjivo.

Obrazovani otpad za slušalicu i mikrofon

 

Apsurd dobija još brutalnije razmjere kada s visokoškolskom diplomom i odrađenim stažom pokušate zakoračiti u sektor uslužnih poslova, jedini koji trenutno masovno usisava mlade ljude u BiH. Mladić sa godinom radnog iskustva u općoj administraciji i lakšim tjelesnim oštećenjem opisuje vlastito iskustvo s intervjua za posao u jednom privatnom call centru. Nakon detaljnog testiranja i razgovora s menadžmentom, dočekala ga je opaska koja savršeno dijagnosticira mentalni sklop domaćeg tržišta rada. Poslodavac mu je otvoreno rekao da je sa svojom stručnom spremom, kulturom dijaloga i administrativnim iskustvom jednostavno „previše fin za posao u call centru“.

Ova rečenica je suština našeg ekonomskog modela. Sistem ne traži pismene, obrazovane i kulturne radnike sa vlastitim stavom; traži potrošnu radnu snagu spremnu na agresivno nametanje usluga, rad pod stresom i pristajanje na uslove u kojima se svaka individualnost poništava. Iskustvo u administraciji i akademska pozadina u takvom su okruženju proglašeni manom, a kultura ponašanja neoprostivim eliminatornim faktorom.

Naučne studije o zapošljavanju osoba s invaliditetom u BiH naglašavaju da uprkos postojanju zakonskog okvira i dalje izostaje stvarna inkluzija na otvorenom tržištu rada, pri čemu se socijalni model prava zamjenjuje medicinskim posmatranjem radnika. Umjesto da poslodavci prepoznaju stručne kvalifikacije i kapacitete, sistem ih podstiče na golu poslovnu kalkulaciju u kojoj je čovjek sveden na trošak.

Zvanični podaci potvrđuju da nekorištenje zakonskih kvota i nezapošljavanje osoba s invaliditetom poslodavca godišnje košta više od 5.000 KM u vidu posebnih doprinosa. Veći dio privatnog, ali i javnog sektora radije bira da iskešira ove novčane penale i uračuna ih u redovne troškove poslovanja, nego da trajno primi radnika na neodređeno vrijeme i prilagodi radno okruženje. Pravne komparativne analize zapošljavanja ranjivih grupa preciziraju da kvotni sistemi bez rigoroznih kontrola i bez trajnih mjera podrške na radnom mjestu proizvode samo fiktivnu jednokratnu zaposlenost umjesto stabilnih radnih odnosa. Zato su zvanične procjene neumoljive za više od 10 posto stanovništva BiH sa nekim oblikom fizičkog, senzornog ili razvojnog oštećenja stabilno zaposlenje i dalje ostaje nedostižan cilj.

Trgovina maglom i lažnim nadama

 

Tržište rada u Bosni i Hercegovini godinama se hrani dubokim, sistemskim lažima. Na evidencijama zavoda za zapošljavanje prema zvaničnim podacima Agencije za rad i zapošljavanje BiH nalazi se preko 300.000 registriranih nezaposlenih osoba, poslodavci istovremeno po medijima glasno „naricaju“ nad hroničnim nedostatkom radne snage. Zvaničnici u javnim istupima samouvjereno izbacuju fraze kako uprkos privremenim valovima otpuštanja nezaposlenost dugoročno opada, svjesno ignorišući činjenicu da se broj registriranih na papiru smanjuje isključivo masovnim odlivom mladih radnika van granica zemlje i administrativnim brisanjem sa biroa.

Poslodavac ima pravo tražiti radnika koji može obavljati konkretne zadatke. Razlika je između procjene stvarnih sposobnosti i automatskog zaključivanja na osnovu invaliditeta. Prvo je legitimna selekcija. Drugo je predrasuda prerušena u poslovnu odluku.

Proces traženja posla u ovakvom distopijskom okruženju pretvorio se u teški psihološki teror kroz sve prisutniji fenomen takozvanih „fantomskih konkursa“ gdje se objavljuju oglasi za posao bez ikakve stvarne namjere za prijemom novog radnika. Kompanije na društvenim mrežama „bildaju“ lažnu sliku o rastu i prikupljaju baze podataka, dok kandidati gube mjesece radeći besplatne probne zadatke i prolazeći kroz iscrpljujuće testove. Za osobu s invaliditetom, svaki ovakav fiktivni oglas predstavlja još jedan direktan udarac na već narušeno dostojanstvo.

Posljednji ples bez nade

 

Tržište koje vlastitog radnika primorava da krije godine pošteno odrađenog posla samo da bi dobio šansu da ponovo radi, nije tržište već „mašinerija za mljevenje ljudskog dostojanstva“. Najveći gubitak u ovakvom sistemu ne može se svesti na iznos poticaja, broj neproduženih ugovora ili prazno polje u statistici. Gubitak nastaje i kada obrazovana osoba odustane od zanimanja za koje se školovala, kada prestane vjerovati da će trud biti prepoznat ili kada počne prilagođavati vlastite ambicije onome što joj tržište uporno poručuje da je realno očekivati.

Takve posljedice teško je izmjeriti. Ne bilježe se jednostavno u tabelama, ne staju u izvještaj o realizaciji projekta i ne mogu se popraviti novim javnim pozivom. Čovjek koji godinama pokušava pronaći stabilno zaposlenje može nastaviti slati prijave, ali se iza svake naredne prijave gomila iskustvo prethodnih odbijanja. Zato se pitanje rada ne tiče samo prihoda. Tiče se samostalnosti, dostojanstva i prava da vlastitu budućnost planiramo na osnovu svojih sposobnosti, a ne granica koje nam drugi unaprijed postavljaju.

Koliko ćemo još dugo pristajati na ulogu nijemih posmatrača dok se obrazovani ljudi primoravaju na brisanje vlastite prošlosti? Dokle ćemo mirno posmatrati kako se radna mjesta svode na kratkoročne projektne grantove, a stručnjaci odbacuju jer su „previše fini“ za eksploataciju u call centrima?

Visokoobrazovane osobe s invaliditetom ne traže da im se unaprijed prizna stručnost koju tek trebaju pokazati. Traže da im se pruži stvarna prilika da je pokažu, da se njihov rad vrednuje po istim profesionalnim kriterijima i da ugovor ne bude kratka epizoda u beskrajnom dokazivanju vlastite vrijednosti. Budućnost u kojoj se čovjeku najprije vidi invaliditet, a tek onda znanje, nije naročito moderna. To je stari poredak s novim riječnikom, dobro osvijetljen za potrebe prezentacije, dok oni koji bi u njemu trebali imati svoje mjesto ostaju pred vratima.

Svjetlo se neće upaliti još jednim obećanjem. Upalit će se kada osoba s invaliditetom prestane biti dokaz da je neki program uspio i postane radnik čiji se uspjeh mjeri onim što zna, radi i može postići.