ZAKLJUČANA VRATA SAMOSTALNOSTI
Krov koji ne možemo priuštiti. Između sarajevskih podstanarskih najamnina i zavičajnih okvira Kladnja, mlada generacija ostaje u stanju trajne neizvjesnosti i borbe za vlastiti dom.
Piše: Almir Mujić; Foto: Nermin Smajić; Fotobaza.ba
Svaki odlazak iz manjih lokalnih zajednica poput Kladnja na studije u Sarajevo nosi sa sobom neizrečeni društveni ugovor: sticanje visokog obrazovanja treba osigurati zaposlenje i postepeno samostalno formiranje životnog prostora. Međutim, po završetku akademskog obrazovanja i u susretu sa stvarnim tržištem rada i nekretnina, taj ugovor se nerijetko pretvara u višemjesečnu i višegodišnju stambenu nesigurnost.
Mladi u Bosni i Hercegovini danas su suočeni s dvostrukim sistemskim zidom. S jedne strane nalazi se Sarajevo kao administrativno i ekonomsko središte s većim brojem radnih mjesta, ali i s tržištem nekretnina na kojem su cijene najma i kvadratnog metra dostigle astronomske iznose. S druge strane nalazi se zavičaj, manja sredina u koju bi se dio mlade populacije bio spreman vratiti, ali u kojoj su prilike za zaposlenje izrazito ograničene nepotizmom i klijentelizmom, dok ugovorno i uređeno tržište najamnog stanovanja praktično ne postoji.
Prema zvaničnim podacima Ankete o radnoj snazi Agencije za statistiku BiH, stopa nezaposlenosti mladih u dobi od 15 do 24 godine iznosi izuzetno visokih 32,9%, dok se početničke neto plate u uslužnom i obrazovnom sektoru kreću znatno ispod državnog prosjeka od oko 1.700 KM. Mlada generacija tako ostaje u procjepu između dva neprijateljska okruženja, proces osamostaljivanja ostaje blokiran, a rješavanje stambenog pitanja umjesto osnovnog socijalnog prava postaje nedostupan ekonomski luksuz.
Podstanarstvo u sivoj zoni i nerealni stambeni kvadrati
Prve godine nakon studija za većinu mladih radnika u Sarajevu podrazumijevaju prelazak u podstanarske stanove. Međutim, sektor najamnog stanovanja u glavnom gradu već godinama funkcioniše uz minimalan inspekcijski i poreski nadzor.
Prema podacima agencija za nekretnine i specijalizovanih portala za oglašavanje, prosječne cijene najma jednosobnih i dvosobnih stanova u Sarajevu kreću se od 500 do preko 1.000 KM mjesečno. U kombinaciji s režijskim troškovima i u odnosu na početničke plate, stanarina obuhvata više od polovine ukupnih mjesečnih primanja. Dodatni problem predstavlja neprijavljivanje stanara i odbijanje stanodavaca da potpišu službene ugovore o zakupu, čime podstanari ostaju bez ikakve pravne zaštite, izloženi jednostranom povećanju kirije ili otkazivanju stanovanja bez otkaznog roka.
S druge strane, kupovina prve nekretnine za većinu mladih predstavlja finansijski neostvariv cilj. Analize tržišta stambenih kvadratnih metara za Kanton Sarajevo pokazuju da je prosječna cijena kvadratnog metra u novogradnji prešla 4.300 KM, dok opći medijan cijene kvadratnog metra iznosi oko 4.200 KM. To znači da je za kupovinu stana prosječne kvadrature od 55 m² potrebno izdvojiti preko 230.000 KM – iznos za koji je, uz potpunu poštedu prosječne plate, potrebno raditi više od 11 godina. Komercijalne banke istovremeno primjenjuju stroge kriterije kreditne sposobnosti: mlada lica angažovana putem ugovora na određeno vrijeme ili ugovora o djelu automatizmom se smatraju kreditno nesposobnima.
Sistemske prepreke, nepotizam i izostanak fonda
Kada sarajevsko tržište nekretnina postane nesrazmjerno skupo u odnosu na prihode, povratak u rodni kraj poput Kladnja predstavlja logičan razmatrani izbor. Međutim, u manjim lokalnim zajednicama mladi se suočavaju sa drugačijim oblikom stambene i egzistencijalne nesigurnosti.
Tržište rada u manjim općinama izrazito je ograničeno. Slobodna radna mjesta u javnom sektoru i općinskim ustanovama često su opterećena netransparentnim procedurama, nepotizmom i političkim uslovljavanjem, dok privatni sektor nema dostatan kapacitet za apsorpciju visokoobrazovane radne snage. Izostanak meritokratije pri zapošljavanju direktno demoralizira mlade i sprečava njihov povratak u matične općine.
Čak i u slučajevima kada postoji volja za povratkom, stambena infrastruktura predstavlja nepremostivu prepreku. U manjim mjestima ponuda stanova za najam gotovo ne postoji, novogradnja je svedena na minimum, a lokalni mehanizmi podrške mladima za rješavanje stambenog pitanja uglavnom se svode na skromna i restriktivna budžetska sredstva.
Direktna posljedica ovakvog stanja jeste dugotrajni ostanak u roditeljskom domaćinstvu duboko u dvadesetim i tridesetim godinama života. Odgađanje osamostaljivanja direktno utiče na socio-ekonomski status mladih, odgađanje formiranja porodice i opći pad demografskog potencijala manjih sredina.
Stambeno pitanje kao stub demografske politike
Stambena nesigurnost mladih u Bosni i Hercegovini prevazilazi okvire individualnog ekonomskog problema, ona predstavlja jedan od ključnih faktora masovnog iseljavanja radno sposobnog stanovništva.
Kada mlada osoba uvidom u stanje u Sarajevu shvati da veći dio prihoda izdvaja za neregulisani najam bez pravne sigurnosti, a da u rodnom Kladnju ne može ostvariti zaposlenje bez nepotističkih veza niti pronaći adekvatno stambeno rješenje, odlazak iz države prestaje biti opcija i postaje racionalan izbor u potrazi za stabilnošću.
Sistemski odgovor nalaže uspostavljanje jasnog zakonskog okvira za najamno stanovanje, strogu kontrolu i transparentnost pri zapošljavanju u javnom sektoru, te kreiranje održivih javnih stambenih fondova i subvencija prilagođenih realnoj kupovnoj moći mladih širom Bosne i Hercegovine. Sve dok stambena politika ne postane prioritet javnih vlasti, mlada generacija ostat će u poziciji privremenih stanara u vlastitoj domovini.