Sunce miluje crvene jabuke u zdjeli
A srce treperi i pita se gdje su mu komadići odletjeli
Kakvim zamahom su krila lepetala
Kakvim dahom na škrge su disala
Kakvim strahom ljubav su pisala
Gustav Klimt – The Kiss
Zgrčena u gnijezdu visoko na vrhu grane
Čekajući da sunce grane
Čekajući proljetni zrak i dane
Koji brišu duboki san pećinski
Koji postaju Klimtov “Poljubac” zaboravljajući haotičnu apstrakciju i ko je Kandinsky
Potpuno se predajući i nestajući u ljubavi zlatnom prahu
Svjesno lebdeći u nesvjesnom dahu
Kao Elliot spašavajući E.T.-a
Lelujaći na biciklu ispred punog mjeseca
Voljela bi da su ti život obilježila djeca
Da si radost živa i da ne gledaš u zdjeli jabuke crvene
Da si radost ženskosti i u sebi žene
Ali pedalanje u zraku vještina je koja komadiće srca čupa, jedan, po jedan, po jedan
I ostaješ jadan, pa jadan
Ali znaš da ti nisi samo to
Ti znaš da te zlatni poljubac čeka i da je blizu
Ti znaš da kriza ne obilježava život već život krizu
I život pobjeđuje
I život te voli
Jer ti voliš njega
I život živiš jer on te živi
I život teče, teče…
Iako preostalo srce peče, peče
Znaš da nade ima u protočnosti
Prihvati bol i sebi oprosti
Ostavi iza sebe davne kosti prošlosti
I utopi se, predaj se zlatnom poljupcu Vječnosti.
