PRED ONIM ŠTO OSTAJE

“NA OVOM MJESTU 2004 GODINE PRONAĐENA JE NAJVEĆA MASOVNA GROBNICA U BOSANSKOJ KRAJINI STARI KEVLJANI SA UKUPNO 456 NEVINIH ŽRTAVA SA PRIJEDORSKE OPŠTINE El-Fatiha”

Piše: Sumeja Zulum

Da proučim El-Fatihu? Nije puno toga što čovjek može da uradi pred masovnom grobnicom. Može da pročita informacije utisnute na spomen-obilježje, da ćuti, ili da se pomoli Bogu, eventualno pokuša da razazna neke od osjećaja koje ovakvo mjesto nosi sa sobom. Ja sam iščitavala ono što je pisalo ispred mene nastojeći da dokučim pročitano nije mi bilo jednostavno prihvatiti sve ono što se, zapravo, nalazi iza tih par riječi. U jednom momentu sam se okrenula oko same sebe, jednom brzo, a onda malo sporije, posmatrajući prostor koji je zauzimala masovna grobnica te sam, upravo tu, probudila osjećaj strave i težine koju nosi mjesto na kojem sam se nalazila.

Nije jednostavno pojmiti smrt, a šta kada moramo ne samo da pojmimo smrt, nego gomilu istih te zločin koji je doveo do njih? Kada stojimo sa činjenicama i ne znamo kako ih shvatiti? Kada dobijemo činjenice o zločinima suviše velikim da ih prihvatimo kao istine? Kada stojimo pred žrtvama bez da znamo šta bi bilo ispravno da učinimo? Kada osjećamo težinu i ništa više o tome što osjećamo ne bismo znali reći. Kada nevini stojimo pred žrtvama i osjećamo odgovornost prema istima; sjećamo ih se, odajemo im počast, obećavamo im da nećemo dopustiti da se ovakvo zlo ponovi i je li to sve što možemo?

Do juče su to bile žive duše sa željama i snovima

Kao i ja, svi ti ljudi imali su svoju prošlost, sadašnjost, i neku budućnost kojoj su se nadali.Neko je trebao da putuje svijetom, neko je bio na pragu osnivanja porodice, neko ju je taman osnovao. Gomila neispričanih priča i neispijenih kahva, kolača u planu i prelijepih djela što su trebala da budu stvorena, ostalo je pokopano tu gdje sada stojim. Nije li previše štete naneseno, nije li previše toga oduzeto, i nismo li tu bespomoćni? Možemo li ikako nadoknaditi žrtvama oduzeto?

Pomislim da upravo tu leži molitva. Bespomoćni da im vratimo oduzeto, ne preostaje li nam samo da se pomolimo Bogu za njih? Ali gdje je bio Bog kad nam je najviše trebao? Nije li nepravedno moliti za milost istog onog Boga koji nije htio da je pruži kad je bila najneophodnija, istog onog Boga koji je dopustio zločin kakav naši umovi, često, nemaju kapacitet ni da pojme, istog onog Boga koji je sve gledao i moćan da sve to spriječi, izabrao je sve to dopustiti? Nije li ponižavajuće uopšte Boga spomenuti, uopšte bilo šta Božije vezati za žrtve kojima se nije smilovao?

Iščitavala sam napisano ponovo, pitajući se kako ispravno odati počast žrtvama pronađenim u masovnoj grobnici? Pitala sam se šta je dovoljno jer puno je jedan život, a šta kad ih je u broju koji čak ni ne uspijevam poimati?

Saznanje da je izvršeno ubijanje svih tih ljudi, a zatim su hladnokrvno zakopani tamo gdje se nadalo da neće biti pronađeni te da je na taj način pokušano brisanje svakog tog bića kao ikad postojanog, budi u meni odgovornost da ih se sjećam, i to ne kao skup žrtava pronađenih u masovnoj grobnici, nego kao historije prekinute usred rečenice. Kao pojedince koji su imali svoja imena, svoje snove, i svoje živote prije nego je neko odlučio da iste uzme u svoje ruke.

Prije nego je započeo masakr u kojem smo imali samo dvije strane: žrtve i zločince. Žrtve i zločince koji su zajedno postali svjedoci najveće ljudske nemilosrdnosti i najveće ljudske patnje, konstantnom poniženju i oduzimanju ljudskog dostojanstva. Ljude koje je isti zločin postavio na dvije suprotne strane: jedne da trpe patnje koje nisu izabrali, druge da aktivno biraju da ih nanose u onoj mjeri u kojoj su postali i postaju sposobni.

Šta dovodi čovjeka do toga da otpočne, a zatim ustraje u zločinu i zločinima i samim time stvara zločinca od sebe? Kako uopšte ja treba da predočim sebi situaciju u kojoj imamo ljude i na drugoj strani isto ljude; na jednoj one koji u trenutnim okolnostima imaju moć nad
drugima i drugi traže njihovu milost, a na drugoj one trenutno nemoćne, prepuštene na milost… i kao rezultat nikakve milosti nema, uništava se dostojanstvo čovjeka i stvaraju se nepojmljive patnje i boli. Gdje da pobjegnem kako bih izbjegla sučeljenje sa činjenicom da čovjeku zločin čini čovjek?

Napustili smo prostor, no hoće li to mjesto ikada napustiti mene?

Pored ove masovne grobnice, u sklopu Studijskog programa “Mladi u susret s činjenicama” imali smo priliku razgovarati sa Nusretom Sivac, Refikom Hodžićem, i Goranom Šimićem koji su nam pobližili određene činjenice i iskustva, obišli smo mjesta bivših logora, Identifikacijski centar Šejkovača, obilazili različite memorijale i mjesta zločina gdje smo mogli da se susretnemo sa činjenicama koje čovječanstvo nije smjelo dopustiti da se dese, ali jeste.

Pojedinci su počinili zločin, drugi su zbog tog zločina postali žrtve, i neko mora da nosi teret i težinu istog. Susreli smo se s činjenicama onako kako smo usput otkrili da možemo i/ili moramo, a šta nakon susreta? Šta nakon susreta koji nikog ne ostavljaju ravnodušnim? Šta kada se svi vratimo u svoju svakodnevnicu znajući da upravo sada neko prolazi kroz neki oblik nasilja, mučenja, rata?

Vidjeli smo šta znači kada možeš samo da se sjetiš nekoga, no šta da radimo tamo gdje bismo možda mogli da učinimo više? Šta da radimo dok novi zločini protiv čovječnosti dešavaju se pred očima svijeta i ne poduzima se ništa.? Jednom će, možda, i počinioci tih zločina biti osuđeni kao zločinci, ali možemo li da spriječimo postojanje novih žrtava? Možemo li da održimo obećanje NIKAD VIŠE NIKOME NIGDJE?