MLADI U SUSRET ČINJENICAMA: Iskustvo koje traje

Studijska posjeta „Mladi u susret činjenicama“ za mene je bila prilika da upoznam drugačije perspektive kroz činjenice, sudske procese i svjedočenja, ali i kroz razgovore s ljudima koje sam upoznao tokom posjete. Najviše nosim nova poznanstva, proširene vidike i spoznaju koliko je važno izaći iz okvira vlastitog narativa, saslušati druge i pokušati razumjeti njihova iskustva i perspektive.

Piše: Aleksandar Đorđević

Odrastajući u određenoj sredini, čovjek neminovno usvaja određene priče i objašnjenja događaja koji su se dešavali prije njegovog rođenja ili u njegovom ranom djetinjstvu. Zbog toga mi je bilo važno da čujem i drugačiju stranu, da pokušam razumjeti kako drugi ljudi gledaju na iste događaje i da uporedim te perspektive sa onim što sam do tada znao.

Program je trajao pet dana i, po mom mišljenju, uspio je spojiti edukativni dio sa neposrednim iskustvom. Kroz razgovore, upoznavanje sa činjenicama, sudskim procesima i presudama, ali i obilazak različitih mjesta stradanja, ratna prošlost se nije posmatrala samo kroz datume, brojke i dokumente. Neka od tih mjesta omogućila su nam da ono o čemu smo razgovarali pokušamo razumjeti i kroz prostor i ljude koji su ga neposredno doživjeli.

Jedno mjesto je na mene ostavilo posebno snažan utisak , a to je Šejkovača

S obzirom na to da se obilazak Šejkovače dogodio na samom početku programa, moj prvi utisak nije bio posebno izražen. Tada sam još uvijek bio više koncentrisan na upoznavanje ostalih učesnika i sve ono što je pratilo sam početak programa. Međutim, kako je počeo razgovor i kako sam imao priliku detaljnije pogledati ono što se nalazilo pred nama, stvari su počele dobijati potpuno drugačiju dimenziju.

Vidio sam ljudske kosti raspoređene po podu, fotografije, ali i neidentifikovana tijela djece. Upravo ta vizuelna predstava bila je ono što me je najviše pogodilo. U jednom trenutku sve priče koje sam tokom života slušao o ratu, o njegovim ciljevima, pobjedama i herojima, dobile su potpuno drugačiju perspektivu. Pred očima više nisu bile samo priče koje pripadaju prošlosti, već ostaci ljudi koji su nekada živjeli, imali svoje porodice, planove i svakodnevni život.

U nekoliko navrata sam čak izlazio napolje jer mi jednostavno nije bilo dobro da sve to gledam i istovremeno stvaram sliku u glavi o tome šta se zapravo dogodilo. Nakon same posjete, taj osjećaj me nije odmah napustio. Do kraja dana ostao sam sa nekim jezivim osjećajem, kao da nemam svu svoju uobičajenu snagu. Mislim da je upravo to bila razlika između onoga što čovjek o nekom događaju pročita ili čuje i onoga što vidi pred sobom.

Ostali obilasci takođe su imali svoju priču i svoju poentu

Bilo je važno vidjeti mjesta povezana sa stradanjima sa sve tri strane i razumjeti da je svaka od njih imala svoje iskustvo i svoju perspektivu. Istovremeno, ne mislim da treba preuveličavati bilo koji od tih događaja. Većina stvari koje smo imali priliku vidjeti jeste nešto za šta smo i ranije znali da se događalo tokom ratnih sukoba. Međutim, mogućnost da ih čovjek vidi, obiđe ta mjesta i čuje ljude koji o njima govore ipak daje jednu potpuno novu dimenziju već poznatim informacijama.

Posebno važan dio programa za mene bili su razgovori sa preživjelima i stručnjacima kroz segment „Razgovor sa povodom“ i to sa Nusretom Sivac, Refikom Hodžićem i Goranom Simićem. Upravo tu sam imao priliku da određene događaje sagledam iz perspektive ljudi koji su ih neposredno doživjeli, ali i iz stručnog ugla. To mi je omogućilo da neka ranija razmišljanja preispitam i da pojedine stvari pokušam sagledati izvan okvira u kojima sam ih ranije posmatrao.

Jedan od mojih osnovnih ciljeva bio je upravo to da proširim vidike

Nisam želio doći na program samo da bih čuo potvrdu onoga što već znam ili onoga što sam odrastanjem naučio. Bilo mi je važno da čujem i druge narative i da pokušam razumjeti kako ljudi iz drugih sredina posmatraju iste događaje. Mislim da je to jedan od najvažnijih načina da čovjek shvati koliko određena društvena i istorijska pitanja mogu izgledati različito zavisno od toga iz koje sredine dolazimo.

Isto se pokazalo i kroz upoznavanje drugih učesnika. Iako nas je povezala ista tema programa, brzo se pokazalo da imamo veoma različita iskustva i poglede, čak i kada je riječ o stvarima koje nisu direktno povezane sa ratom. Razgovarali smo o društvu, životu, partnerskim odnosima, finansijama i mnogim drugim svakodnevnim stvarima. Shvatio sam da mladi ljudi mojih godina mogu imati potpuno drugačiju percepciju života i prioriteta od mene. Upravo mi je ta različitost bila zanimljiva, jer mi je pokazala da se ljudi ne razlikuju samo po tome odakle dolaze, već i po načinu na koji razumiju život i društvo.

Kada danas pogledam na cijelo iskustvo, ne mogu reći da sam sa programa ponio jedan veliki odgovor ili jednu konačnu istinu. Prije bih rekao da sam ponio mnogo širu sliku. Neke stvari su mi postale jasnije, neke sam počeo posmatrati drugačije, a neka pitanja su možda tek tada i otvorena.

Za mene je „Mladi u susret činjenicama“ prije svega bio susret sa drugačijim perspektivama i kroz činjenice, sudske procese i svjedočenja, ali i kroz ljude koje sam upoznao. Najvažnije što nosim sa sobom jeste upravo proširivanje vidika, nova poznanstva i iskustvo koje mi je pokazalo koliko je važno izaći iz okvira vlastitog narativa i pokušati čuti i razumjeti druge.

Zbog svega toga, nakon završenog programa ostala mi je i želja da ponovo učestvujem u nečemu sličnom. Smatram da nam je, posebno kao mladima, potrebno više prostora za razgovor, upoznavanje različitih iskustava i suočavanje sa činjenicama. Ne zato da bismo svi počeli isto razmišljati, već upravo zato da bismo naučili da možemo različito razmišljati, a ipak razgovarati i razumjeti jedni druge.

Tekst je nastao je u okviru projekta Studijski program: “Mladi u susret činjenicama”, koji provodi Centra za mlade KVART, u okviru inicijative koju realizuje BIRN BiH uz podršku Fonda generalnog sekretara Ujedinjenih nacija za izgradnju mira (PBF). Sadržaj teksta ni na koji način ne odražava nužno stavove niti politike Ujedinjenih nacija.