Migracije su česta pojava od davnina. Ljudi su se selili iz različitih razloga. Da li su u pitanju ratna dešavanja, ekonomske krize, stambeno zbrinjavanje, poslovne ponude, ljudi su uglavnom selili u potrazi za boljim i kvalitetnijim životom. Danas smo svjedoci velikog odljeva stanovništva posebno osoba mlađe i srednje životne dobi. Na ovu temu ćemo danas razgovarati sa našom gošćom Vanjom Vukojević, psihologom i sistemskim porodičnim psihoterapeutom, koja će nam probati odgovoriti na pitanja da li će se taj trend nastaviti i poslije ove situacije vezane za korona virus.
Generalno gledano, šta mislite da je doprinijelo migracijama stanovništva?
Migracijskim trendovima u posljednjih nekoliko godina doprinosi i zaključivanje sporazuma o zapošljavanju između BiH sa Slovenijom i Njemačkom, kao i promjena migracijske politike Evropske unije koja ide u pravcu olakšavanja i poticanja iseljavanja određenih, za zemlje EU deficitarnih zanimanja, kao što su informatičari, ljekari, matematičari, istraživači i drugi visoko kvalifikovani radnici, stručnjaci i studenti. Osim toga, olakšano kretanje stanovništva zbog uvođenja bezviznog režima svakako je uticalo na olakšan odlazak iz BiH.
Ja sam u uvodnom dijelu rekla da uglavnom migriraju osobe mlađe i srednje životne dobi. Da li se slažete sa mnom i šta biste nam mogli reći o tome?
Pa svakako da, nažalost, u poslednjih nekoliko godina trend odlaska iz naše zemlje je u porastu. Uglavnom odlaze mlađi ljudi. Kada govorimo o starosnoj granici uglavnom su to mlađe osobe odnosno svi oni koji smatraju da još uvijek imaju vremena da se drugoj sredini snađu i započnu novi život. To je vjerovatno ideja kojom se većina, koja odlazi, vodi a kada pričamo o nekoj starosnoj granici. Vrlo malo je ljudi koji odlaze a već su pred penzijom. Obično tada govorimo o sezonskim radnicima koji povremeno odlaze na rad u inostranstvo. Kada pričamo o trajnom ili bar dugoročnijem iseljavanju onda svakako većina nas pomisli da su u pitanju osobe mlađe životne dobi.
Hoćete reći da starija generacija nema tendenciju migraciji?
Pa ne baš, to se promijenilo tek u posljednje vrijeme. Prije pojave korona virusa, počeo je i taj drugi trend za odlazak iz zemlje, starijeg stanovništva. Naime, u pitanju su stariji ljudi, u penziji, čija su djeca otišla u inostranstvo, snašla se i uspjela da svoje porodice odvedu u inostranstvo. Sada, njihovi roditelji odlaze na tri mjeseca da bi im čuvali djecu. Iz razgovora sa prijateljima i poznanicima koji su u inostranstvu, u zavisnosti od zemlje do zemlje, čujem da je jako teško upisati dijete u vrtić, a usluge privatnog čuvanja djece su jako skupe. Samim tim najbolja opcija je da ih čuvaju baka ili deda.
Po vama koji su većinski razlozi odlaska mladih ljudi iz naše zemlje?
Ako malo pogledamo unazad,mogla bih da kažem da je najveći odliv bio nezaposlenog stanovništva. Svjedoci smo toga da je veoma teško pronaći zaposlenje u struci, pogotovo kod visoko obrazovanog kadra te kod osoba srednjoškolskog obrazovanja koji nisu proizvodno i zanatlijski profilisani.
Takav odlazak stanovništva svakako ostavlja posljedice na našu zemlju…
Popratni efekat pojačanih migracija uslovio je demografski problem u našoj zemlji. Migracija je tako postala jedan od bitnih uzroka smanjenja ukupnog broja stanovnika u posljednjoj deceniji, a posebno je zabrinjavajuće da se događa simultano s padom nataliteta.
A sada, šta se dešava?
Pa u poslednje 2 do 3 godine trend odlazaka se mijenja. Sve više zaposlenih ljudi ostavlja stalne poslove i odlazi u inostranstvo. Najveća je potražnja za njegovateljima i zanatlijama različitih profila tako da nam ta branša najčešće i odlazi.
Kako objašnjavate taj novi trend?
Kao što sam već rekla smatram da je u početku glavni motiv bio nezaposlenost. Medjutim, kada sagledamo bolje situaciju, izmedju ostalog, odlaze ljudi koji imaju stalno zaposlenje. Pretpostavimo onda da materijalni momenat nije presudan. Objašnjenje možemo tražiti u društvenoj i političkoj klimi. Nezadovoljstvo vjerovatno potiče iz drugih izvora koji nisu isključivo vezani za materijalno stanje onih koji odlaze. Iz ovoga jasno možemo vidjeti da je materijalno važno, ali ne presudno za odlazak iz zemlje. S druge strane, mnogi ljudi za odlazak iz zemlje navode da odlaze da bi djeci obezbijedili bolju budnoćnost, da bi im ponudili više od onoga što imaju kod nas, a prema njihovom mišljenju je to veoma malo.
Šta u psihološkom smislu znači nezadovoljstvo?
Kao što smo već u nekoliko navrata pričali održavanje mentalne higijene i mentalnog zdravlja za svakog pojedinca je od velike važnosti. Bitno je voditi tzv proaktivni stil života (preuzimanje odgovornosti za vlastiti život). Međutim,to nekada nije moguće. Nekada nam okolnosti ne idu na ruku i onda dolazi do nezadovoljstva nekim aspektima vlastitog života. Često neispunjenost u jednoj sferi ometa funkcionisanje u nekim drugim sferama ( loš posao, loši međuljudski odnosi, loš partnerski odnos). Hronično nezadovoljstvo nosi sa sobom niz potencijalnih rizika po mentalno zdravlje (anksioznost, depresivna simptomatologija, pasivnost….)
Mislite da je to nezadovoljstvo uzrok napuštanja naše zemlje?
Uglavnom da. Ljudi su nezadovoljni na više životnih polja, nezadovoljni su kvalitetom života u nekom dubljem, suštinskom smislu. Prije svega su nezadovoljni jednim sistemom vrijednosti koji se ne mijenja na ovim prostorima već godinama. Ako pogledamo unazad, takav sistem vrijednosti je nametnut još devedesetih godina, kada su vrijednosti sa dna isplivale na površinu. Mislim da ljudi traže uređen sistem u kome se život odvija na jedan normalan način.
Stručnjaci prognoziraju da nam u narednom periodu slijedi velika ekonomska kriza kako u svijetu a onda i kod nas. Da li smatrate da će to uticati na nezadovoljstvo o kom ste maločas pričali?
Naravno, to će dodatno uticati na nezadovoljstvo. Ekonomska kriza u svijetu, pa i kod nas znači da će sve veći broj ljudi ostati bez posla, ili ako budu imali sreće, da će raditi, ali za minimalna primanja. Zamislimo četveročlanu porodicu, sa dva školarca. Mislim da nema potrebe da govorim koliko novca ovakvoj porodici treba samo za osnovne životne potrepštine. Ovdje govorimo o tome, da u slučaju ekonomske krize, mogu biti ugrožene osnovne životne potrebe. Gdje ljudi onda vide izlaz? Pa, u odlasku iz zemlje. Upravo zato imamo ove migracije stanovništva o kojima pričamo! Prvo odlaze samo očevi, da bi obezbijedili sve potrebno za dolazak drugih članova porodice.
Na koji način da se zaštitimo?
Mi prvo moramo čuvati naše fizičko i mentalno zdravlje. To nam je najbitnije! Zašto ovo spominjem? Na ovim prostorima imali smo različite izvore stresa unazad trideset godina. Od rata preko poplava do korona virusa. Iako se mi na sve načine branimo i pokušavamo zaštititi niko od nas nije imun na takve životne situacije. Istina, na različite ljude, oni ostavljaju različite posljedice, ali ih ostavljaju. Smatram da se narod umorio od toga svega i da sada, većina smatra da je najbolja opcija napuštanje zemlje. Odlazak u zapadne zemlje u kojima se nadaju da ih čeka bolja budućnost.
Da li će pandemija po vama ubrzati ili usporiti iseljavanje iz naše zemlje? Pričali ste u prethodnim emisijama o važnosti preispitivanja životnih prioriteta. Da li je moguće da će usporiti računajući na to da će ljudi manje željeti da napuštaju svoje domove?
Na ovo pitanje je jako teško dati tačan odgovor! Ovdje samo mogu dati svoje mišljenje. Istina je da smo pričali o preispitivanju životnih prioriteta, što je veoma važno svakom pojedincu i od toga zavise njegove životne odluke. Takođe, pričali smo o tome da nam je korona virus omogućio to vrijeme za to, približio nas porodici…i upravo to može biti razlog za odlazak iz zemlje. Želja da se porodici obezbijede što bolji uslovi života.
Po vama na koji način su se naši ljudi u inostranstvu nosili sa pandemijom? Pogotovo ljudi koji su otišli na privremeni rad a ostali tamo zarobljeni da tako kažem?
Mnogo naših ljudi je u inostranstvu i svako od njih bi mogao da ispriča svoje viđenje priče. Međutim, za sve je zajedničko da su bili veoma zabrinuti za svoju porodicu koja je ostala ovdje, na našim prostorima. Većina onih koje ja poznam a tamo su se zatekli navode kako im je bilo teško što ne mogu da dođu da pomognu svojim roditeljima ili da budu sa djecom koja su sa majkama ovdje. Dalje navode da su im internet i video pozivi bili od velike pomoći. Kažu da je lakše kad vide da im je porodica dobro.
Dalje ono što ih je zabrinjavalo je to što su ostajali s posla ili su poslani kući sa 65% plate od države. Tako da su se opet našli u sličnoj situaciji kao kad su bili na našim prostorima sa minimalnom zaradom ili bez zarade uopšte.
I još jedan problem koji su navodili odnosi se na dužinu boravka u zemlji. Znamo svi da je nama omogućen ostanak u stranoj zemlji tri mjeseca, pa je neke pandemija zadržala preko tog roka. To je nešto što još uvijek nije definisano, pa se sada brinu kako će za sljedeći odlazak. Ovo je posebno pogodilo one radnike koji rade u smjenama po tri mjeseca.
Da li je možda neko od članova porodice ljudi koji su bili u inostranstvu tražio stručnu pomoć zbog neizvjesnosti i razdvojenosti kojoj su bili izloženi i sta ste im tada savjetovali?
Jeste. Ono sa čim se većina uglavnom susretala jeste neizvjesnost i nemogućnost viđenja izlaza iz ovakve situacije. Smatram da je njihova reakcija normalna, jer strah često blokira realno sagledavanje stvari i rasuđivanje. Ono što smo mi kao psiholozi dužni jeste da na neki način normalizujemo situaciju, dalje da klijentima pomognemo da realnije sagledaju problem, te da ih na osnovu toga umirimo. U sklopu savjetovanja ili psihoterapije pomogli smo im da se radije usmjere na praktična rješenja a vezana su za održavanje kontakta. Takođe, u prethodnim emisijama smo pričali o tome, ali smatram da je neophodno da ponovim, ono što je našim klijentima, i drugim ljudima pomagalo jeste mogućnost video poziva. Ljudi navode da im je daleko lakše povjerovati u priču da je sve u redu, kada vide sagovornika.
Isto tako, kao porodični psihoterapeuti upućujemo na mrežu podrške bliskih ljudi kako bi se što bezbolnije i lakše izborili sa emocijama koje ih opterećuju zbog razdvojenosti.
Poruka za kraj
Ljudska istorija je obilježena migracijama. One postoje otkad i čovjek, samo u različitom obimu. Danas je to možda malo izraženije na našim prostorima, a sve u cilju obezbjeđivanja što boljih uslova za život. Ono što je bitno jeste da ostanete u kontaktu sa svojom porodicom, prijateljima i zemljom iz koje potičete.
