Ograničenje slobode – prevencija ili represija?

|

Blog

Doktor sam. Da, ništa bitno, zvanje koje je u ovom regionu spalo na marginu srama, ili kako bi moja nena rekla: kanjavca, ishabana krpa koju može koristiti svako kada mu treba, a ne vrijedi mnogo. Ta krpa bi u svijetu bila svila. Odjednom smo heroji, mi, ali i mnoge druge zaboravljene radničke klase. S moje tačke gledišta, a bio sam pretrpan informacijama, i nismo odmakli mnogo od internet zablude, COVID 19 je nešto što nam je potpuno strano, podložno provjerama, meta analizama, krizama.  Jedino što je bilo sumnjivije od toga su naše izrečene mjere. Jedna od njih je ograničenje slobode. To je povuklo za sobom još veće probleme, gnjev, strah i sumnju. Ispočetka sam to smatrao neophodnom mjerom prevencije, a onda su ljudi koji su trebali biti primjer takvoj represiji postali taoci ličnih interesa i poriva, odbranjivali su doktorske disertacije, krili izolacije, sumnjive kontakte, uživali u društvu, a ja sam disao na škrge.

Balkon me je počeo gušiti. Počeo sam pušiti. Rođeno dijete sam gledao kroz ključaonicu. Za odmor sam koristio kupaonicu. Izolacija je bila u jeku. Ljudi su masovno koristili teku. Podmjera na crtu, zatvoren lokal od kojeg žive, a ne znaju od koga bježe, koga da slušaju, čitaju ili krive. Dobijao sam pozive od starih osoba koji nisu imali hljeba. Pregledao ljude koji danima nisu ugledali parče neba. Pacijenti nisu znali telefonom da objasne simptome, na vratima ih je čekao zid, jedni su u tome našli priliku za odmor, a ja sam pronašao stid. Obična stanja su prerastala u hitna. Ogromna stvar više nije bila bitna. Djeca su „visila u zraku“, danju su bila kod roditelja, a baki išla po mraku. Krizni štabovi zapali u krizu, čekali šta će donijeti oni što su nam blizu. Koju devizu. Nedorečene mjere bez doktora, naučnika, vatrogasaca u štabovima rezultirala je haosom vani. Kad vam je šumar na čelu onda nek vas ne čude majmuni na grani. Oduzeli smo ljudima pravo na slobodu, to je isto kao da im oduzmeš vodu, pa im prodaješ istu u zatvorenoj ambalaži, po kilaži.

Ne možeš na osnovu godina odrediti čiji je život preči. Ni ko će da se liječi.  Svako ima pravo da procijeni vrijednost svog života, sve drugo bi bila sramota. Ako nekome oduzmeš to zagarantovano pravo, onda nek te ne čude depresija, suicidi, izljevi bijesa, nesreće i mediokritet. Tako se ne stiče autoritet. Zato smo priznali da ne znamo ni početak ni kraj. Ni zašto je od aprila bolji maj. Mjere smo mijenjali po ćejfu svom, zatvarali ljude u dom. A najviše su problema pravili oni što su radili na uslovu tom. Nije čudno. Kad ovce zatvoriš u tor, lahko ih je šišati. Tad ih ne moraš ganjati, ni pitati. Pa i ribi u akvarijumu moraš mijenjati vodu kad joj već ne daš slobodu. Ajkule ne napadaju one na brodu. Dok si u tami svoje kuće koliko god imao svjetla ne vidiš šta se vani zbiva i štima, tad je za krađu najpovoljnija klima. Pa gledao sam bolan kako ljudi potapaju brod za jedan izborni bod. Kako pare iz državne kase vade za neke „izolatorne zgrade“. Gledao kako zatvaraju sela i ljude bez testa, i medijima određuju pitanja i mjesta. Gledao kako štimaju kontakte i testiranja, za unutrašnja organiziranja. Gledao kako progledavaju kroz prste dok nas redaju u vrste. Kako promovišu firme bez atesta i zanata za malo poena. Gledao ih poput stijena. Tražili naklonost javnog mijenja i izgubili sva povjerenja. Obično pas koji laje ne ujeda, pa im narod po spisku odreda.

Ko može da trpi iza četiri zida kad mu kradu državu bez stida? Poželio sam svoje pacijente iako ih volim zdrave, samo da koronu skinem sa glave. Da se riješim polovničnog nadriznanja i ovog nesrećnog stanja. Pustite da imunitet stvorim od naleta i vaših starih robovlasničkih adeta. Spasite nas nameta, i ovog vašeg salameta, ačik, kijameta. Ko se može igrati sa sudbinom jednog djeteta? Ko to može oteti djetetu psihološko  prostranstvo, proljeće i školu, pustita ga da sjedi za sumnjivim virtuelnim prijateljem u tamnom holu, u bolu. Sve više smo vam postali rutina, eksperimenti štimanja moći, ispitivanje snage kroz sumnjive noći. Pa bolan ljudi su počeli sanjati mrtve, viđati svemirce i leteće tanjure, a djeca sa virusom da igraju žmure. Djed je počeo da ga na kahvu viče, a Milka od gladi prestala da riče. I ja sam od online škole zaboravio karijeru, a otac je pluća isjeckao u tabakeru. Mrtve smo samo kačali na banderu. Dijasporu smo zaboravili kao cipele stare, a poljupce lijepili samo na cigare. Šefa sam počeo zvati korona, a on mi topli obrok skinuo s bona. Od zaštite sam imao toalet papir i masku od grilona, koliko smo zaglibili nismo pričali ni preko telefona. Nana je sjekiru držala pored vrata, a sestra je kroz prozorče ljuljala brata. Poslije pet je bilo mrtvo pola gornjeg kata. S posla su nas puštali u pola policijskog sata kad je otac od gladi jeo štok,a onoj paleti brašna istekao rok.

Dezinficirali smo alkoholom sok.

Nismo se kretali pa su nam vene zarasle i kraste narasle. Avlije zarasle. Sad ogrjev,struje ni vode nemam, ali zato petkom mogu da šetam. Pred vratima imam spužvicu za brisanje cipela koje izuvam, a izdah kroz cjevčicu duvam. Pacemaker sam na čekanje stavio, a respirator od malina spravio. Zimnica će ove godine da kasni jer posijati nisam mogao, ni htio, jer sam zarobljen u kući bio. U kući punoj vlage, plijesni i prašine na koju sam alergičan, ali sam samo lakšima sličan. Otvorili su lokale za duhove iz ulice breza, slobodni nam dani, ali ista hereza. Prazni džepovi, maske pune, malo ovaca, ali mnogo vune, vratit će nas u domove čim vjetar puhne. Čim od komšija na internetu vide, čim se kase opet isprazne, smislit će nam neke nove kazne. Neke nove prekršaje ustavnog zakona i etike, pa ću živjeti od komada plastike. Na leđima ću nositi etiketu kako to obično biva na svijetu. Opet ispočetka lekciju o životu objašnjavati djetetu: da su ljudi najgori virus na svijetu, ako ne mogu odmoći, nanose štetu, ono što ne znaju, najbolje objašnjavaju. A kad im jednom bude jasno, obično već bude kasno.

Komentari