Život iza vrata Doma za lica sa invaliditetom u Višegradu

Piše: Marijana Simanić; Foto: Amel Uzunović; Fotobaza.ba

U ovoj ustanovi živi oko dvije stotine korisnica različite životne dobi i stepena invaliditeta. O njima brine oko stotinu zaposlenih. Nijedan dan nije isti, jer ni njihove potrebe, mogućnosti i sposobnosti nisu jednake. Dok je jednima potrebna stalna njega i pomoć, druge uče, pohađaju školu, druže se, učestvuju u radionicama, razvijaju samostalnost i uključuju se u rad životne zajednice.

Iza svake od tih aktivnosti nalazi se potreba da osoba ne bude posmatrana samo kroz invaliditet i ono što ne može, već i kroz ono što zna, želi i može da postigne uz odgovarajuću podršku.

Među djevojčicama je i Anđelka Bosioljčić koja je tokom jedne od radionica nacrtala svoje vaspitačice i učiteljice. Na crtežu ih je bilo desetak.

Dok je pokazivala rad, imenovala je svaku od njih. A onda je rekla: „One su moja porodica.“

Za djevojčicu koja nema porodicu uz sebe, žene koje je prate kroz odrastanje imaju posebno mjesto. One su tu kada joj je potrebna pomoć, kada uči nešto novo ili kada želi da razgovara. Njen crtež zato nije samo prikaz ljudi koje poznaje. On otkriva koliko je važno osjećati da negdje pripadaš i da u svom okruženju imaš ljude kojima vjeruješ.

“Mi smo jedna velika porodica. Sa našim njegovateljicama provodimo dosta vremena, najviše ih volimo jer nam posvećuju pažnju i ljubav kao da smo njihova djeca “, riječi su Amile Hadžipašić koja je u Dom došla iz SOS dječijeg sela iz Sarajeva.

Jelena Čolaković, pedagog koji dugi niz godina radi u ovoj ustanovi ističe da je svaki dan različit jer zavisi od raspoloženja samih korisnica koje zahtjevaju mnogo pažnje, strpljenja i razumevanja.

” Mi nastojimo da im stvorimo atmosferu blisku porodičnom životu da razgovaramo o problemima, posavjetujemo ih kada je potrebno, ohrabrimo i pružimo podršku. Za korisnice kojima je to potrebno, ponekad su važni i zagrljaji, lijepe riječi ili osjećaj da ih neko pažljivo sluša”, kaže Čolakovićeva dodajući da se zahtjevnost ovakvog posla često osjeti i kada se smjena završi.

Ona pojašnjava da se briga o osobama sa invaliditetom ne zasniva samo na dobroj volji i požrtvovanosti zaposlenih, već i na stručnosti, odgovarajućim uslovima i podršci kako bi se svakoj korisnici pružilo ono što je najbolje za njen razvoj.

“Radionice i radno-okupaciona terapija pomažu korisnicama svakodnevno. Za nekoga je to prilika da nauči novu vještinu, za drugoga da učestvuje u pripremanju obroka, a za trećega da kroz igru, crtež ili razgovor izrazi ono što osjeća. Napredak se ne mjeri jednako kod svih, ali svaka aktivnost pruža mogućnosti za kontinuirani rast i razvoj”, obrazlaže Jelena.

Kada porodica i rodbina dolaze u posjetu, organizuju se i rodbinski sastanci. Nekim korisnicama ti susreti mnogo znače, dok jedne imaju bližnje koji žive daleko pa rjeđe viđaju svoje porodice, druge nemaju nikoga ko bi ih posjećivao. Koliko su ti susreti važni pokazuju i rečenice koje se čuju među korisnicama.

” Mama mi je bila samo jednom, nepokretna je pa ne može da dolazi. Teško mi je bilo kada je otišla, ali su mi podrška vaspitačica i terapija pomogle da se naviknem”, sa suzama u očima i drhtavim glasom kaže Slađana Slijepčević koja je u Domu skoro dvije godine.

Svi zaposleni u ovoj ustanovi se trude da osim smeštaja i njege, štićenicama pruže mogućnost  za obrazovanje, druženje, promjenu okruženja, izlazak u gradske šetnje, ali i učestvovanje u događajima u skladu sa njihovim sposobnostima. Susreti sa drugim ljudima pokazuju da život u ovakvom socijalnom centru ne mora značiti potpunu odvojenost od zajednice, te da su i male mogućnosti za učešće u svakodnevnom životu grada važne za osobe koje imaju neki nedostatak.

Iza vrata Doma u Višegradu odvijaju se životi koji se ne razlikuju od naših onoliko koliko ponekad mislimo. I tu postoje radosti zbog malih stvari, želja za druženjem, iščekivanje nečijeg dolaska, ali i tuga kada taj dolazak izostane.

Ovim ženama i djevojkama potrebni su njega i podrška, ali i nešto što se ne može propisati rasporedom dnevnih aktivnosti  osjećaj da su nekome važne, da ih neko čeka, da pripadaju. Jer čovjek ne prestaje da bude dio svijeta zato što živi u ustanovi. I ne prestaje da ima potrebu za porodicom, bliskošću i ljubavlju zato što o njemu neko brine.