Vršnjačko nasilje: Od Mahira Rakovca do danas – šta (ni)smo naučili

Svaki treći tinejdžer doživi neki oblik vršnjačkog nasilja, pokazuju podaci UNESCO-a, dok Bosna i Hercegovina i dalje traži efikasan odgovor na ovaj rastući problem. Više od decenije nakon smrti Mahira Rakovca, koja je potresla javnost ogolivši slabost sistema nameće se pitanje koliko su institucije i društvo danas spremni da spriječe nove tragedije.

Piše: Amer Moštro; Fotografija: Alma Hasanović; Fotobaza.ba

Verbalno, fizičko, psihičko, cyber, seksualno,…Lista se nastavlja. Dokle dosežu vrste tortura kroz koje tinejdžeri prolaze i gdje se podvlači granica? Učestalost i surovost ovih pojava u Bosni i Hercegovini periodično uzdrmaju javnost, ali rijetko koji slučaj je razotkrio sistemske rupe tako brutalno kao tragedija koja je prije više od jedne decenije promijenila percepciju o vršnjačkom nasilju.

Prisjetimo se kobnog 14. decembra 2015.

U medijskom prostoru sredinom decembra 2015. godine odjeknula stravična vijest o četrnaestogodišnjem dječaku Mahiru Rakovcu koji je počinio samoubistvo skočivši sa osmog sprata zgrade. Kako su mediji tada navodili, Mahir se iz javne prebacio u privatnu školu u Sarajevu, gdje je prema navodima njegovog prijatelja, prošao kroz skoro svaku vrstu bullying-a koju možete naći u udžbenicima. Majka Alisa Mahmutović, po zvanju profesorica i lingivstica, i očuh Dubravko Lovrenović, također profesor i historičar, tvrdili su da je dječak bio žrtva vršnjačkog nasilja.

“To nije vršnjačko nasilje, to ne možete nazvati vršnjačkim nasiljem, to je psihopatija. Silovati dva školska druga sa oklagijom, to je čista psihopatija” kazala je Alisa za emisiju “Provjereno”. Njihova javna obraćanja su pokrenula reakcije. Jedna od njih je bila kreiranje dvije Facebook grupe “Pravda za Mahira” i “RIP Mahir Rakovac”. Na stranicama koje više nisu dostupne, kako je navedeno u članku na portalu Analiziraj.ba bila su objavljena imena 6 zlostavljača na koje se pozivao linč.

Kompletan slučaj i raskrinkavanje je bio mač sa dvije oštrice. U jednu ruku, dobili smo uvid u jeziv prizor u toj školi koji se krio iza zatvorenih vrata i razotkrivena je slabost sistema odnosno veoma šturo i sveopće loše definisana strategija za prevenciju suicida, kao i tromost i nepripremljenost za krizne situacije nasilja u školama. Drugi par rukava bi bio izuzetno nestručna popraćenost medija, navodi Analiziraj.ba sa mnoštvom spekulacija prije nego što se i počelo raditi na krivičnom slučaju, a koja nije dala dostojanstvo Mahiru i njegovoj porodici što je bio minimum koji mu se trebao pružiti post-mortem.

„Mahir Rakovac, dječak koji se ubio 14. decembra prošle godine, skočivši sa osmog sprata zgrade u kojoj je stanovao u sarajevskom naselju Dobrinja, nije silovan, niti je na bilo koji način zlostavljan, preciznije za to nema nikakvih dokaza.“ kazala je glavna tužiteljica Tužilaštva KS Dalida Burzić 4. marta 2016.godine nakon što je analizirano 7795 video snimaka iz škole i izvršeno 8 vještačenja. Majka i očuh tu nisu stali, nego su nastavili sa dokazivanjem da je bio zlostavljan i silovan, sve do njihove tragične smrti par godina poslije.

Uloga pedagoga pri nasilju

Godinama se odgovornost vrtila u krug, odnosno prebacivala se krivica između škole, roditelja i pravosudnog sistema. Uzgred tome, ova tragedija je u sam centar javne rasprave postavila ključno, ali često zanemareno pitanje: gdje je u svemu tome stručna služba škole? Upravo su pedagozi i psiholozi prva linija odbrane od vršnjačkog nasilja.

Protokol o kažnjavanju nasilja u školama ne postoji na nivou Federacije BiH, nego da je on poprilično raslojen i raspršen na kantone, gradove i škole. O ovoj problematici smo diskutovali sa studentom master studija pedagogije Nerminom Sadićem.

„Protokol o vršnjačkom nasilju na nivou Federacije BiH, nažalost, ne postoji zbog decentralizovanog uređenja naše države. Ipak to ne znači da u manjim administrativnim jedinicama nemamo definisana pravila. Budući da je obrazovanje u isključivoj nadležnosti kantona, svaki kanton ima svoje protokole (poput USK koji primjenjuje Protokol iz 2018. godine), dok na državnom nivou postoje samo načelne smjernice koje nemaju snagu direktnog operativnog zakona na terenu. “ rekao je Sadić.

On upozorava na ozbiljne propuste u koordinaciji između ključnih institucija, odnosno da saradnja između škola, policije, centara za socijalni rad i zdravstvenih ustanova na papiru postoji, u praksi ona često zakazuje jer nema univerzalnog mehanizma koji bi ih pravno obavezao na hitno djelovanje. Prema njegovim riječima, trenutni sistem je postavljen reaktivno, rješavajući posljedice umjesto da se bavi ranim prepoznavanjem problema i prevencijom.

„Jedinstven federalni protokol je neophodan jer bi postavio iste standarde za sve, jasno podijelio odgovornost između škole i drugih institucija (CSR, policija), te oslobodio pedagoge administrativnog pritiska kako bi se mogli fokusirati na ono najvažnije preventivni i odgojni rad s djecom“, tvrdi Sadić.

Međutim, i pored postojanja istog, ono često biva mrtvo slovo na papiru, te se stvar često uzima u svoje ruke. Nakon što nam je Sadić rekao više o teorijskom kiksu države, zavirili smo na mjesto gdje se naša današnja tematika nasilje i dešava, a to je upravo srednja škola. Pedagogica kakanjske gimnazije “Muhsin Rizvić” Vildana Neimarlija navodi da je pravovreman informisanost ključni preduslov za reakciju pedagoga.

“U stvarnosti se problem često prekasno uočava jer ga djeca i mladi ne prijavljuju na vrijeme. Žrtve dugo šute, uglavnom zbog straha od nasilnika ili osjećaja sramote”, ističe Neimarlija. .

Iz svog iskustva upozorava da svakom fizičkom nasilju obično prethodi psihičko zlostavljanje. Djeca ga na početku često zanemaruju, vjerujući da će problem nestati ako ga ignorišu i prećute. Međutim, takvo postupanje ne zaustavlja nasilnika – naprotiv, pritisak se vremenom pojačava, a žrtva prolongirano pati, što na kraju nerijetko dovodi i do eskalacije u fizički sukob.

„Lično, insistiram kod mladih ljudi da imaju nultu stopu tolerancije, da se povjere nekome, u školi pedagogu ili razredniku koji će reagovati na adekvatan način i spriječiti eskaliranje sukoba. Kad se reaguje na vrijeme, situacija se smiri, problem se riješi u većini slučajeva, dok u praksi imam dosta pozitivnih primjera.“ kazala je Neimarlija.

Govoreći o rješavanju problema vršnjačkog nasilja, Neimarlija naglašava da ključnu ulogu često igraju roditelji, čija reakcija u praksi varira. Kada su motivisani i razumni, saradnja donosi uspješne rezultate, no problem nastaje kada roditelji odbijaju prihvatiti stvarnost. Mnogi od njih negiraju da njihovo dijete može biti nasilnik, pravdajući takvo ponašanje šalom ili uobičajenim fazama odrastanja. S druge strane, ako je njihovo dijete žrtva, skloni su oštrim, nekritičnim i neobjektivnim reakcijama. U takvim situacijama od presudne je važnosti uključenje stručnih osoba, poput pedagoga ili psihologa, koji kroz otvorene razgovore mogu usmjeriti roditelje prema rješenju.

„Mnogo je situacija među mladima koje se dešavaju i spadaju u vršnjačko nasilje, prvenstveno psihičko i emotivno, ali ne prijavljuju se jer su se povećali nivoi tolerancije na nasilje što je općenito vrlo loše, opasno i sprečava reagovanje na vrijeme“ , zaključuje pedagogica.

Psihološki ugao – prepoznavanje žrtve

Naravno, i pored saniranja i rješavanja sukoba, ono što ostavi dublji trag su traume o kojima se poslije ne priča. Psihološka savjetnica Nermina Guzanović navodi da očekujemo da će djeca direktno iskomunicirati s roditeljima o nasilju, što je mnogo rjeđi slučaj.

„Djeca se često boje, stide ili misle da im odrasli neće vjerovati. Zato je važno da ne čekamo da dijete sve ispriča, nego da naučimo prepoznati promjene u njegovom ponašanju.“,navodi Guzanović.

Govoreći o prepoznavanju vršnjačkog nasilja, Nermina objašnjava da se ono rijetko signalizira očiglednim znakovima.

“Mnogo češće se radi o suptilnim promjenama u ponašanju djeteta – poput iznenadnog povlačenja u sebe, izbjegavanja škole ili pojave psihosomatskih smetnji, poput jutarnjih bolova u stomaku i glavi koji nemaju medicinski uzrok. Dugotrajan stres se manifestuje i kroz poremećaje sna, pad koncentracije, nagle promjene raspoloženja, ali i kroz duboki osjećaj srama i krivice kod djeteta, što u najtežim slučajevima može dovesti do samopovređivanja.”, smatra Guzanović.

Nadalje nam govori o tome da je problem alarmantan, pokazuju i nedavni brutalni slučajevi iz Bosne i Hercegovine od vršnjačkog nasilja nad djevojčicom u Sarajevu koje je snimljeno i dijeljeno na mrežama, do napada na dječaka u tramvaju. Ono što dodatno zabrinjava jeste pasivnost okoline koja je sve to posmatrala ili snimala bez ikakve reakcije.

Upravo zbog toga, iz pozicije struke, Nermina šalje jasnu poruku roditeljima i prosvjetnim radnicima kako da pristupe ovom problemu:

„Kao psihološka savjetnica uvijek naglašavam da nijedan pojedinačni znak ne znači da dijete trpi nasilje. Ali kada primijetimo više promjena odjednom, trebamo razgovarati s djetetom i ozbiljno shvatiti ono što nam svojim ponašanjem pokušava poručiti.“

I koliko smo na kraju naučili?

Iako je svijest o vršnjačkom nasilju danas podignuta na viši nivo, što potvrđuju i naši sagovornici koji jasno prepoznaju simptome i metode rješavanja ovog problema, društveni odgovor još uvijek nije na zadovoljavajućoj razini. Svakodnevno svjedočimo različitim oblicima agresije, kako u školskim dvorištima i na ulicama, tako i na internetu. Dok se pojedini incidenti brzo riješe ili, nažalost, padnu u zaborav, mnogi oblici zlostavljanja traju godinama u tišini, ostavljajući trajne posljedice na mentalno zdravlje mladih.

U tom kontekstu, priča o tragično stradalom Mahiru ne smije postati samo još jedna statistika ili izblijedjelo sjećanje. Njegova sudbina, kao i priče svih ostalih žrtava, moraju služiti kao šamar cjelokupnom društvu i sistemu opomena koja nas obavezuje da više nikada ne dopustimo da sistem zakaže, a okolina zanijemi.

Tek kada kao pojedinci prestanemo okretati glavu, kada budemo spremni pravovremeno reagovati, prepoznati vapaj za pomoć i pružiti bezuslovnu podršku onima koji trpe, moći ćemo reći da smo iz Mahirove tragedije zaista izvukli pouku. Odgovornost više nije na nekom drugom, ona počinje u svakoj učionici, svakom domu i svakom od nas.