Stoljećima trčiš neistraženim putima
Skrivena pod vučjim skutima
Grebući šapama po punom mjesecu
Ganjajući patuljke, zečeve i djecu
U šumskom podzemlju kosmosa
Odavno utiskuješ stopala bosa
U duha tragove zemljane
Odavno šćućurena i zadihana čekaš dane
Kad ismijana neće biti drugačijost
Kad svaka tvoja i moja kost budu most
Za snove, koje su do krvave smrti udarali
Za snove, koji su sebe sanjali
U začaranom krugu meta-snova
Trčeći po vrhu purpurnog krova
U želji da skoče na trampolinu
Koja će ih odbaciti u dolinu
Neprosanjanih noći punih tame
Gdje zečevi, patuljci i djeca čame
Čekajući igru i smijeh da ih probude iz osame
Ne vole te što odvažno neistraženom stremiš
Ne vole te što uporno opstojiš i od laži njihovih ne strepiš
Ne vole te što budno sanjaš
Grebući i grabeći Mjesec dok spavaš
Voliš, jer ustaješ i krvava poslije udaraca svih
Voliš, jer živiš zbog Kosmosa a ne zbog njih
Voliš, jer Kosmos te voli i ljubavlju stvara
Hodaš gola i bosa i stvarno čista
Jer znaš – sve ostalo su samo opsjena i utvara.
