Ovo je jedna od rečenica kojima se Dragana Savić Pešević obratila zvanicama na svečanosti obilježavanja dana Centra za socijalni rad Prijedor 17. novembra ove godine u prostorijama ustanove.
Neočekivano, događaj je bio posvećen isključivo jednoj temi – percepciji socijalnog rada u javnosti, umjesto uobičajenih govora o rezultatima rada, statističkim pokazateljima, realizovanim aktivnostima i planovima za iduću godinu. Iz te ustaljene prakse prijedorski je Centar za socijalni rad stidljivo iskoračio još prošle godine, kada je ovu nepopularnu temu na mala vrata uvela socijalna radnica Vera Vencelj. Ove godine otišlo se i korak dalje – ohrabrili su se svoj dan posvetiti pojavi koja nije njihova osnovna djelatnost, ali na nju itekako utiče. Remetilački, kako kažu. Priznali su ranjivost s kojom se suočava gotovo svaki sadržaj u javnom prostoru – nemogućnost da se na osnovu /i zbog/ javnog diskursa gradi povjerenja.
„Užas, neradnici, šablonski rad, lezilebovići, oni koji odugovlače, otimači djece“ – prve su asocijacije na socijalne radnike prema istraživanju koje je prijedorski CSR proveo u ovoj godini, a u namjeri da se u idućoj planski i strateški posveti rješavanju problema negativne percepcije socijalne djelatnosti.
Rezultate istraživanja predstavila je psihološkinja u ovoj ustanovi Zora Marjanović Marić, ukazavši na uloge društvenih mreža i medija u kreiranju stavova javnosti, kao i na faktore održavanja negativne percepcije socijalnog rada na koji se nerijetko gleda kao na teret budžetima i trošak i koji je gotovo u pravilu praćen nezadovoljstvom – i socijalnih radnika i korisnika i javnosti.
Ona je pojasnila da u postupcima koji se vode pred centrima za socijalni rad obično postoje dvije suprotne strane sa sukobljenim interesima, da je uloga organa starateljstva da donese odluku u predmetima oko kojih se stranke ne mogu međusobno složiti i sporazumjeti, da donošenje odluke proizvodi zadovoljstvo kod jedne, a nezadovoljstvo kod druge strane, te da se stručnim radnicima pristranost pripisuje najčešće kroz prizmu ličnog nezadovoljstva, a ne objektivne procjene postupanja.
„Nezadovoljne stranke, čijim zahtjevima i željama nije udovoljeno, sklone su da stručne radnike organa starateljstva na društvenim mrežama prikazuju u veoma nepovoljnom svjetlu, a ne da koriste zakonom predviđene mogućnosti žalbenih postupaka. Dalje, u medijskom prostoru teško je naći pozitivne vijesti iz profesije socijalnog rada i medijskim izvještavanjem o ovoj profesiji nezadovoljno je 65 odsto socijalnih radnika u BiH“, navela je Marjanović Marić.
Prema iskustvima socijalnih radnika koji su učestvovali u istraživanju, u medijskim se izvještajima centrima za socijalni rad pripisuje odgovornost za teško stanje u kojima žive porodice ili za nasilje u porodici, socijalni radnik se samo spomene kao neko ko nije adekvatno postupio kako bi prevenirao negativan ishod i nerijetko se sklizne u senzacionalizam.
Slična je situacija i u regionu, te su za ilustraciju uzeti medijski napisi o ubistvu socijalne radnice u Đakovu koje su na društvenim mrežama pratili komentari poput: „Lagao bih kad bih rekao da mi je žao“, „Ubojica treba biti proglašen ponosom Hrvatske“, „Ubojici skidam kapu“, „Socijalni radnici bi ovo trebali shvatiti kao upozorenje“ ili „Dobili su što su zaslužili“.
Prema iskustvima socijalnih radnika koji su učestvovali u istraživanju, nesigurnost na radnom mjestu je svakodnevica jer, kako kažu, u centar dolaze klijenti nezadovoljni, ljuti, nesretni, bolesni, društveno neprihvatljivog ponašanja.
„Najčešće su to bili verbalni napadi, psovke, uvrede, uslijed nezadovoljstva obimom i vrstama prava koje može ostvariti. Nekoliko sam puta prisustvovala i fizičkim napadima na radnom mjestu, jedne prilike je korisnik ušao u kancelariju, uzeo sa stola moj računar i bacio ga na pod, drugi je razbio šakom staklo, isjekao se.“ „Na terenu sam bila žrtva verbalnog, a potom i fizičkog nasilja, jer sam išla u posjetu radi sačinjavanja socijalne anamneze u postupku razvoda braka.“ „Jednom sam doživjela da mi jedan muškarac kaže: Ja sam muško, a ti žensko, kad ja pričam, ti šutiš!“ – neka su od svjedočenja.
Zaključci istraživanja su da savremenom socijalnom radu u BiH nedostaje podrške, da se socijalni radnici suočavaju s marginalizacijom, da su društvene mreže poligon za širenje negativnih stavova, a da je socijalnim radnicima često onemogućeno demantovati neistine jer su obavezni čuvati profesionalne tajne, kao i da javnost nedovoljno poznaje stvarne i zakonom određene zadatke i nadležnosti stručnih radnika u centrima za socijalni rad, što je i izvor predrasuda i nerealnih očekivanja. Među faktorima koji utiču na održavanje negativne percepcije svakako je i manjak samopromocije socijalnog rada.
„Mi smo uzeli ogledalo i okrenuli ga ka sebi da preispitamo svoja postupanja i da li i šta možemo učiniti da popravimo sliku u javnosti. Mi tako dajemo svoj doprinos. Svako od vas može učiniti to isto, i u kolektivu i kao pojedinac“, poručila je socijalna radnica Dragana Savić Pešević.
