Nejednakost i diskriminacija u Bosni i Hercegovini nisu samo subjektivni doživljaji boraca/inja za ljudska prava, aktivista/kinja, novinara/ki. Da je BiH zemlja nejednakosti u više slučajeva je utvrdio i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu koji je presudio u korist mnogih bh. građana/ki. Oni/e su tužili/e državu da ih diskriminiše jer, primjera radi, ne mogu biti birani/e za određene funkcije ukoliko se nacionalno ne izjašnjavanaju, ako su nacionalna manjina ili pripadnici/e Ostalih.
O stepenu nejednakosti u Bosni i Hercegovini govori i “Nacionalni izvještaj o humanom razvoju za 2020. godinu: Socijalna uključenost u Bosni i Hercegovini” koji je izradio Razvojni program Ujedinjenih nacija u Bosni i Hercegovini sa namjerom da se izvrši procjena i započne diskusija o socijalnoj uključenosti u Bosni i Hercegovini. Izvještaj govori o socijalnoj uključenosti u odnosu na interakciju osobe i njenog okruženja (društvenog, pravnog i ekonomskog okruženja).
Posebno zabrinjava činjenica je da u pogledu socijalne uključenosti Bosna i Hercegovina ne napreduje. Naprotiv, BiH nazaduje, a socijalna uključenost se smanjuje. Tako je u posljednjih četvrt vijeka Bosna i Hercegovina od zemlje sa relativno niskim nivoom nejednakosti i visoke društvene mobilnosti, postala zemlja s relativno visokim nivoom nejednakosti i niske društvene mobilnosti.
U izvieštaju se navodi kako postoje zakoni i institucije čija je namjera obezbijediti osnovna prava, zabraniti diskriminaciju i omogućiti rodnu ravnopravnost. No, u praksi se to ne vidi dovoljno. Kakav je sistem i odnos društva prema ranjivim kategorijama najbolje pokazuju krize. Jedna takva, zdravstvena kriza pokazala je sve mane sistema u Bosni i Hercegovini. Panedmija COVID-19 ogogila je nedostatke sistema socijalne zaštite.
“Njegovi mehanizmi su se pokazali neuspješnim u pružanju podrške kategorijama koje su ranjive na negativne ekonomske šokove, dok potrošnja za socijalna davanja nije usmjerena na najsiromašnije”, uočeno je u Izvještaju. Podaci govore i da postoji jasna korelacija između Sistema socijalne zaštite demografskih kretanja. UNDP nije zabrinut samo zbog činjenice da stanovništvo BiH stari i da se smanjuje već i zbog poroblema uzrokovanih unutrašnjim migracijama. Pristup i kvalitet socijalnim i javnim uslugama jedan je od faktora demografske mobilnosti. Primjera radi, prava porodilja u BiH su neujednačena i zavise od kantona do kantona. Pa tako u nekim kantonima porodilje dobijaju 1.000KM mjesečno u period od 12 mjeseci, a u nekim kantonima iznos je 0KM.
Umjesto građana pojedinačno, iz zemlje odlaze kompletne porodice
“Postojeća demografska dinamika će postepeno dovesti do toga da će u narednim godinama stanovništvo biti brojčano manje i starije, posebno u nekim dijelovima zemlje. Glavni pokretač pada broja stanovnika u Bosni i Hercegovini je neprekidna, sve veća emigracija. Poslije rata je to bila emigracija radi obrazovanja i zaposlenja, ali se 2014. godine obrazac promijenio i tada je došlo do porasta emigracije, a od nedavno, umjesto građana pojedinačno, iz zemlje odlaze kompletne porodice”, navedeno je u ovom izvještaju.
Iako ekonomski faktor dominira, on nije nijedini razlog zbog kojeg ljudi masovnoodlaze iz Bosne i Hercegovine. Među glavnim razlozima odlaska navode se i nestabilna politička situacija i nedostatak perspektive za potomstvo.
Građani su ranije mahom emigrirali u SAD-a, a sada su to evropske države poput Njemačke, Slovenije, Austrije. Veliki broj administrativnih jedinica uzrok je i izrazito drugačijih nivoa socijalne uključenosti.
500.000 osoba u Bosni i Hercegovini nema zdravstveno osiguranje
“Teritorijalna podjela je dovela do nešto drugačijih politika u obrazovanju i znatnih razlika širom zemlje u pogledu potrošnje po učeniku u osnovnom i srednjem obrazovanju. To je opet dovelo do raznih nivoa socijalne isključenosti djece iz ranjivih kategorija u sistem obrazovanja” navoedeno je. Programe ranog i predškolskog odgoja pohađa tek manje od četvrtine djece u Bosni i Hercegovini, a broj romske djece koja pohađa ove programe je zanemariv. Izvještaj upozorava da postoji izražena socijalna isključenost romske djece i djece iz ruralnih sredina.
“Djeca s invaliditetom, romska djeca i djeca koja žive u disfunkcionalnim porodicama i ona koja su izložena nasilju u porodici su često socijalno isključena. Djeca u poljoprivrednim domaćinstvima su često pod pritiskom da se uključe u sezonski rad” pokazuje istraživanje.
Čak 500.000 osoba u Bosni i Hercegovini nema zdravstveno osiguranje, a rizik za rast ovog broja je došao s pandemijom COVID-19. Socijalna davanja u Bosni i Hercegovini zavise od toga u kojoj opštini, kantonu i entitetu živi osoba. Tako da ostvarivanje njenih socijalnih prava, njihov kvalitet i visina ne zavisi od njenih potreba već od mjesta prebivališta osobe.
Isto je i sa dječijim doplatkom koji varira između entiteta i u Federaciji Bosne i Hercegovine među kantonima i opštinama. Zabinjavajući je i podataka da je gotovo jedna trećina (31,6%) djece uzrasta od 5 do 15 godina u Bosni i Hercegovini u riziku od siromaštva.
Marginalizovan zajednice izložene višestrukoj diskiriminaciji
UNDP-ov izvještaju upozorava i na činjenicu da je podrška osobama s invaliditetom ograničena i varira ovisno o uzroku invalidnosti, s obzirom da osobe s invaliditetom povezanim s ratom uživaju prioritet nad osobama s invaliditetom koji nije povezan s ratom. “Vrlo mali broj javnih zgrada je pristupačan osobama sa fizičkim invaliditetom.”
Izvještaj govori i o dobro poznatom stvarima poput činjenici da su Romi najranjivija i najugroženija manjina u Bosni i Hercegovini. “Posebno se Romkinje suočavaju sa višestrukim oblicima diskriminacije. Uprkos unapređenjima u posljednje vrijeme, stambeni uvjeti romske populacije u Bosni i Hercegovini su i dalje neadekvatni i mnogi Romi žive u neformalnim naseljima. Legalizacija naselja je u toku, ali je neujednačena. Romi se suočavaju s najvišim nivoom diskriminacije u pogledu mogućnosti zapošljavanja, a radeći u neformalnom sektoru, oni gotovo uopće nisu ni prisutni u radnoj snazi.”
Podaci nisu ohrabrujući i na polju češća na tržištu rada. Niska prosječna stopa učešća se može pripisati niskom broju žena koje učestvuju u radnoj snazi. Nefleksibilno radno vrijeme, nedostatak adekvatne brige o djeci i pomoći i njege starijih članova domaćinstava neki su od “krivaca” nedovoljnog učešća žena na tržištu. “Formalno tržište rada u Bosni i Hercegovini nije u stanju integrirati veliki broj žena, mladih, starih, osoba s invaliditetom i ugroženih manjina.”
Ovi zabrinjavajući i poražavajući podaci mogli bi biti optimisitčniji da postoji briga vlasti. No, umjesto da se vode ovakvim izvještajima i razmišljaju kako pomoći svom stanovništvu, brige političkih elita se uglavnom svode na raspodjelu vlasti. Da novca ima, ali je pogrešno raspoređen svjedoči i podataka da su administrativni troškovi sistema vlasti u Bosni i Hercegovini znatno viši nego drugdje u regiji ili u Evropskoj Uniji. Socijalna nejednakost nije u agendama stranaka, kandidata, koalicija… Dok zemlja nazaduje, javni diskurs u BiH obiluje priča o etno-nacionalnim pitanjima, a realnost govori da je svima (i manjima i konstitutivnim u BiH) sve teže.
