Čini se da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju beskrajno puno vremena, života i snage jer su spremni da sve to podrede glupostima. Dok se mediji i dio javnosti bave 9. januarom, koalicijama, i drugim političkim igrarijama i besmislicama, svijet oko nas se raspada.
Zdravstveni sistem u Bosni i Hercegovini je već više od decenije skoro u potpunom kolapsu. I potpuno je nebitno da li je na čelu Kliničkog centra Sarajevo žena člana Predsjedništva, najbolji prijatelj drugog člana Predsjedništva, čovjek koji sam sebe imenuje za direktora ili razni partijski poslušnici, suština je da svako živi u strahu da bi mogli završiti u tom odavno nefunkcionalnom sistemu kojeg sistematski razaraju već više od 20 godina. U sarajevskoj bolnici, naime, trenutno (a to se dešava već godinama) nema lijekova za ljude koji boluju od raka. I to u zemlji gdje je broj oboljenih u naglom porastu.
Iz iste te bolnice doktori odlaze jer su im povrijeđene sujete, i ostavljaju pacijente da se sami brinu za sebe. Dok dio javnosti slavi ove koji odlaze, oni ustvari krše osnovni etički kodeks svoje profesije i pokazuju da su oslobođeni humanosti. A to smo svi koji smo im bili pacijenti u proteklih 10-tak i više godina već znali.
U bolnici u Sarajevu nema ni drugih lijekova. Nema ni dovoljno čistih posteljina. Ma nema ni toalet papira ili sapuna. Humanost je davno nestala. (Čast pojedincima, naravno, koji odolijevaju i bore se.)
Još gora je situacija u bolnici u Istočnom Sarajevu. Slike iz ove ustanove liče na prizore iz horor filmova snimljenih prije najmanje 60 godina u nekoj istočnoevropskoj zemlji. Zgrada izvana i iznutra izgleda kao da će svaki čas propasti u zemlju, što bi možda bilo i najbolje. Ni ovdje nema osnovnih stvari koje su potrebne da se pruži minimalna pomoć ljudima koji su bolesni.
Ništa nije bolje u drugim bolnicama i zdravstvenim ustanovama širom zemlje. Odavno smo zatvorili oči na činjenicu da zdravstvom upravljaju nesposobni partijski poslušnici kojima je jedini zadatak da priskrbe što više bogatstva za sebe i svoje partijske kolege. Morate im biti bliski i ako želite biti portir u bolnici, a biti na čelu, recimo, neke klinike, zahtijeva odsustvo morala i profesionalne etike, ali člansku kartu ili prijateljsko-rodbinske veze sa onima koji se sebično drže na vlasti decenijama.
No, šta vi mislite o proslavi 9. januara? Šta vi mislite o Dodikovom govoru? Šta vi mislite ko će otići a ko ostati u SDA?… Ako vam je stvarno stalo do bilo kojeg od ovih pitanja, onda baš imate vremena i života. No, ima nas koji nemamo.
Dok čitamo vijesti o ljudima koji umiru od hladnoće u zemljama u okruženju i cijeloj Europi, ne znamo kako je siromašnima oko nas. Ovaj snijeg koji nas je zarobio će se otopiti kad-tad i postoji realna opasnost od novog talasa poplava, koji će predstavljati pravu opasnost po živote i imovinu ljudi. Ima li neko neki plan da to spriječi?
U međuvremenu, iz zemlje je otišla cijela vojska ljudi, mladih uglavnom. Oko 30 posto ljudskog potencijala je napustilo BiH nakon rata. Imamo najnesposobniju javnu upravu u Europi. Ima li neko neki plan? Nema. Uboga sirotinja kojoj su mozak popili vladari zla i njihovi poslušni mediji. Otiđite do prve bolnice i samo provirite da vidite kako je unutra. Bit će vas strah. Bit će vam muka. Nadam se da ćete se dovoljno naljutiti da reagujete. Ljutito.
Danas u Sarajevu ne znam koliko ljudi neće primiti terapiju, a boluju od raka. Oni neće gledati vijesti večeras da vide šta kaže Dodik, šta kaže Bakir, šta kaže Dragan… Oni će samo čekati poziv iz bolnice da znaju kada mogu doći ponovo na terapiju, jer od toga im zavisi život. Ko zna koliko ljudi u BiH nema nijedan obrok danas. Ko zna koliko ih ne može ugrijati svoje hladne stanove i kuće (ako ih imaju uopće). Ko zna koliko porodica pakuje svoje kofere dok vi ovo čitate, jer nemaju kada da se bave ispraznim pričama kojima nas truju svaki dan već godinama. Ima li iko ikakav plan? Čini se da ne.
Ostali su samo “imači kada”, kako bi Zoster rekao, koji su spremni “svirati kurcu godinama”, trubeći o referendumima, koalicijama, raspravama unutar političkih partija, koji su spremni obeshrabriti svaki pokušaj pružanja otpora, koji nalaze problem u paljenju zgrada u kojima zasijedaju oni koji nam kradu živote, ali ne u činjenici da neko danas nema šta da jede, da je bolestan, a niko mu neće pomoći, da pacijent u bolnici ne može otići u toalet i oprati ruke sapunom. Imači kada.
