U posljednje vrijeme, čini nam se da se svijet koji poznajemo ruši kao kula od karata. Stupile su na snagu takozvane vanredne okolnosti, a da vanredne okolnosti zahtijevaju i vanredne mjere, to je svima, svakako, manje ili više, jasno.
Međutim, koliko god bi htjeli ostati pozitivni, držeći se mantre, koja bi u ovom slučaju mogla glasiti – ostani kući, ostani pozitivan – prilično je teško, a to će potvrditi i nauka i kvazi-nauka, u negativnoj situaciji ostati pozitivan. To bi bilo, kao otprilike, da pilot kaže: “Poštovani putnici, avion pada, ostanite na svojim mjestima, ostanite pozitivni.”
E, sada, u svakom slučaju, treba biti pažljiv sa upotrebom te, u posljednje vrijeme, famozne riječi – pozitivan, jer u sadašnjoj situaciji, jedno je sigurno, niko ne želi biti pozitivan. Zbog toga hajde da budemo negativni, i da se, svakako nenamjerno upitamo da li nam se to čini ili je počeo lov na vještice. A onda, što je sasvim logično, možda bi u ovakvim okolnostima bilo izlišano reči ljudski, ali, u svakom slučaju je bar to jasno, da u toku lova na vještice, niko ne želi biti vještica.
Dakle, niko ne želi biti pozitivan, niti želi biti vještica. Pošto niko ne želi biti vještica, ljudi se po prirodnoj selekciji, svjesno ili ne, počinju dijeliti na one koji love i naravno, na vještice. U ovom slučaju, vještice bi mogle biti svi oni koji su potencijalno zaraženi, bili u kontaktu sa zaraženim ili jednostavno, svi oni koji se, Bože oprosti, zakašlju, može biti od polena, duhana ili im je, naprosto, što skrenulo, svejedno je….
Da li je svejedno? U ovom vremenu može se, uistinu, postaviti hiljadu pitanja. Možda bi, ipak, jedno od ključnih pitanja bilo to koliko je uopće ljudska rasa uznapredovala od vremena “Lova na vještice”. Gdje su sve silne pravne države, sva ta građanska, ljudska, etička, etnička prava? Gdje nestaje to sve kada nastaje strah?! Pobjeđuje li strah sve ljudsko u ljudima? Da li pred strahom nestaje empatija, samilost, da li nestaju vjerska uvjerenja i ubjeđenja, ljubav prema bližnjem svom? Da li nam trebaju liste za odstrel da bi se osjećali sigurno i bolje? Da li su liste za odstrel potrebne i dobre sve dok naše ime ne stoji na njima?
Mnogo je pitanja, svakako, u ovom, kako tvrde teoretičari zavjere, novom dobu za čovječanstvo. Mnogo pitanja a tako malo odgovora.
Svakako, jako je interesantno i time bi se mogao pozabaviti svaki pojedini ljudski um. Koliko je pitanja na koja nam se čini da nemamo odgovora pokrenuo jedan virus, zvučnog imena – korona. U kratkom vremenskom periodu skoro da dolaze u pitanje najvažniji postulati na osnovu kojih funkcionira sadašnje moderno društvo. Velike svjetske sile odjednom se povlače pred nevidljivim neprijateljem. Napredna ljudska rasa, koja se donedavno spremala da krene na Mars, ne može zaustaviti mali virus. Odjednom svi shvatamo, htjeli mi to priznati ili ne, da smo sićušni dio univerzuma. Mi nismo gospodari svemira, niti vladari planete na kojoj boravimo. Mi smo samo tu, gosti koji trebamo da se pristojno ponašaju ili mogu biti kažnjeni. Međutim, trebamo biti sretni da još uvijek možemo biti gospodari u svojoj avliji, da još uvijek možemo biti ljudi, to nam virus ne sprečava. I ako želimo biti i ostati ljudi, ne trebaju nam nikakve liste. Ako smo išta naučili iz historije čovjekovog bitisanja je to da liste za odstrel nisu nikada donijele dobro, dapače.
Zato bi bilo prihvatljivije i ljudskije suzdržati se od istih. Demokratsko društvo je donijelo demokratiju za sve. A šta je uzelo? Gdje je u ovom svemu čovjekova sloboda, privatnost, pravo da ne bude vještica?
Demokratsko društvo čine građani, građani koji treba da glasno i jasno kažu: “Ne, mi ne trebamo liste zaraženih, mi trebamo državu koja će dovoljno dobro funkcionirati i biti spremna za vanredne okolnosti i na državnom i na lokalnom nivou. Ne, mi ne trebamo liste zaraženih, mi trebamo imena stručnjaka, kojima će vjerovati i pozitivni i negativni, mi trebamo doktore i ministre – koji će znati staviti masku na lice. Ne, mi ne trebamo ljude sa kupljenim diplomama, koji neće biti sposobni da se nose sa stanjem prave nedaće, mi trebamo naučnike, medicinske sestre, vaspitače, profesore, trgovce, frizere, apotekare, građevinare, čistače, novinare, inženjere, arhitekte, pisce, sve mi to trebamo, da opstanemo, da preživimo, da živimo….kao ljudi….a ne kao vještice…”
Uistinu, ne bismo smjeli zaboraviti da smo mi još uvijek ljudi, napredna inteligentna rasa i da imamo ljudska prava, za koja se stoljećima borilo i da imamo prava na ta prava, u najmanju ruku, imamo prava da budemo bar pitani za ono što nas se sve tiče.
