Mediji i dehumanizacija: Studija slučaja “Prijedor april – septembar 1992. godine”

Kada govorimo o ratovima, gotovo instinktivno govorimo o njihovom početku kao o trenutku kada su ispaljeni prvi hici. Na taj način početak nasilja vežemo za prvi oružani sukob, prve poginule ili prve razrušene kuće. Međutim, ratovi gotovo nikada ne počinju pucnjem. Prije nego što ljudi posegnu za oružjem, mora se dogoditi nešto mnogo dublje i mnogo opasnije. Mora se promijeniti način na koji jedni gledaju na druge. Komšija mora prestati biti komšija i postati prijetnja. Sugrađanin mora prestati biti ravnopravan član zajednice i postati neko čije se namjere doživljavaju kao opasne, čije se postojanje tumači kao problem, a čija se sudbina više ne smatra jednako vrijednom. Upravo taj proces, proces u kojem ljudi postepeno prestaju biti ljudi u očima svojih susjeda, predmet je studije “Mediji i dehumanizacija: Studija slučaja ‘Prijedor april – septembar 1992. godine'” autora dr. Jasmina Medića i mr. Mersihe Jaskić.

Ono što ovu studiju čini posebno vrijednom jeste činjenica da ona nije još jedna analiza ratne propagande niti zbirka najgorih primjera govora mržnje. Njena najveća vrijednost leži u tome što vrlo precizno pokazuje kako propaganda funkcioniše. Ne samo šta govori nego kako mijenja način na koji društvo razumije stvarnost. Analizirajući izvještavanje Kozarskog vjesnika, Radija Prijedor, TV Banja Luka i banjalučkog Glasa, autori pokazuju da propaganda nije bila prateći element rata niti spontana reakcija na događaje. Ona je bila sistematski proces oblikovanja stvarnosti, proces koji je imao za cilj da promijeni moralni odnos ljudi prema njihovim komšijama i pripremi društvo da prihvati ono što bi se samo nekoliko mjeseci ranije činilo nezamislivim.

Posebno je zanimljivo što autori ne počinju svoju analizu trenutkom kada počinje otvoreno nasilje, nego periodom neposredno prije njega. Podsjećaju nas da je Kozarski vjesnik do proljeća 1992. godine bio sasvim drugačiji list. Njegova redakcija bila je multietnička, objavljivani su stavovi različitih političkih stranaka, raspravljalo se o budućnosti Bosne i Hercegovine i o prijedlozima političkog uređenja zemlje. Drugim riječima, još uvijek je postojao zajednički javni prostor u kojem su različiti glasovi mogli postojati jedni pored drugih. Upravo zato promjena koja se događa tokom aprila 1992. godine djeluje toliko upečatljivo. Ona nije dramatična preko noći. Ne pojavljuje se jedan naslov koji odjednom objavljuje da su komšije postale neprijatelji. Naprotiv, promjena počinje gotovo neprimjetno, kroz jezik, izbor tema i način na koji se isti događaji počinju drugačije tumačiti.

Jedan od najboljih primjera za to jeste članak “Komšiluk na probi”, objavljen svega nekoliko dana prije preuzimanja vlasti. Na prvi pogled riječ je o tekstu koji govori o odlasku dijela stanovništva iz Prijedora. Međutim, autori studije pokazuju da se stvarna poruka tog teksta ne nalazi u činjenici da ljudi odlaze, nego u načinu na koji se njihov odlazak tumači. Umjesto da se razumije kao posljedica rastućeg straha, odlazak muslimanskih porodica predstavlja se kao razlog za zabrinutost srpskog stanovništva, jer navodno ukazuje na unaprijed organizovan plan i prikrivene namjere. Čak se i sama riječ “komšiluk”, riječ koja je generacijama označavala povjerenje, bliskost i međusobnu odgovornost, koristi gotovo sarkastično, kao da sugeriše da je povjerenje bilo naivnost, a sumnja nova građanska vrlina. Upravo u tome leži jedan od najvažnijih uvida ove studije. Dehumanizacija rijetko počinje otvorenim govorom mržnje. Ona mnogo češće počinje proizvodnjom sumnje. Kada se sumnja dovoljno dugo ponavlja, ona prerasta u strah, a kada strah postane dominantan način na koji tumačimo postupke drugih ljudi, nasilje počinje izgledati kao razumna, čak nužna odbrana.

Studija zatim pokazuje još jedan mehanizam koji je jednako važan, ali često ostaje neprimijećen. Propaganda ne djeluje samo kroz ono što govori; ona djeluje i kroz ono o čemu odluči da šuti. Nakon nasilnog preuzimanja vlasti u Prijedoru, Kozarski vjesnik piše da se situacija stabilizovala i da je život u gradu ponovo “normalan”. Autori, međutim, skreću pažnju na ono što iz tih izvještaja potpuno nestaje. Nema informacije da je vlast preuzeta silom. Nema riječi o smjeni svih bošnjačkih i hrvatskih funkcionera. Ne spominju se prva hapšenja niti nestanci ljudi koji su već tada počeli. Drugim riječima, normalnost nije proizvedena opisivanjem stvarnosti nego njenim pažljivo kontrolisanim uređivanjem. Čitaocu nije ponuđena laž u klasičnom smislu te riječi; ponuđena mu je nepotpuna stvarnost iz koje su uklonjeni svi elementi koji bi mogli izazvati moralnu nelagodu. To je važna lekcija i za današnje vrijeme. Propaganda vrlo često nije ono što izgovori. Propaganda je ono što uspije učiniti nevidljivim.

Jedan od najpotresnijih dijelova studije odnosi se na izvještavanje o događajima u Kozarcu. Dok se na terenu odvija jedan od najtežih zločina počinjenih na području prijedorske opštine, mediji pod kontrolom novih vlasti pišu kako je srpska vojska zaštitila civile, kako su stanovnici pronašli sigurnost u Trnopolju i kako su spašeni od muslimanskih ekstremista. Danas, zahvaljujući presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, znamo da je upravo tokom tih nekoliko dana ubijeno oko osam stotina civila. Još je značajnije da isti mediji u tom periodu gotovo uopšte ne spominju Omarsku, Keraterm ili Trnopolje kao logore u kojima su ljudi zatvarani, mučeni i ubijani. Ti ljudi nisu nestajali samo iza bodljikave žice. Oni su istovremeno nestajali i iz javnog prostora. Njihove sudbine više nisu bile vrijedne da postanu vijest. A možda upravo u tome leži suština dehumanizacije. Ne u tome da nekoga nazovemo pogrdnim imenom, nego da njegov život više ne smatramo vrijednim javne pažnje.

Autori posebno uvjerljivo pokazuju i način na koji propaganda proizvodi neprijatelja. Čitajući tadašnje novine i slušajući tadašnje radijske i televizijske priloge, gotovo je nemoguće precizno utvrditi protiv koga se zapravo vodi borba. Isti ljudi u različitim tekstovima postaju “muslimanski ekstremisti”, “Zelene beretke”, “mudžahedini”, “ustaše”, “fundamentalisti”, “paravojne formacije”, pa čak i organizatori navodnog genocida nad Srbima. Za većinu tih tvrdnji ne nude se nikakvi dokazi, niti postoji bilo kakva dosljednost u njihovoj upotrebi. Međutim, upravo u tome leži logika propagande. Njen cilj nije precizno opisati neprijatelja. Njen cilj je stvoriti osjećaj da je neprijatelj svuda, da ima mnogo lica i da predstavlja trajnu prijetnju. Kada se ta slika dovoljno dugo ponavlja, više nije ni važno ko je konkretna osoba. Dovoljno je da pripada grupi koja je već unaprijed označena kao opasna.

Možda nijedan primjer ne pokazuje transformaciju medija tako snažno kao onaj koji se odnosi na bijele trake. Radio Prijedor poziva građane lojalne novim vlastima da na svoje kuće istaknu bijele zastave, dok su Bošnjaci i Hrvati istovremeno prisiljeni da prilikom kretanja gradom nose bijele trake oko ruke. Autori navode svjedočenje tadašnjeg urednika Radija Prijedor Muharema Nezirevića koji opisuje kako je na ulici sreo poznanika s bijelom trakom i upitao ga zašto je nosi. Odgovor je bio jednostavan: “Moram. Čuo sam na Radiju Prijedor da svi Hrvati i muslimani koji žele da se kreću gradom moraju imati bijelu traku.” U toj jednoj rečenici sadržana je potpuna transformacija uloge medija. Radio više nije bio mjesto na kojem građani dobijaju informacije. Postao je instrument putem kojeg se provodi diskriminacija i uspostavlja novi društveni poredak.

Zbog svega toga, ova studija nije važna samo kao doprinos razumijevanju prošlosti Prijedora. Ona je izuzetno važna i zbog sadašnjosti. Živimo u vremenu u kojem su se mediji promijenili, ali se mehanizmi dehumanizacije gotovo nisu promijenili. Danas umjesto lokalnih novina imamo društvene mreže, umjesto nekoliko urednika imamo algoritme, a umjesto sedmičnih izdanja neprekidan tok informacija. Ipak, obrasci ostaju isti. Strah se i dalje proizvodi selektivnim predstavljanjem činjenica. Nepovjerenje se i dalje gradi stalnim ponavljanjem istih tvrdnji. Čitave društvene grupe i dalje se predstavljaju kao prijetnja, kao teret ili kao opasnost od koje se zajednica mora zaštititi. Upravo zato ova studija nije samo historijska analiza jednog vremena. Ona je svojevrsni priručnik za prepoznavanje ranih znakova dehumanizacije u svakom društvu.

Najveća vrijednost rada Jasmina Medića i Mersihe Jaskić upravo je u tome što nas podsjeća na jednostavnu, ali često zaboravljenu istinu: masovno nasilje ne počinje onda kada prvi čovjek bude ubijen. Ono počinje mnogo ranije, onda kada prvi put prihvatimo da se o nekoj grupi ljudi više ne govori kao o ljudima. Historija Prijedora pokazuje koliko taj put može biti kratak. Upravo zato razumijevanje uloge medija nije samo pitanje suočavanja s prošlošću. To je pitanje odgovornosti prema budućnosti. Jer jedino društvo koje nauči prepoznati prve riječi dehumanizacije ima šansu da nikada više ne dočeka njene posljedice.

Ako danas čitamo ovu studiju, lako možemo upasti u zamku da je doživimo isključivo kao analizu jednog završenog historijskog perioda. To bi bila ozbiljna greška. Njena najveća vrijednost upravo je u tome što nam omogućava da prepoznamo obrasce koji nisu nestali zajedno s ratom. Dehumanizacija nije fenomen vezan samo za 1992. godinu. Ona je politička tehnologija koja se može aktivirati svaki put kada neko želi proizvesti strah, homogenizirati vlastitu zajednicu ili opravdati uskraćivanje prava drugima. Zato ova studija nije samo pogled unazad; ona je instrument za razumijevanje sadašnjosti.

Nažalost, danas u Bosni i Hercegovini ponovo svjedočimo povratku jezika koji nosi mnoge karakteristike upravo onoga što autori ove studije analiziraju. Posljednjih godina najviši politički zvaničnici Republike Srpske, prije svega Milorad Dodik, sve češće koriste retoriku u kojoj politički protivnici ili čitave društvene grupe više nisu predstavljeni kao legitimni učesnici demokratskog života, nego kao egzistencijalna prijetnja srpskom narodu. Bošnjaci se ne prikazuju kao politički akteri s kojima postoji neslaganje, nego kao zajednica koja navodno kontinuirano radi na uništenju Republike Srpske, dok se institucije Bosne i Hercegovine predstavljaju kao instrumenti zavjere protiv Srba. Takva retorika ne poziva direktno na nasilje, ali upravo zbog toga zahtijeva posebnu pažnju. Historija nas uči da dehumanizacija gotovo nikada ne počinje otvorenim pozivima na zločin. Ona počinje postepenim uvjeravanjem ljudi da je druga grupa toliko opasna da se prema njoj više ne mogu primjenjivati uobičajena moralna i demokratska pravila.

Posebnu odgovornost u tome imaju mediji. Kao što ova studija pokazuje da su početkom devedesetih pojedini mediji prestali biti prostor informisanja i postali instrument političkog projekta, tako i danas dio medijskog prostora u Republici Srpskoj ne djeluje kao korektiv političke moći nego kao njen pojačivač. Umjesto da kritički preispituju izjave političkih lidera, oni ih često prenose bez distance, dodatno ih dramatiziraju i uklapaju u narativ o trajnoj ugroženosti. Time se stvara zatvoreni informacijski krug u kojem politička dehumanizacija dobija privid činjenice upravo zato što se neprestano ponavlja iz različitih izvora. To je jedan od najvažnijih zaključaka ove studije: propaganda svoju snagu ne crpi prvenstveno iz uvjerljivosti, nego iz neprekidnog ponavljanja i odsustva alternativnih glasova.

Zbog toga je najveća pouka ovog istraživanja upravo upozorenje da dehumanizaciju ne smijemo prepoznavati tek kada postane očigledna. Kada ljudi počnu nositi obilježja na rukama ili kada se otvore logori, društvo je već odavno zakasnilo. Pravi trenutak za reakciju mnogo je ranije – onda kada u javni prostor počnu ulaziti riječi koje jedne ljude predstavljaju kao trajnu prijetnju, kada se politički protivnici prestanu tretirati kao građani, a počnu opisivati kao neprijatelji naroda, kada se mediji odreknu svoje odgovornosti da provjeravaju činjenice i počnu proizvoditi emocionalnu mobilizaciju. Upravo zato ova studija nije samo doprinos historiografiji. Ona je upozorenje da je odbrana ljudskog dostojanstva uvijek neraskidivo povezana s odbranom odgovornog javnog govora.

Izvještaj je predstavljen na konferenciji u Prijedoru, 24.juna 2026.godine u organizaciji Centra za mlade Kvart. Konferencija, istraživanje i izvještaj, dio su projekta koji podržava UK international Development, a realizuje se u partnerstvu sa Britanskim savjetom.

Zainteresovani koji žele dobiti digitalnu ili štampanmu verziju izvještaja neka se jave na [email protected].