Većina učesnika Svetosavskog bala, održanog sinoć u Prijedoru, bili su prosvjetni radnici. Upravo oni omanuli su u dvijema važnim stvarima koje idu uz ovakav događaj: izboru odjeće i ponašanju.
Sam organizator (Kolo srpskih sestara) na plakatu manifestacije napomenuo je da “očekuje da sve zvanice dođu na bal u prigodnoj garderobi”. Možda je greška i bila u tome što nije bilo precizirano šta se pod tim podrazumijeva. Na moje pitanje o očito neprikladno obučenima odgovor nisu znali ni momci na ulazu koji su cijepali karte, jer im niko nije ni skrenuo pažnju na tako nešto. Možda su pojedini učesnici traženi dress code protumačili na svoj način.
Sigurno da prosvjetni radnik koji je tek počeo da radi i ima, recimo, 25 godina, nema isto tumačenje prigodnog nego onaj sa radnim stažom od 25 godina ili onaj u penziji. Možda je upravo zbog toga velika sala hotela “Prijedor” bila ispunjena brojnim mini suknjama, dekolteima, golim leđima i ponekom sportskom obućom. Samo još farmerke nisam vidio (što ne znači da ih nije bilo). Teška su vremena, ljudi možda nemaju odgovarajuću toaletu za ovakav događaj. Bal je najavljen tek nedavno, pa nisu stigli da kupe, pozajme ili pronađu odjeću i obuću… (U posjedu smo fotografija koje ilustruju rečeno, ali nam nije namjera pojedinačno etiketirati neke od učesnika bala, nego ukazati na opštost pojave.)
Kako je to nekada izgledalo, pokazali su članovi Udruženja za očuvanje i njegovanje tradicije iz Prijedora sa koreografom Željkom Šormazom. Oni su možda na najbolji način, uz članove hora “Vila”, u svojim nastupima predstavili i odgovarajuću garderobu za Svetosavski bal.
Tokom prigodnog programa o prvom srpskom prosvjetitelju, i tokom besjede i tokom muzičkih nastupa, primjetan je bio žamor među prisutnima. Nije mi taj žamor ličio na situaciju kada su mladenci na svadbi nervozni do onog trenutka kada ih matičar ne vjenča građanski ili sveštenik crkveno, pa se tek onda opuste, a sve do tada pričaju i okreću se na sve strane. Više je to ličilo na neobavezno čavrljanje kao na kafi u kafiću ili izlasku u grad, “nismo se vidjeli od juče pa da ispričamo jedni drugima šta se desilo u međuvremenu”, ili, “ja sam došao zbog večere pa jedva čekam da se završi ceremonijalni dio”…
Koliko je sva ta priča u pozadini smetala onima koji su sa dužnim uvažavanjem pratili program, najbolje opisuju riječi prvog čovjeka grada koji se, po protokolu, obratio prisutnima. On se u svom kratkom govoru najprije dotakao tog žamora i biranim riječima uputio kritiku svima onima koji nisu mogli da se malo strpe i u miru barem saslušaju predviđeni program. Da pojedinima ni to nije bilo dovoljno, pokazali su nastavljajući sa svojom pričom.
Ovakva kritika, naročito javno izrečena, nije uobičajena. Možete onda samo pretpostaviti koliko je sva ta priča bila glasna i neprimjerena kada se gradonačelnik u svom obraćanju prvo tome posvetio.
“Svaka mu čast. Znaju nas učenike kritikovati u školi da smo glasni, da ne slušamo, da ne poštujemo druge, a šta je onda ovo?”, u pola glasa su, pored ulaza u salu gdje sam stajao, komentarisale dvije mlade Prijedorčanke, učesnice programa, koje su među onima kojima je kritika bila upućena, uglavnom prepoznali svoje bivše i sadašnje učitelje, nastavnike i profesore.
Plus za ponovno oživljavanje Svetosavskog bala u gradu na Sani (koji u Prijedoru datira iz davne 1891. godine), plus za dobrotvorni karakter manifestacije (prikupljeno 2.581 KM pomoći za izgradnju kuće osmočlanoj porodici Milinković iz Crne Doline); veliki minus za ponašanje i oblačenje prijedorskih prosvjetara i ostalih gostiju.
