Kada razmišljam o državi koja je dobra i brižna za svoje građane, prema svojoj djeci, pada mi na pamet obrazovanje. To je prvi stepenik ka razvijanju intelekta, mišljenja, sposobnosti rasuđivanja, toleranciji, humanosti itd. Da li je tako u našem školstvu?
Dok mi dijete nije krenulo u školu, nisam mnogo razmišljala o toj strani lijepe nam države. Sjećam se svojih školskih dana i beskrajne dosade dok sam otaljavala vrijeme u klupi. Nimalo izazova, nimalo poštovanja individue. Mi smo masa koja treba da sluša, i piše – puno piše – i ponavlja napisane riječi bez imalo svijesti o tome što govori, da dobije dobru, što bolju ocjenu. Ocjena je vrh! Kad imaš dobre ocjene, uspjećeš u životu.
Kasnije se pokazalo da i nije baš tako.
Oni sa najgorim ocjenama, a najboljim vezama, sjedaju na funkcije i diriguju odozgo nama mozgašima koji bolje da ne mislimo nego što mislimo. Bilo bi nam lakše da smo samo roboti!
Da li su djeca roboti? Da li je disciplina dobra? Šiba, uniforma, plavi dnevnik, prijetnje, ukori, nagrade ulizicama od malih nogu, kazne onima koji misle i brane svoj status malenog srca i duše koje ne može da svari nepravdu. Brrr, na šta vas asocira ovaj sistem?
Sve je to obrazovni sistem. Ako krenete da mi objašnjavate da je to dobro, ne mogu da vas slušam. Rezultat tog sistema je totalni haos. Rezultat školovanja je sistem države u kojoj živimo. Pogledajte ko vlada, a ko bježi odavde. Zašto su nam djeca nepismena i neobrazovana kad završe školu, a odrasli još gori. Moderna tehnologija i internet su nam pljusnuli u lice nepobitnu činjenicu da živimo međ’ ovcama koje iako ne znaju da se ’ne znam’ piše odvojeno, ne odustaju od izražavanja svog čmarnog mišljenja, ispoljavanja svoje mržnje i frustracije i pametovanja svih vrsta. Gnušam se iznova i iznova!
Zašto, iako nam je takvo školstvo, skupo plaćamo školske udžbenike za našu nejač svake godine, iznova i iznova? Zašto ova divna zemlja koja nam poručuje množite se, množite se, ne brine o toj dječici i ne da im besplatne udžbenike da se školuju i budu korisni svojoj zemlji znanjem, a ne tijelima koja će jednom ginuti za nju?? Odlazimo odavde, ne svojom voljom, već zato što nam je muka!
Da bi slučaj bio bjedniji, gospoda koja se bave obrazovanjem naše djece, svake godine mijenjaju po neko slovo i korice tih udžbenika da ne bismo slučajno mogli olakšati sebi i uzeti već korištene udžbenike. Zarađuju i dalje bijesno na nama, a mi kao poslušne ovce za šišanje kupujemo sve, sve što je na prodaju, plaćamo i plaćamo!
Ko je ovdje budala? Razvio se cijeli jedan biznis štancanja knjiga i zarade, velike zarade, na našoj djeci, na budućnosti ove zemlje! Već ih pljačkaju i eksploatišu indirektno.
U današnje vrijeme moderne tehnologije i nisu potrebne tolike knjige. Potrebno je djeci objašnjavati, učiti ih da imaju svoje mišljenje, vizuelno im predočiti preko dokumentaraca razne promjene u svijetu, istoriju i kulturu. Promijeniti način poimanja stvari i učiti ih da budu pametniji od nas tako što neće ponavljati suvoparne činjenice već misliti svojom glavom, potkrepljeni argumentima koji im moraju biti uvijek dostupni. I to ne samo jedna istina, već sve moguće istine na ovom svijetu!
Možda sam odlutala suviše, ali ovaj tekst je dokaz da jedno uvijek vuče drugo, a to onda ono treće i hajmo, braćo, u propast! To što vas pljačkaju preko udžbenika trenutno dok su vam djeca malena, šta li će se tek izroditi iz takvog sistema gdje država svjesno ne ulaže u obrazovanje, u modernizaciju, u napredne vizije? Da li to rade namjenski, dobro isplanirano? Ko to smišlja, kakva persona koja je ko zna kako došla na to biznis mjesto?
Da li je ikoga briga za moje dijete i da li treba da se zabrinem što ide u takve škole?
