Otvaranje diskusije o pojmu različitosti, gotovo uvijek će rezultovati šarenolikom spektru mišljenja i asocijacija ovisno od toga u kakvom okruženju se taj pojam spomenuo. Ono što je uobičajeno mišljenje ljudi iz mog okruženja jeste da su razlike nešto loše i praktički izvor podjela u našem društvu.
Teško je ne složiti se. Pa i sama ustavna struktura naše države, skrojena je na način da nije sasvim jasno šta je pisac htio da kaže, što predstavlja i više nego plodno tlo za formiranje, upravo takvog, negativnog stava. Zapravo, kakav god nečiji stav bio, jedno je činjenica, a to je da je BiH zasnovana na različitostima i da je često teško vidjeti distinkciju između toga da li ona opstaje zbog različitosti ili različitosti opstaju zbog nje.
Dva entiteta – jedna federacija i jedna republika. Jedan distrikt. Deset kantona. Tri predsjednika. Tri religije. Tri jezika. Dva pisma. Sve to stalo je u jednu državu. Ona ne samo da počiva na različitostima, ona je njihovo utemeljenje i kada bi postojalo univerzalno mjerilo različitosti onda bi korijen njegovog postanka sigurno bila Bosna i Hercegovina.
Živjeti u takvom sistemu nije lako. Učiti o takvom sistemu još je teže, ali ipak kao studentica završne godine prava, trudim se razmišljati objektivno i kritički. Duboko sam svjesna činjenice da rješenje tog problema leži u djelovanju, a djelovanje treba započeti sa dva jednostavna pitanja: Kako i kada? Jednom kada matrica razmišljanja bh. društva umjesto Zašto? postane Kako i kada? atmosfera će početi da se mijenja. Naše društvo kontaminirano je kompleksom malih razlika, koje nas svakim danom sve više udaljavaju jedne od drugih i čine nas stranicma u vlastitoj državi.
Često se nađem u prilici da razgovaram s osobama iz drugih država od bliske nam Slovenije pa sve do daleke nam Amerike, gdje im ponosno pričam o Bosni i Hercegovini, njenoj bogatoj historiji, predivnoj prirodi i odličnoj hrani. Međutim, kada se otvori diskusija o ratu, politici, međuljudskim odnosima i našem pravnom sistemu, atmosfera razgovora se mijenja i postaje mračnija i teža. Zbunjenost ljudi koji prvi put slušaju o tim stvarima, graniči sa zabavnim, i ide do te mjere da redovno dajem odgovor na pitanje: “Da li vi imate različite pasoše?” Ne, nemamo. Ne prelazimo granice unutar države, na Eurosongu imamo jednog predstavnika i u međunarodnu zajednicu istupamo kao jedna država, sa svim njenim sastavnim elementima. Nakon prvobitne zbunjenosti, čini mi se da moji sagovornici nemaju mnogo teškoća da prihvate i probaju razumjeti informacije koje su im ispričane, ali nažalost, isto se ne može reći za državljane Bosne i Hercegovine.
Razmišljajući o ovom fenomenu došla sam do zaključka da su upravo mediji ti koji uveliko doprinose stvaranju takvog mišljenja i raspoloženja u narodu. Lično, medije shvatam kao prikaz presjeka realnog stanja u društvu. Način na koji se informišemo o političkom, kulturnom, sportskom pa čak i vremenskom stanju u državi i svijetu jeste upravo putem konzumacije medijskih sadržaja. Upravo zbog toga smatram da su mediji direktno odgovorni ne samo za postojanje određene slike o nekom pitanju u društvu, nego i za konotaciju koja je vezana za tu sliku, bila ona pozitivna ili negativna.
Senzacionalistički naslovi, polariziranje stvari na crno ili bijelo, podjela na naše i na njihove, često su viđene pojave u svijetu medijskog sadržaja, i privlačenje pažnje jeftinim i krajnje nepromišljenim marketinškim trikovima, postalo je važnije od novinarske etike, profesionalizma i objektivnosti.
Iz vlastitog iskustva znam da se prelazak iz jednog u drugi entitet povezuje sa strahom od toga da će moje ime stvoriti sliku i stav u očima drugih ljudi da sam drugačija od većine, prije nego što sam uopšte imala priliku da porazgovaram sa njima. Znam i to da prije dolaska u Sarajevo, vršnjaci iz Banjaluke upozoravaju svoje prijatelje da čuvaju svoj auto jer će biti vandalizovan. Bez obzira na ovakve osjećaje, lično ne znam za konkretne primjere loših iskustava.
Nažalost, znam i to da osobe drugačijeg religijskog opredjeljenja od mog imaju potrebu da mi priđu i nebrojeno mnogo puta naglase kako su oni učeni da vole svoje a poštuju tuđe, i da su njihovo odrastanje i odgoj bili obavijeni velom tolerancije. Tek nakon ličnog iskustva u svakoj od ovih situacija, shvatim(o) kako stvari nisu tako crne, niti naše različitosti toliko loše kakvim ih mediji redovno prikazuju.
Sve to, na mene, a vjerujem i na druge mlade ljude djeluje vrlo demotivirajuće. Medijsko okruženje često zloupotrebljava prethodno pomenutu komplikovanost bh. sistema, kako bi manipulisali mišljenjem javnog mnijenja i produbljivali sveprisutnu tenziju u međuljudskim odnosima. Rad na rješenju tog problema često se čini kao borba sa vjetrenjačama i mašinerijama sa kojima se teško, čini se gotovo nemoguće uhvatiti u koštac. Iz mog posmatranja, to je naša realnost, svakodnevnica.
Uz zakonodavnu, sudsku i izvršnu, medije nazivaju i četvrtom granom vlasti u državi i smatram da je to tačno, zbog moći i uticaja kojeg imaju na svakodnevni život građana. Problem nastaje onda kada mediji odluče da svoju moć koriste na pogrešan način i umjesto da budu korektivni faktor društvenih nepravilnosti, oni sami postaju izvor tih nepravilnosti. Međutim, vratit ću se na nešto što sam navela na početku, a to je prijeko potrebna promjena ustaljene matrice razmišljanja. Problemi postoje, krivac takođe, što znači da su ispunjeni svi uslovi za početak djelovanja i donošenje rješenja. Smatram da mi, mladi ljudi, možemo biti pokretači te pozitivne promjene, a dizanje svijesti o medijskoj (ne)pismenosti prvi je korak koji trebamo učiniti. Onda kada postoji dovoljno znanja, informisanosti i otvorenosti ka promjeni utoliko je lakše pozvati medije na odgovornost, i objasniti kako za promjenu zaista nije potrebno mnogo.
Promjena narativa iz negativnog u pozitivni, nekada znači promjenu samo jedne jedine riječi u naslovu ili tekstu određenog medijskog sadržaja. Tek tada moći ćemo govoriti o pomirenju različitosti i stvaranju jedinstva kroz medije, a do tada neka Zašto? postane Kako i kada?, a Kako i kada? – Ovako i sad!
Ovaj tekst nastao je u sklopu praktičnih vježbi na Omladinskom kampu medijske pismenosti Vlašić tokom kojeg su učesnici i učesnice uz podršku mentorskog tima kreirali medijske sadržaje. Tekst pripremila: Selma Kunić.
