Prosocijalno ili rizično ponašanje smatra se važnim aspektom razvoja te je izučavan ne samo kod čovjeka, već i kod brojnih životinjskih vrsta. Suprotni spektrum prosocijalnog ponašanja predstavlja društveno neprihvatljivo ponašanje koje prvenstveno shvaćamo kao antisocijalnu pojavu – namjernog nanošenja povrede ljudima ili vlasništvu. Sa stajališta razvojnih teorija, djeca i mladi su posebno podložni različitim odgojnim utjecajima roditelja, vršnjaka, prijatelja, medija i drugih socijalnih sredina pa tako i brojnim oblicima moguće manipulacije i “odvođenja” u neki “novi” i često imaginarni “progresivni” svijet.
Brojne situacije kojima su djeca kontinuirano izložena u obitelji i izvan nje (nepovoljni utjecaj sredine, psihosocijalni stresori) mogu mlade “pretvarati” u osobe rizičnog životnog stila (konzumacije alkohola, opijata, bježanje iz škole, rizična spolna ponašanja i dr). Takva ponašanja predstavljaju razvojne rizike za djecu i mlade, ali i za druge osobe iz njihove sredine. Termin „djeca i mladi u riziku“ u znanstveno-stručnoj literaturi koristi se uglavnom kao „univerzalni“ termin za osobe koje tijekom djetinjstva i adolescencije iskazuju različite obiteljske, zdravstvene, emocionalne, odgojno-obrazovne probleme ili neke oblike poremećaja ponašanja i ličnosti (Bašić, 2000, u: Izvješću OECD-a, 2007, str.15).
Po načinu izražavanja, agresivni postupci prema vršnjacima mogu biti:
- direktni (otvoreni), koji se dijele na fizičke (udaranje, uništavanje stvari) ili verbalne (vikanje, nazivanje pogrdnim imenima, prijetnje i sl.);
- te indirektni (prikriveni) agresivni postupci kojima je cilj namjerno nanošenje štete ili boli drugima, a da pritom agresor ne bude primijećen čime se izbjegava moguća osveta i socijalna.
Indirektni oblik uključuje različite strategije: širenje glasina, ogovaranje, izmišljanje ružnih, neistinitih priča, otkrivanje tajni, isključivanje, izoliranje, a radi uništavanja bliskih veza ili odnosa te osjećaja prihvaćanja, pripadanja ili uključenosti napadnute osobe.
Njihovom porastu i brzom širenju danas pridonosi i moderna komunikacijska tehnologija: blogovi, forumi, društvene mreže i sl. Prema službenim podacima zdravstvenih, socijalnih, odgojno-obrazovnih ustanova te izvještaja policije, spektar rizičnih ponašanja djece i mladih proširuje se na neka „nova“, primjerice –politoksikomaniju (kombiniranje različitih psihoaktivnih tvari i alkohola); brzo opijanje „bringe drinking“; „hook up“ kulturu (seksualni odnos sa što većim brojem partnera); noćne utrke i rizične vožnje motornim vozilima; iskakanja i uskakanja u jureća vozila; patološka ponašanja i psiho-somatske probleme (depresija, anksioznost i dr.); poremećaje spavanja, probleme ishrane (anoreksija, bulimija); dugotrajna noćna izbivanja i druga rizična ponašanja.
Autor McWhirter i saradnici (1993) u kategoriju rizičnih ponašanja ubrajaju:
- napuštanje škole
- zloupotrebu droga
- maloljetničku delinkvenciju i samoubistva mladih
- maloljetničke trudnoće
Definicije rizičnih ponašanja su usmjerene ka identificiranju mladih ljudi koji su u riziku za dosezanje razvoja u smislu odgovorne odraslosti. Stoga je nužno rješavanje problema. Mnogi autori su pokušali doći do zaključka šta to pridonosi rizičnom ponašanju i samom razvoju raznih oblika neprihvatljivih ponašanja, te su shvatili da je to sprektar karatkeristika (demografske karakteristike, predispozicijski faktori, determinante ponašanja, spol, obitelj itd). Stručnjaci različitih znanstvenih područja pokušavaju iznaći odgovor na pitanje zašto neka djeca i mladi koji su izloženi rizičnim činiteljima ne usvajaju rizično ponašanje, za razliku od drugih koji se nalaze u istim ili sličnim okolnostima te im ne podliježu (takvo ponašanje usvajaju i ono im postaje životni stil) (Jessor, 1998; Uzelac, Bouillet, 2007; Bašić, 2009).
ALKOHOL I ZLOUPOTREBA ALKOHOLA
Prema rezultatima našeg ispitivanja, u svojoj neposrednoj okolini, nastavnici i odgajatelji uočavaju problem konzumiranja alkohola (60,2%) i droga (50,0%) kao pojave s tendencijom daljnjeg porasta. Starosna granica prvog kontakta sa sredstvima ovisnosti spušta se sve niže i to prema “starijem” osnovnoškolskom uzrastu. U Hrvatskoj, dob djece u kojoj se najčešće poseže za alkoholom je od 12. do 14. godine života (osnovna škola!). S konzumiranjem alkohola, 20% djece počinje do 15. godine (Kuzman i sur. 2004, str. 42). Međunarodna studija ESPAD (European School Survey Project on Alcohol and Other Drugs) provedena 2003. godine je pokazala kako je u Sloveniji porast konzumiranja alkohola među mladima u porastu kao posljedica pozitivnog stava društva prema alkoholu. Trećina anketiranih izjavila je kako su svoje prvo alkoholno piće popili u 11. godini života (Ministarstvo za delo, družino in socialne zadeve, 2006). U anketama koje su se provodile u slovenskim Centrima za prevenciju i liječenje ovisnika, ustanovljeno je kako je već prije petnaeste godine života počelo uzimati neku od zabranjenih droga 40% mladih, a do 18. godine 80%. Prosječna starost slovenskih mladića i djevojaka bila je 16,5 godina (Žigon, 1998).
RANO STUPANJE DJECE I MLADIH U SEKSUALNE ODNOSE
Rezultati međunarodne studije “Ponašanje u vezi sa zdravljem djece školske dobi” (2001/2002) (Kuzman i sur. 2004, str. 62) na uzorku 4397 djece iz 36 zemalja u dobi od 11. do 15. godine života pokazuju porast sve mlađe djece koja stupaju u rane intimne odnose. U Hrvatskoj, u životnoj dobi od 15 godina, seksualno aktivnih bilo je 23.2% dječaka i 9.7% djevojčica. Uočljiva je razlika seksualne aktivnosti s obzirom na spol. Između ostalog, može se postaviti i pitanje “iskrenosti” ispitanika (hvalisanje dječaka, prikrivanje iskustva djevojčica), ali i pitanja o “vrsti” (i posljedicama) rizičnih seksualnih usluga koje seksualno “aktivni” dječaci eventualno koriste. Prema istom izvoru, 25% seksualno aktivnih petnaestogodišnjaka prakticira seks bez zaštite od trudnoće. Jedna od “novih” pojava u seksualnom ponašanju sve mlađih je i “hook up” kultura – “uloviti” što veći broj partnera za seksualne odnose u kojima nema nikakve međusobne obaveze niti osjećaja (!). S obzirom na mnoge rizike koji slijede iz sve ranije seksualne aktivnosti, nesumnjivo je kako su informativna, savjetodavna te općenito odgojna i zdravstvena uloga roditelja i nastavnika bitne u sustavnoj primarnoj prevenciji rane i rizične seksualne aktivnosti djece (adolescentne trudnoće, spolno prenosive bolesti, AIDS…).
RIZIČNE VOŽNJE MALOLJETNIKA
Mnoga djeca (često između 14. i 17. godine života) kao “modni” trend i znak da su socijalno “in” odabiru visoko rizične stilove ponašanja uključivši i rizičnu vožnju (motorkotača, automobila). Uspoređujući ih sa starijim vozačima, mladi ne samo da voze mnogo brže, već preferiraju stil riskantnih pretjecanja, odabiru nagle i brze te nedovoljno promišljene poteze (Williams, A. F. i sur. 1996, u: Jessor, 1998). Kada se takva ponašanja dovedu u vezu sa činjenicom o vozačkom neiskustvu i reduciranim sposobnostima u prepoznavanju visoko rizičnih situacija, konzumiranjem alkohola ili droga, rezultat je veliki broj nastradalih maloljetnika ili tek punoljetnih osoba (isto).
Pregled raširenosti rizičnih ponašanja djece i mladih, te ozbiljnost posljedica koje takva ponašanja mogu imati na razvoj djece i mladih, impliciraju na važnost poduzimanja pravovremenih preventivnih intervencija kako bi se negativni ishodi izbjegli. U trenutku kada razina poremećaja dostigne ugrožavajuću razinu, spektar intervencija biva već značajno sužen. Razina svjetskog znanja u području razvojnih čimbenika kao i smjernica preventivnog djelovanja, ovdje navedenih rizičnih ponašanja djece i mladih, povlači niz novih mogućnosti u nastojanjima suzbijanja tih fenomena.
Obitelj i “škola” (odgajatelji, nastavnici, pedagozi, psiholozi) imaju prema djeci jednu od glavnih odgojnih zadaća – pružiti im potporu u njihovom sazrijevanju, prepoznavanju njihove autonomne ljudske vrijednosti i omogućiti im da razviju svoje pune potencijale. Jedna od odgojnih funkcija je i osposobiti ih da osim zajednički i “samostalno”, prevladaju “rizične izazove”. Djeci i mladima tijekom dugog vremenskog perioda potrebna je “stvarna”, a ne “formalna” potpora obitelji, odgajatelja, nastavnika, ali i šire socijalne okoline. Formalni pristup problemu često “zamagljuje” stvarno stanje pa tako i o tome da je primarna prevencija u odgoju i obrazovanju uglavnom zadovoljavajuća, dok se stvarni problemi djece i mladih u velikom broju ne sprječavaju, nakupljaju ili se intervenira tek na tercijarnoj razini prevencije.
Istovremeno suradnja roditelja i škole iz različitih razloga u velikom broju izostaje, a ovo se za razliku od djece predškolskog uzrasta posebice odnosi na roditelje “starije” djece (osnovne i srednje škole).
Poboljšanje kvalitete i perspektive života mladih, poboljšanje stručnosti specifičnih edukacijskih programa primarne prevencije rizičnih ponašanja usmjerenih prema djeci i mladima, ali i roditeljima, nastavnicima i odgajateljima te organiziranje učinkovitog sustava za rano prepoznavanje simptoma i otkrivanje rizičnih ponašanja jedan je od zahtjeva pred kojim se nalazi i suvremena pedagogija.
Društvo ima obavezu prema svojim mladima, iako su istraživanja i podaci za Bosnu i Hercegovinu u kontekstu rizičnih ponašanja mladih jako rascjepkani i fragmentirani, moramo da preventivno djelujemo još od predškolske dobi kako bismo spriječili ovakve i još mnoge delinkventne oblike ponašanja koji uvijek negativno utiču na budućnost kako naše omladine, tako i naše države generalno.
