Seminar „Nulti čas kulture sjećanja“ se održao protekle subote u prostorijama Socijalno edukativnog centra u Banja Luci. Edukatori_ke seminara su bile dugogodišnje mirovne aktiviskinje Tamara Šmidling i Marijana Stojčić iz Srbije (Beograd), te aktivista Goran Zorić iz Bosne i Hercegovine (Prijedor).
Rad je započeo sa predstavljanjem i upoznavanjem, a dobrodošlicu učesnicima_cama poželjele su Milica Pralica i Dražana Lepir, članice Udruženja građana Oštra Nula. Seminar je moderirala Dražana Lepir.
Grupa se sastojala od 15 mladih ljudi iz Kaknja, Prijedora, Doboja, Tešnja, Banja Luke i Sarajeva.
Prvi dio seminara bavio se tumačenjem značenja pojma „Suočavanje sa prošlošću“ kroz lične primjere iz lokalnih sredina učesnika_ca te razgovorom i diskusijom o tome koliko suočavanje sa prošlošću svakodnevno utiče na naše živote. Ovaj dio je vodila Tamara Šmidling, koja nas je podsjetila i na različita iskustva drugih zemalja, koje su imale slične probleme kao i BiH kada je ova tema u pitanju.
Naime, jedan od pozitivnih primjera prihvatanja odgovornosti za počinjene zločine i suočavanja sa prošlošću jeste postavljanje spomenika ubijenim Jevrejima Europe u Berlinu. Izgradnji ovog spomenika prethodila je destogodišnja borba oko toga gdje će spomenik biti smješten.
Diskusija je bila interaktivna te su učesnice i učesnici davali pozitivne primjere suočavanja sa prošlošću za koje su čule_i iz Bosne i Hercegovine, kao što je priča o Konjičaninu Anisu Kosovcu koji je podigao spomen kapiju u znak sjećanja na dvoje ubijene djece Petra i Pavla Golubović, kao i primjer načelnika opština Doboj jug, Petrovo i Usore.
Nakon razjašnjavanja ključnih pojmova vezanih za kulturu i politike sećanja, drugi dio seminara je vodila Marijana Stojčić. Ovaj dio je bio posvećen analizi načina na koji se kroz udžbenike i spomenike, dominantna kultura sećanja operacionalizuje u društvenom prostoru.
Uz vrlo aktivno učešće i veliku zainteresovanost učesnica i učesnika, mapirane su konture dominantnih narativa, utemeljenih na ideji o stradanju samo vlastite grupe i podsticanju straha od onih drugih, kao i čime se popunjavaju praznine koje postoje u udžbenicima (najčešće medijskim i publicističkim tekstovima, kao i porodičnim narativima). Kroz grupni rad, prezentacije zaključaka i diskusiju o tome koje su funkcije baš takve reprezentacije istorijskih događaja iz perioda ’90-ih, razgovaralo se i o tome na koji je način to povezano sa time kako nam izgledaju današnja društva u BIH i regionu. Ostaje utisak da je potreban produbljeniji i sistematičniji rad na ovim pitanjima.
Treći dio predviđen programom je vodio Goran Zorić, koji je u uvodnoj riječi pojasnio kontekst u kome se Prijedor nalazi vezan za suočavanje sa prošlošću. Putem Power point prezentacije je predstavio Dan bijelih traka, inicijativu Jer me se tiče i Inicijativu 102 ubijene djece iz Prijedora.
Goran je govorio o sistemskom organizovanju u zločinu i prikrivanju tragova te o dominantnom Srpskom narativu koji se ogleda u spomenicima podignutim u Prijedoru, a čiju izgradnju je grad podržao.
Naznačeno je da u Prijedoru postoje dvije odvojene politike sjećanja: Srpska i Bošnjačka. Takođe je riječi bilo o povratničkoj zajednici iz Prijedora, ne toliko u samom gradu Prijedoru koliko u okolnim mjestima poput Kozarca, Omarske, itd., a koja je bila dobro organizovana.
Posebnost organizovanja aktivistkinja i aktivista u Prijedoru u kontekstu suočavanja sa prošlošću jeste proaktivno djelovanje sa humanističkim pristupom žrtvama, dakle niti religijskim niti nacionalnim pristupom.
Goran je opširnije govorio i o Inicijativi roditelja 102 ubijene djece koja se bori za izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora te koja posebno bude podržana od strane mirovnih aktivista i aktiviskinja za Dan bijelih traka.
Govorio je i o borbi sa vlastima vezanim za izgradnju spomenika koji ne negiraju da su djeca ubijena, ali niti dozvoljavaju da se spomenik ubijenoj djeci podigne u centru grada Prijedora.
Ovim izlaganjem se poseban akcenat stavio na važnost solidarne podrške različitih grupa, pojedinki i pojedinaca iz cijele Bosne i Hercegovine koji su zajedničkim djelovanjem i doprinijeli promjeni paradigme koja se desila u Prijedoru.
Dakle nije više, Bošnjaci se bore za prava Bošnjačkih žrtava, a Srbi to kao ne daju, već je sada priča političari ne daju, a građani traže.
Seminar “Nulti čas kulture sjećanja” smo organizovali uz podršku fondacije Friedrich Ebert.
