Nerijetko grupe okupljene upravo oko istih identiteta veže i izvjesni nivo društvenog ponosa. Takvih primjera, značajno izraženih, barem ima u Bosni i Hercegovini. Često upravo ponos u različitim emocionalnim mješavinama i poziva na istupanje, na zastupanje, na zauzimanje javnog prostora i na okupljanje. U slučaju Bosne i Hercegovine u određenim kategorijama bi se i moglo govoriti o, recimo, kulturi okupljanja, u kontekstu kontinuiteta, dok bi se s druge strane, tumačeći predočeni i uočeni ponos takvih kategorija, moglo govoriti o nivou integrisanih vrijednosti koje se kroz samo okupljanje promoviraju i slave. S tim u vezi zanimljivo može biti upravo bavljenje kulturom slavlja i obilježavanja. Jednako privlačno može biti i praćenje eventualnih promjena koje ista kultura doživljava, poruka koje se šalju kroz nju, simbola koji se ističu, ličnih doživljaja samih učesnika/ca i njihova eventualna fanatičnost… Tumačenja te prirode mogu biti naročito značajna za posmatranje grupa sa nacionalnim predznakom i njihovih ponosa, što je, reklo bi se, uvijek aktuelna tema. S druge strane, bitno je posmatrati i okolnosti u okviru kojih se određena okupljanja javljaju. U takvim situacijama uzimanje šire slike može biti značajno. Zaista je važno prepoznati predznake, motive, socijalne položaje i statuse okupljenih. Također, iste je potrebno i staviti u određeni društveni kontekst, preispitati njihov trenutni sistem koegzistiranja. Odgovornosti su bitne jednako koliko i sobode okupljanja, te je u to ime bitno rastumačiti određeni pokret, potencijalnu kulturu okupljanja, politički značaj, vrijednosti, i u konačnici sam ponos.
Foto: Bennian / Shutterstock
Nebojša Jovanović, poznati psiholog i psihoterapeut, u svom tekstu o neurotičnom ponosu dijeli lična životna iskustva, kao i iskustva rada u okviru kojih je sretao ponos koji sputava i ograničava. Iako je ovdje riječ o indivudalnim osjećanjima ista su ipak vrlo aplikativna i na kolektivne strukture. U odnosu na to, tamo se spominje ponos na nedostatak straha, koji se javlja usljed nedostatka emotivne reakcije, odnosno izostavljene prirodne zabrinutosti. U takvim situacijama sebe racionalizirajući nazivamo neustrašivim. S druge strane, tu se spominje i ponos zbog bijesa koji se popularno naziva govorom bez dlake na jeziku, ili, ponos na žrtvovanje i nedostatak bijesa koji se racionalizirano prevodi kao svetačko ponašanje, dobročinstvo, služenje višim ciljevima… Pored navedenih, tu je i ponos na glupost, kao i sveopći načini održavanja neurotičnih ponosa koji su zapravo nekada, služeći svrsi, pomogli da se uglavnom u djetinjstvu adaptiramo u sredine gdje smo se htjeli osjetiti prihvaćenima.
Meni, recimo, uz ponos prirodno ide hrabrost i istrajnost, i čini mi se da je tu negdje i ključ. Da se uspije biti autentičan/na, dosljedan/na sebi prije svega, a opet odgovoran/na prema drugima i da se teži tome svaki dan, i da se to integriše. Rekla bih da je to jako važno u kontekstu onoga sa čim se, recimo, LGBTI zajednica suočava, upravo zbog velikih očekivanja koja postoje, ali i zbog nalaženja najsrećnijih primjera adaptacije, smatra aktivistkinja Emina Zahirović.
Zašto je sve to bitno? Bitno je iz razloga jer upravo ponos kao takav često biva isturen za nositelja određenog pokreta, kao odgovor na dugogodišnje prakse posramljivanja, zabranjivanja i poništavanja. U pokretima u tranziciji, kao što je LGBTI pokret u Bosni i Hercegovini, upravo je ponos ono što se zamjera samoj populaciji, u okviru čega se opet podrazumijeva puno više od ličnog i kolektivnog osjećaja ponosa. To zamjeranje obuhvata skoro svaki oblik javnog istupanja, zastupanja i zauzimanja javnog prostora. Slučaj je ovdje da je nešto što je dugo vremena bilo granično, pod utjecajem represivnih politika i moralnih, strogo uređenih pravila, prodrmalo poredak, ali ga i preokrenulo. Sa sve seksualnom revolucijom, puno sramno označenih radnji postaje simbolom oslobođenja, pa i ponosa. Dolazi do sudara dva društvena uređenja, gdje isti ponos nerijetko biva doživljen i kao ugrožavajuća okolnost po razvoj ili održavanje trenutnog balansa ili disbalansa. Ponekad je zaista i riječ o kategoričkom zanosu, koji se manifestuje u nemogućnosti odstupanja od vlastitih pozicija ili zahtjeva, te je i s tim u vezi jednako bitno pronaći put zajedničkog koegzistiranja. Bitno je naći način u kome će ponos biti moguć, a ne sputan, a opet, dovoljno prihvaćen i integrisan bez potrebe za kontinuiranim potvrđivanjem. U tom procesu, možda su upravo i najznačajniji naizgled mali koraci, koji vješto humanizuju ponos i daju mu još čovječniji izgled.
Ponosna sam na Liama, jer je, unatoč transfobnoj i homofobnoj sredini, uspio diplomirati sa dobrim ocjenama! Mnogo je dobrih LGBTI ljudi, koji se trude, čine dobro i rade male, a velike promjene, kaže Amira Hasanović o svom prijatelju Liamu Isiću.
Najponosnija sam na činjenicu da sam uspjela sačuvati dobar osjećaj u vlastitoj koži. Mislim da je to neprocjenjivo, kaže Zerina Kočić, aktivistkinja.
Ja sam, recimo, ponosna što sam druženjem sa LGBTI osobama na neki način druženje kao takvo normalizirala, i možda upravo time ukazala na neku običnost svih nas, odnosno, na činjenicu da nas zapravo ni naši doživljaji seksualnosti ne definišu, pa ni u pogledu drugih životnih polja, odnosno drugarstva u mom slučaju. S druge strane, mogu reći da sam ponosna i na svoj novinarski angažman u okviru kojeg se uvijek trudim razbijati predrasude i destigmatizirati priču o LGBTI populaciji, kazala je Sara Velaga, novinarka.
U svoja četiri zida
U sudaru gore opisanih politika često se mogu čuti i komentari koji pozivaju LGBTI zajednicu da se vrati u svoja četiri zida, što je zapravo, kako ćemo poslije vidjeti, vrlo indikativno, mjerodavno kazivanje. Pozvati nekoga na vraćanje u četiri zida znači hijerahijski čist javni prostor. Taj komentar, iako uglavnom napisan ili izgovoren instinktivno, vrlo je smislen i nimalo naivan. Javni prostor je uvijek bio mjerilo društvenog uređenja i on kao takav predstavlja normu. Iz istog razloga se i romska populacija izmješta na periferije, u predgrađa gradova. Takve države i društva ne prate mjeru čovjeka, nego pokušavaju održati trenutni sistem cirkuliranja odnosa moći. Integrisano drušvo zaista bi ozbiljno ugrozilo trenutni poredak, a to bi značilo potpunu restrukturu, kako civilnu, tako i političku. Negdje odatle i dolazi motiv vraćanja ljudi u njihove privatne prostore, iako tu vjerovatno ima i predrasuda, preuveličavanja i neinfomiranosti. No, koliko je zapravo izazovno u takvim situacijama biti ponosan/na na svoj nenormirani doživljaj seksualnosti ili koliko je izazovno to reći? Koliko je zapravo to omogućeno, a koliko potrebno?
Ponekad imam dojam da se podrška i ponos pomalo podrazumijevaju, posebno u krugovima istomišljenika/ca. Zašto ne krenuti odatle? Ne mislim da više ponosa unutar ličnih krugova znači manje ponosa u javnom prostoru ili manje traženja istog. Takvi procesi bi trebali da se prate. Ja, recimo, zaista imam sreću da imam podržavajući krug prijatelja koji mi omogućava da djelujem ka vani, a da se opet mogu i vratiti u isti krug i tu se osnažiti kada me spoznaja o surovo realnom homofobnom društvu snađe. S druge strane, ponosna sam i na činjenicu da i drugi u meni prepoznaju podršku, da mi se obraćaju i da osjete povjerenje. To je izvanredan osjećaj!, smatra Maja Rujević, aktivistkinja.
Ima li ponos smisla
Možda najveći izazov LGBTI pokreta, pa i u Bosni i Hercegovini, jeste upravo neinsistiranje na politikama identiteta. Vrijednosti koje zapravo još uvijek tranzicijski glavinjaju prilično je teško afirmirati organskim putem. Politike identiteta donekle taj put olakšavaju, pa i pojednostavljuju, upravo iz razloga jer su i one kao takve opet podobnije za adaptaciju, obzirom da pripadaju širem, popularnom, kapitalističkom kadru, koji je opet u vezi sa patrijarhatom. No, stvar je i u tome da ponekad identitet ne mora nužno značiti vrijednosti, odnosno da vrijednosti ne moraju nužno značiti identitet, pa je s tim u vezi i put afirmiranja teži, jer se često smatra da takve borbe ne pripadaju nigdje, nikome, da nemaju identitarno određenje. Primjera radi, ono što se često može sresti i u Bosni i Hercegovini je, recimo, nacionalno prisvajanje uspjeha nekoga istaknutog člana ili članice društva. Ako se dogodi da je neka matematičarka ili neki sportista osvojila/o neko značajno mjesto u svijetu, svi/e će se sjetiti njenog ili njegovog nacionalnog identiteta, pa će u to ime biti i ponosni/e. S druge strane, ako je kojim slučajem jedan/na od takvih uz to i lezbijka/gej, i to će se jednako slaviti, naravno u krugovima gdje se to inače slavi. Jednostavno, pitanje koje politika identiteta postavlja jeste KO je nešto uradio, dok je možda ŠTA je urađeno u blagom disbalansu. Traženje odgovora na ovo pitanje zaista je značajno i u kontekstu samog ponosa, jer jedino tim putem može se i u kontekstu LGBTI zajednice izbjeći i eventualna izražena pojava ekskluziviteta, što bi vodilo do prije svega realnije slike i potencijalno humanijih mjera adaptacije i načina zajedničkog življenja. S tim u vezi, ostaje i pitanje koliko je moguće integrisati ponos u naš svakodnevni život i djelovati iz njega, ne iz potrebe da se potvrdimo i dokažemo, nego iz činjenice da to u datom trenutku najbolje reflektira naše pozicije, želje, potrebe i strahove.
Zaista smatram da bilo tko, bio/la to pojedinac/ka, grupa ljudi, udruge ili stranke koje doprinose poboljšanju statusa LGBT zajednice, mogu biti ponosni. Ja sam ponosan što dolazim ispred političke stranke koja je koliko-toliko u bh. društvu uspjela pomaknuti granice spomenutog javnog diskursa kao i na to da, primjerice, njezini članice i članovi s ponosom idu na queer film festival, javno putem video clipova podržavaju LGBT populaciju… Čvrsto vjerujem da će poslije nadolazećih izbora situacija u idućem periodu biti mnogo bolja, da ćemo preko javnih rasprava, a prije svega zakonskih inicijativa i usvojenih zakona, svim građanima/kama omogućiti jednak i dostojanstven položaj u društvu sa osjećajem ponosa, zaključuje za kraj Marinko Šanje, mladi političar.
