Bili su to januarski ispitni rokovi, ili nisu, uglavnom neko neočekivano toplo vrijeme za to doba godine. Nešto prije nego ću krenuti na ispit koji je zakazan za posljepodnevne časove na jednoj društvenoj mreži izlazi snimak koji me uznemiruje. Radnici koji već danima protestuju, jer su njihovu imovinu uzeli, plate godinama nisu isplatili, niti uvezivali staž krenuli su ka magistralnom putu, u namjeri da ga blokiraju. Možda je taj radikalni potez jedini način da ljudi, koje su godinama naši nevidljivi sugrađani, konačno postanu vidljivi.
Blizu magistralnog puta pokušao ih je zaustaviti policijski kordon, koji je upotrijebio silu u trenutku kada su ga radnici probili. Na početku je taj amaterski snimak prikazivao naguravanje između obespravljenih radnika i policije, a pred kraj se vidjelo kako policija prekomjerno upotrebljava silu. To mi je bio signal da umjesto na ispit odem na blokirani magistralni put i barem svojim prisustvom podržim njihovu borbu.
Čudan je osjećaj biti među ovim ljudima, čudan jer su se građanski buntovi i protesti u ovom malom gradu odavno ugasili, baš kao i njegovi industrijski pogoni. Sada ovu obespravljenu masu od grada dijeli jedna rijeka, naspram njih je grad koji su izgradili oni i njihovi roditelji. Njihovu hraniteljicu, željezaru, već dugo i postepeno gase, pod krinkom privatizacije i boljih šansi za sve. Taj proces stvorio je jedan mali procent enormno bogatih ljudi i veliki procent siromašnih, dok je srednja klasa brutalno razbijena.
Razbijena je srednja klasa, a njoj oteto sve što je činilo dio radničke kulture. Decenijama su radnici od svojih plata gradili sportske terene, izletišta, rekreacione centre, ljetovališta i skijališta, sve je to danas u vlasništvu kapitalista ili je pod stečajem, čeka se neko bolje vrijeme da se i to privatizuje i da neko od radničke zaostavštine počne profitirati.
Sve se prebrzo desilo, nisu radnici znali šta im donosi novo vrijeme i prelazak na slobodno tržište. Ali dovoljno da sve što je naše postane nečije i više povratka nema, sada se mogu boriti da spase mrvice koje se spasiti mogu. Na protestu su i predstavnici sindikata koji im navodno pomažu da se izbore za ono što im pripada. Baš kao i sve, klasna organizacija pod nazivom sindikat ostala je samo jaka u sjećanjima radnika, danas je ona u novom vremenu
također nešto novo. Sindikat je postao samo fikcija, organizacija koja bi trebala štiti radnička prava, dok istovremeno radi u korist poslodavaca, odnosno kapitalista, a poslodavci su u bliskim vezama sa vladajućim strukturama.
Sjetio sam se stihova jedne pjesme Bijelog dugmeta, sa njihovog pretposljednjeg albuma koja kaže: „Jer ja sam stari isluženi vojnik“. Taj isluženi vojnik je potrošen i vrijeme je da bude zamijenjen. Kada je riječ radnik zamijenjena sa riječi resurs tada smo dobili najavu da će resurs jednog dana biti istrošen i odbačen. U vremenu brutalne kapitalističke otimačine nema više čovjeka i njegovih potreba, sve je resurs koji se troši i nestaje.
Do ove tačke smo došli jer radnici više i ne znaju koja su njihova prava, jer nema niko da ih povede. One političke partije čiji se program, samo načelno, temelji na klasnoj borbi već dugo u svojim programima nemaju ništa progresivno. Partije su uspjele ostvariti samo svoje ciljeve, a klasna borba se već dugo temelji na evociranju uspomena na neka „bolja vremena“.To dokazuju kazani graha organizovani za Prvi maj i programske aktivnosti koje vraćaju u neka bolja vremena. A kako dalje niko ne zna, jer se ne nazire ni jedno rješenje koje bi barem malo vratilo oduzeto dostojanstvo radnicima.
Ljudi se danas zapošljavaju na određeno, stalni radni odnos je za većinu samo san. To je jedan od razloga zašto se ne može stvoriti konzistentna i koherentna kritična masa. Kao i mnoge stvari u površnom i polarizovanom bosanskohercegovačkom društvu i Prvi maj je izgubio svoj smisao. Daleko smo od istine, što bi rekao jedan pjesnik koji je spoznavši istinu davno napustio ovu geografiju.
Kada je sunce počelo zalaziti, među radnicima se pojavio i jedan policijski komesar koji im je mirnim i prijateljskim govorom objasnio da onaj sukob od jutros nije sukob, da ono nije bila upotreba sile, jer upotreba sile je nešto puno gore i da on njih razumije. Ubrzo se pronio haber da će premijer doći u grad i udovoljiti njihovim zahtjevima, ili barem dijelu zahtjeva. U tišini su se razišli, dobili su mrvice od onoga što su davno zaradili. Čeka ih novi neizvjestan dan u gradu gdje su se ugasile radničke sirene koje su nekada pozivale u nove radne pobjede, u gradu gdje su ugašeni i porušeni dimnjaci koji su slavili radnički polet, u gradu gdje više ne živi, živi rad, nego životarenje i tumaranje.
Bilježimo još jedan poraz radničke klase!
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Položaj radnika i radnica u Bosni i Hercegovini” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
