Kadrovi

|

Dešavanja

Kada su radnici Doma za starija lica Prijedor štrajkovali  umartu 2019. godine, sindikat je dan ranije pozvao medije, najavio štrajk, zakazao mjesto i vrijeme za izjave, iznio svoju stranu priče, kako i priliči. Novinari koji rade informativu dužni su prostor ponuditi i rukovodstvu. Ta druga strana priliku da se izjasni može iskorisiti, a i ne mora. U tom se slučaju u vijesti ili izvještaju to i navede. Oni sa kičmom ili iznesu svoju stranu priče ili kažu da to ne žele; oni bez kičme ne javljaju se na telefon. Ono po čemu je meni tadašnji direktor ove ustanove ostao u sjećanju jeste pokušaj da na mene prebaci odgovornost za to što radnici, eventualno, neće dobiti zarađene plate. On je, dakle, otišao i korak dalje u odnosu na one koji su me /takođe govorim iz ličnog iskustva/ ubjeđivali da ne treba da pišem o nečemu jer to nije vijest /na primjer, zatvaranje vrtićkih grupa zbog epidemije glista/. Rekao mi je da nema plata jer je sve manje korisnika. I da će ih biti još manje ako ja objavim vijest o štrajku. I kada ih bude još manje, kako tek onda da isplati plate. Svoj vi posao, a ja ću svoj.

Gledam svoju arhivu. Vijest iz 2015. Kapaciteti doma popunjeni do maksimuma, pet lica na listi čekanja. Ovih dana samo naslove vidim, dovoljno su mučni i bez da se čitaju detalji o poslovanju ovog doma. Privatnim porukama dobijam razne informacije, dijelove dokumenata, prepiske i pikanterije. Ništa od toga neću ovdje iznositi, ali hoću još iskustvo moje koleginice, isto u vezi sa novinarskim dijelom posla. Pozvala ju je ženska osoba, predstavila se, zatražila da se nađu da joj ispriča svoju priču za koju želi da se objavi, žrtva je mobinga, uznemiravanja na poslu, šta li. Koleginica vrsna novinarka, odlična u prepoznavanju priče, iskusna, sa sjajnim osjećajem za detalj, ide, naravno, da sasluša sagovornicu, pa će vidjeti ima li tu „mesa“ ili nema. Priča ide ovako: ona je radnica, jadna i nezaštićena, on je direktor, na poziciji moći, iznuđuje joj seks u zamjenu za zadržavanje radnog mjesta odnosno prijeti joj otkazom ukoliko ona odbije pružati seksualne usluge. Snimila je ona razgovor, scenario je filmski, poslije intervjua otišla  stvari po gradu, telefon ostao stišan. Dolazi kući, uključi telefon, masa propuštenih poziva i poruka, prijetećeg tona, parafraziram, pošto davno je bilo kada mi je ovo prepričavala: Drugar’ceee, što se to ne javljaš?! Javi se, da ti ne bi’; ja malo na vrata došla. Koleginica je nazove da pita u čemu je problem. Kaže, zaboravi da si me vidjela, zaboravi šta smo pričale. Ona je, navodno, otišla tom svom direktoru, rekla da je „sve dala u novine“ i da joj on obezbijedi to, to, to i to ako hoće da ona obustavi objavljivanje. Ne bi ta moja koleginica vjerovatno nasjela na priču jer, ponavljam, izvanredna je u poslu da bi je neko tog kalibra navukao, ali, svejedno, kraj je nekako i za našu profesiju ponižavajući.

Bila je subota, 9. jula, kada sam dobila poruku, nezvanično, da će direktorica ove ustanove biti Marija Ličanin. Sve nisam vjerovala, sve sam bila zatečena, sve sam se pitala zašto je meni ta vijest uljepšala dan, pa i nekoliko narednih, šta je sad to toliko šokantno. Stalno mi to na pameti, a da ne znam zašto. Vremena mi trebalo da shvatim: zato što nije tipičan stranački kadar.

Sjećam je se u izbornoj noći novembra 2020. u štabu SNSD-a. Za stolom je, onako, sa onim silnim ženama, koje su tu, koje rade, koje su odradile i za zajedničku stvar i za sebe i za druge. U tim se trenucima još ne zna, ali znaće se već sutra, da su muškarci odradili za zajedničku stvar i za sebe. Za žene ne samo da nisu, nego su radili i protiv njih. I baš nju gledam u toj slavljeničkoj atmosferi. Nekako, ne pripada. Ne bi niko da kvari raspoloženje, a za ogorčenje ima vremena.

Šta sve ne treba da radi direktor poput Marije Ličanin? Da ne skuplja siguran glas. Da ne hoda ponzborovima. Da ne čuči pod šatorima. Da ne drži govore na predizbornim tribinama po Rasavcima. Da ne ucjenjuje radnike da glasaju. Da ne provjerava da li su izašli na izbore. Da ne predlaže članove biračkih odbora. Da ih ne instruiše. Jer niste je na ulici našli.

Marija Ličanin je ekonomista, ali ne onaj koji mora da krije gdje je stekao zvanje. To nije dovoljan uslov za dobru kadrovsku politiku, ali jeste poželjan. Radi u struci, udata je, majka troje djece. Prednost koju ima u odnosnu na mnoge druge, koji su se i na to mjesto gurali /i guraju se na mnoga
druga – nije bitno koja, samo da su direktorska/, a koja nema cijenu, jeste da nije kompromitovana i da se za njom loš glas ne vuče.

Stranka na lokalu ima zadatak da amortizuje nezadovoljstvo stranačkih vojnika, onih koji narukovodnim pozicijama vide sebe, a ne ljude poput Marije Ličanin. Ono je i opravdano, sa stanovišta mjerenja zasluga za izborni rezultat ili vremena provedenog u stranačkom angažmanu. Ali se te ljude, ako nemaju reference, ako su kompromitovani, ako ih u javnosti prati loš glas, treba smještati na mjesta manje vidljiva. Dugoročno je za stranku bolje da u upravljačkim strukturama javnog sektora ima ljude od kojih ne boli glava, koji neće napraviti problem, koji najprije ne daju svoga obraza, a, time, ne kaljaju ni ugled organizacije kojoj pripadaju.

Stranka na lokalu ima komoditet odbraniti se od „svojih“ u ovakvoj situaciji jer direktora Doma za starija lica Prijedor imenuje Vlada Republike Srpske, a ne Grad Prijedor. Slično je i sa novoimenovanim direktorima Doma zdravlja Prijedor i Doma za lica sa invaliditetom Prijedor. Miloša Marjanovića i Nikolu Vujasinovića, za mog znanja, takođe ne prati loš glas. Naprotiv.

Ljudi su najbolja reklama za jednu stranku. Isto kao antireklama. Ovi drugi svoje ime grade na račun stranke. Ovi prvi svoj ugled daju stranci /po cijenu tereta da ih javnost poistovjećuje sa najgorima iz te stranke. Evo, na primjer, Gordana Vila. Kažem njenom stranačkom šefu da ljudi koji nisu ni iz politike, a ni iz medija, primjećuju je, vide razliku, komentarišu, kako se gradi, iskače iz kolotečine, probija se, polako, nepretenciozno, stabilno, sva pri zemlji čvrsto na nogama. „Ajoj, o’šš da ti
pokažem telefon, ubi ona! Na glavi sjedi!“ Neka ganja,i treba. A ne da sjedi, plata ide, briga me. Kad sam čula za Mariju Ličanin, htjedoh Gordani Vili napisati: evo tebi konkurencije.

 

Komentari