Prekopavanje mineralnih sirovina nastavlja se bez opšteg društvenog cilja i smisla. Izgleda da je jedini cilj i smisao lični profit pojedinaca. Pojedinci ili manje grupe ljudi, najčešće strani investitori (mada su često i komšije investitori) ostvaruju nevjerovatne zarade na resursima naše zemlje. Kako stvari funkcionišu u praksi pokazuju primjeri rudarstva u BiH. Pojave se investitori koji imaju interes da eksploatišu određenu mineralnu sirovinu, zatim pronađu nekolicinu lokalaca, ponude im povoljne uslove i dobar novac da guraju priču o prosperitetu za narod, nerjetko se ubaci tu i floskula o patriotizmu. Priču dodatno oblikuju kao da se, u najmanju ruku, otvaraju eko centri ili banjska lječilišta. Zatim, isti ti lokalci otvaraju firme na svoje ime kako bi sakrili imena velikih korporacija ili mafijaških organizacija. Tu igra tek počinje.
Možemo napraviti poveznicu jer smo imali slične situacije u proteklim mračnim balkanskim periodima, kada su u ratnim dejstvima okupacione snage radile po istim principima. Prvo daš benefite pojedincima, lakomim na novac, ako oni nisu u stanju odraditi stvari na terenu u korist investitora ili okupatora preduzima se metoda pasivnog zastrašivanja onih koji su prepreka, onih koji javno govore o problemima, a u konačnici šalju se egzekutori koji smetnje odstranjuju i prave nasilje, da li fizičko ili pravno, zavisi od okolnosti. U demokratskim ili kvazi-demokratskim društvima, poput našeg, pribjegava se metodama slanja policije na aktiviste u cilju zaštite investitora. Ima li to smisla? Vjerovatno da ima smisla u privatnim državama kakva je naša, jer su investitori direktno ili indirektno u sprezi sa vlastima.
Možemo li ih nazivati pravim imenima: okupator (investitor) i domaći izdajnici koji rade u službi okupatora? Možemo, jer kapital stečen na ratnom profiterstvu samo se prelio u neke druge posude koje i danas operišu na terenu. Izdajnika je mnogo, okarakterisanih po raznim osnovama, jer živimo u svijetu materijalizma u kojem je jedini cilj i smisao novac, pa samim tim ljudi koji su lakomi na novac izbijaju kao pečurke poslije kiše. Moram napomenuti da se najveća istorijska izdaja desila za samo tridesetak srebrnjaka. Lakomost na novac ili sitan ustupak u sistemu je tema za sebe, tako da ćemo se vratiti na našu priču. Jedna od faza okupatora je podmićivanje funkcionera i inspektora u cilju smanjenja vidnog ili slušnog polja kako se ne bi vidjele nepravilnosti na terenu ili u određenim aktivnostima okupatora. Inspektorat, kao kontrolno tijelo nekih radova, najčešće nije u stanju da uoči nepravilnosti i konstatuje činjenice na terenu jer, kao što sam već rekao, potpuno su anestezirani. Njihov terenski izlazak obično se završi konstatacijama kako nema ništa sporno ili nije da to nije u njihovoj nadležnosti, pri tom ne pominjući čija je onda nadležnost. Takva inspektorska gimnastika samo kupuje vrijeme u korist investitora, a u javnom prostoru, pri čemu mislim na medijski, daje okupacionim snagama legitimitet. Onda na scenu, sa suprotne strane, nastupaju aktivisti, to jest grupe građana kojima je puna kapa bezvlašća i savitljivosti zakona u korist okupatora. Politički podanici u svom narativu odmah etiketiraju aktiviste kao strane plaćenike i/ili domaće izdajnike koji ruše državu. Suštinski oni samo obrću uloge u medijskom prostoru kako bi izbjegli okupljanje većeg broja ljudi, odnosno aktivizam u pravom smislu, čime vlasti takođe skidaju odgovornost sa sebe. Evo i faze kada nastupaju politički podanici koji su ucjenjeni sitnim uslugama da i oni rade protiv naroda ali i države, a u korist okupacionih snaga ili privatne države. Njima kao da se nekim čarobnim štapićem isključi polovina mozga pa ne vide kakvo zlo čine sopstvenom narodu. „Koga je briga za narod?!“ – rečenica je koju sam više puta čuo od „patri(J)ota“.
Dolazimo polako do situacije da ovakva stanja postaju šabloni koji se lako mogu predvideti. Narod nije svjestan šta se dešava i sve posmatra sa velike distance dok se problem ne desi baš u njegovom dvorištu. Kada problem postane jasan, svakom čovjeku vidljiv, tada je najčešće suviše kasno za reakciju. Uzećemo za primjer potencijalni rudnik uglja nadomak Prijedora, lokalitet Bukova Kosa. Ovaj lokalitet nalazi se na samo par kilometara od grada. Od samog početka ovdje je mnogo toga sporno. Sam narativ predstavnika okupacionih snaga išao je u smjeru eksploatacije. Ni pomena nije bilo o istraživanjima. Sumnjiva je kasnije i dodjela koncesije za istraživanja, kao i ekipa koja se okupila oko ove operacije. Krajem januara 2023. godine, Vlada Republike Srpske objavila je u Službenom glasniku inicijativu za pokretanje ovog rudnika. Naime, na ovom lokalitetu vršena je eksploatacija u dva navrta, jednom u doba Austrougarske, a drugi put u doba drugog svetskog rata. Ruda se eksploatisala podzemnim putem i ko zna koliko je rude izvučeno. Međutim, sada se radi o priči površinskog kopa, što u samoj zamisli jasno ukazuje na ogromnu destrukciju. Na samom lokaliteu, početkom oktobra 2023. godine, počeli su radovi. Na prijavu inspekcijskim organima da se vrše nekakve radnje, nije konstatovano ništa. Pritom su uradjena dva uključenja sa magistralnog puta kao i dva platoa, a zatim je počela betonaža nekih objekata. Međutim, da li je sve legalno ili ipak nije, još uvek ne znamo.
Zašto se mještani protive i šta je suštinski sporno? Mještani znaju da se osamdesetih godina baš na tom području vršilo detaljno istraživanje. Svjedoči o tome i Tomislav Vujičić, koji je direktno učestvovao u ovim istraživanjima; Video
Nakon toga, dr Ranko Cvijić, geolog, u svom doktorskom radu koji je publikovan 2004. opisuje kvalitet, kalorijsku vrijednost, ali i udio sumpora u ovom uglju. Za nekoliko decenija u geološkom ali i hemijskom sastavu ovog uglja, male su šanse da se nešto promjeni. Mještani se opravdano protive ideji da se na ovom lokalitetu pokreće rudnik. Postoji više razloga zašto treba zaustaviti te radove. Jedan je što će se sigurno uništiti izvorišta vode i samim ti dehumanizovati životna sredina onih koji žive u blizini rudnog polja. Zatim, tu će se pojaviti sumporna isparenja kao i ugljena prašina, a devastaciju flore i faune da ne pominjemo. Čitav krajolik biće izmjenjen i upitno je da li će ikada više za naših života postati poljoprivredno zemljište. Otvara se pitanje zašto tolika potreba za destrukcijom, odnosno zašto je upravo sada tolika pomama za ugljem? Odgovor na ova pitanja možemo dati kasnije u nekom od tekstova.
Hipotetički gledano, ako je u piitanju milion tona uglja, a koncesiona naknada je ispod 2,5 KM po toni, dolazimo do računa da se upravo radi o 2.500.000 KM od čega 30% uzima Vlada. Smatraju mještani da ovaj novac nije dovoljan da se sanira magistralni put Prijedor–K. Dubica. Postoje brojni nedostaci u ideji o otvaranju ovakvog rudnika i gotovo ni jedna prednost, osim što će mala grupa ljudi zgrnuti bogatstvo po cjenu i ljudskih života.
Ovakvo stanje jasno nam pokazuje da za neke ljudski životi nemaju nikakvu vrijednost, da se običan čovjek koji je ugrožen po bilo kojem osnovu ne može osloniti na državne institucije i da svi oni koji su odgovorni za ovakvu pravnu anarhiju u korist investitora ne snose nikakvu odgovornost.
Patriote, da li je to onakva država za kakvu se vi borite?
Da li je ovo država po mjeri svakog građanina?
