Nalazimo se u jednom neobičnom periodu percepcije i mišljenja mladih u regionu zapadnog Balkana, naime ako smo se imalo osvrnuli na događaje u posljenje dvije godine u kojima se kao akteri nalaze mlade osobe, možemo primijetiti jednu zabrinjavajuću prisutnost fašizma. Kroz interakciju sa mladima uviđam jedan od dva ekstrema, sa jedne strane pasivnost, sa druge fašizam obavijen emotivnim plaštom. Kako bih ušla dublje u suštinu tematike i moje shvatanje, potrebno je otići par koraka unazad tj. na shvatanje pojma fašizam.
Fašizam sam po sebi obrađujemo u školi, i osnovnoj i srednjoj, kao jedan historijski fakt koji vezujemo za nacističku Njemačku i fašističku Italiju, te specifično za persone Adolfa Hitlera i Benita Mussolinija. Ukratko, tu dobijamo pozadinu jednog krvavog režima ekstremne desnice, gdje je radikalni autoritarni nacionalizam akcentiran kao ključna vrijednost društva, te se kroz nacionalizam protkiva i mržnja ka „drugom“ i „drugačijem“. Međutim, smatram da je greška posmatrati fašizam kao samo historijski fakt ili događaj, jer da je tako isti bi imao svoj početak i kraj, dok ipak danas još uvijek svjedočimo prisustvu istoga. Zato fašizam identifikujem kao jedan transhistorijski pojam, a njegove manifestacije da se ne pojavljuju samo u Njemačkoj i Italiji, nego u cijelom svijetu. Fašizam se uviđa kroz djelovanje gdje dozvoljavamo da pripadnost identitarne grupe bude vrhunac našeg života i da smo požrtvovani i odani istoj, a pored toga moramo biti na usluzi istog identiteta te bilo ko ko ne pripada toj kategoriji je naš neprijatelj. Ovo okarakterisanje neprijatelja je momenat kada prepoznajemo fašističko djelovanje, jer je neko spreman da naudi drugome samo zbog svog seta vrijednosti i pripadnosti grupi. Ovdje bih vas također zamolila da u ovom kontekstu razmišljate šire, da identitet ne definiše samo naša nacionalnost već da sa sobom nosimo dijapazon identiteta, svaki podložan postajanja mete fašizma.
Sada kada smo, nadam se, apsolvirali šta je to fašizam, dolazimo do iduće sociološke i psihiološke argumentacije, kako to da neko uopšte zaprimi fašističke tendencije kao sebi prisnima? Kada posmatramo današnje društvo, pogotovo post-konfliktnu Bosnu i Hercegovinu, moramo shvatiti da se veliki teret stavlja na nacionalnu, etničku i religijsku pripadnost i važnost istih. Od malena smo izloženi sadržaju koji od nas traži pripadnost grupi. Linija manjeg otpora je prihvatiti sve norme, načela i generalizacije, zahtijeva mnogo manje razmišljanja i zaključivanja, jednostavno serviran proizvod uzmamo zdravo za gotovo. I logički, uz samo prihvatanje pripadnosti stvaraju se i emocije vezane za tu istu pripadnost. Tu leži ključni momenat. Emocije su po prirodi iracionalne, zante i sami kada se naprimjer zaljubite da stavljate roze naočale i pravdate sva djela svoje simpatije te u vašim očima ona ne čini ništa pogrešno. Tako isto biva i kada dozvolimo emocije da preuzmu bilo koju etiketu našeg identiteta, tada pripadnost izjednačimo sa sobom i shvatamo je lično, kao dijete koje ne može priznati krivicu branimo tu skupinu misleći da smo objektivni u subjektivnom djelovanju. Samim tim, ako tako slijepo pratimo, tako smo laki plijenovi za prihvatanje fašizma kao prirodne pojave, borbe „nas“ protiv „njih“.
Tako fašizam možemo okarakterisati kao zonu komfora, dok antifašizam zahtijeva mnogo više objektivnog rezonovanja. Ovdje bih vas pozvala da antifašizam ne posmatrate kao termin vezan isključivo za Jugoslaviju i Tita, već isto kao transhistorijski pojam koji simbolizuje borbu protiv bilo kakvog ugnjetavanja i ekstremnog djelovanja ka targetovanim grupama. U ovom smislu, antifašizam bi zahtijevao objektivno rezonovanje i prihvatanje drugih bez lijepnjenja etiketa, te samim tim bismo se morali odvojiti od grupacije koja zahtijeva neumorivo pravdanje i branjenje, već djelovati kao osoba sama po sebi. Stvar kod ovakvog djelovanja jeste, da kako pripadanje biva osnovna datost, osobe koje biraju da ne budu pripadnici često bivaju odbačeni kao izdajnici. Naravno, kako se ništa ne može generalizovati, postoje ljudi kojima je antifašizam prirodno prihvatanje, kako je nekima fašizam.
Ono što sam primijetila kao omladinska radnica u posljednjih godinu dana u Bosni i Hercegovini, jeste da zapravo mladi sa antifašističkim percepcijama bivaju pasivni, imajući osjećaj kao da je to normativan stav i da tu dodatne elaboracije nisu potrebne, te da su umorni za bilo kakvo djelovanje, dok mladi sa fašističkim stavovima bivaju sve glasniji i glasniji, apsolutno ne uznemiravajući ove sa antifašističkim viđenjem jer ih ne shvataju ozbiljno. Da li smo kao društvo svjesni ovoga? Da li relevantne obrazovne institucije adresiraju ovaj problem? Da li se uopšte pokreće ovaj diskurs u svakodnevnici? Nažalost, sve dok neko ne strada, ne. Sve dok neko ne bude prebijen ili ubijen, ne osvrćemo se na govor mržnje i ekstremno djelovanje mladih. Tek kada ekstemi pređu u djelo, hvatamo se za glavu i tražimo krivca.
Ko je krivac za rast fašističkih tendencija kod mladih? Uticaji su slojeviti, te u ovom problemu to nije krivac već krivci. Od društva, porodice, obrazovnih istitucija, medija i najviše pojedinca, mnogobrojni su elementi koji oblikuju ovaj problem. Kako institucionalne promjene doživljavamo kao bajke, pozvala bih vas, da uzmete vrijeme i napravite samorefleksiju o fašizmu i posljedicama istoga i vašu ulogu u ovom problemu. Pozvala bih vas da se stavite u cipele i prošetate kroz dan nekog „drugog“ i „drugačijeg“ i zapitate se koliko se u suštini razlikujete, tačnije, da li ikako. Pozvala bih vas da grupu kojoj pripadate, pogledate iz treće perspektive, da posmatrate djela i riječi kao da niste član iste, i da izvagate koga branimo i koga pravdamo. Pozvala bih vas, najprostije, da se zapitate vrijedi li uopšte imati osjećaj mržnje i da li je nasilje ikada išta pozitivno proizvelo. Pozivam vas, da razmišljate kritički, temeljito, da ništa ne uzimate zdravo za gotovo. Ko misli, zlo ne pjeva, niti ga čini.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Zašto fašističke ideologije postaju popularne među mladim ljudima?” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
