Zašto fašističke ideologije postaju popularne među mladim ljudima?

Dušica Stevanović, foto: privatna arhiva

Fašizam je bila jedna od prvih riječi koje smo naučili još kao djeca, a nismo bili sigurni u njeno značenje. Znali smo samo da znači nešto ružno, nešto teško, nešto “da se nikad ne ponovi”. I znali smo da je dosta ljudi stradalo od te teške riječi. I zaista, osjetite li tu težinu, koju sa sobom nosi riječ “fašizam”, čim je izgovorite?

Fašizam danas je divan izgovor pojedinca za sve ono za šta mu je kriv neko drugi – jer nešto nije riješio u spostvenom životu. “Nisam postigao to i to, jer mi je taj i taj… nešto”. A najteže je sam sebe kriviti i preuzeti odgovornost za sopstveni život. 

Plodno tlo za fašizam je i neimaština, siromašto, neobrazovanost – jer kad bi “potamanio onu tamo stoku”, moj život bi bil lak. Imao bih novca, kad bih uzeo od njih. Sve bih, samo da nije njih. Moja mržnja je odraz sve moje nemoći. Kad bi, šta bi, samo da…

Čovjek koji putuje, ne mrzi. Čovjek koji je upoznao druge kulture, nikada neće poželjeti da ruši nečiju ideologiju, nečiji život i nečiji san. Čovjek koji je ikada razgovarao sa drugim čovjekom druge kulture, rase, vjere… koji je dotakao srce drugog živog bića… nikada neće postati fašista. Znaće da svi ljudi na svijetu imaju iste nade, strahove, želje i brige kao i on sam. Da smo svi jedno, da nema razlike. Svi smo toliko bolno slični, prolazni, ranjivi… i od svakog čovjeka koga sretnemo na svome putu mnogo toga može da se nauči.

Nasilan čovjek je nesrećan. Fašista je najveći nesrećnik među živim bićima. Zamislite samo koju količinu bola mora da ima osoba koja mrzi drugu osobu samo zbog različitosti? 

Kada ćemo postati drugačiji? Onda kada sve ono što je lijepo u drugim kulturama, prigrlimo i počnemo primjenjivati i u spostvenim životima. Kada se vratimo čitanju, knjigama, putovanjima… kada “izbacimo” TV prijemnike iz svojih kuća. Kada počnemo ponovo da se okupljamo kao porodica i njegujemo plemenite priče iz života. Kada počnemo ponovo da radimo, sa rukama – da stvaramo. Kada počnemo da volimo svog prvog komšiju I kada mu ponudimo pola svoje hrane koju imamo. Kada se sjetimo svoje prolaznosti. Kada počnemo da pružamo ruku, da slušamo šta drugi imaju da kažu I kada vratimo saosjećajnost.

Agresija uzrokuje agresiju. Loše vijesti rode nove loše vijesti. Onog momenta kada počnemo da gledamo naprijed, kada prestanemo da krivimo druge za svoju “sudbinu” I kada drugo živo biće počnemo da posmatramo kao sopstveno ogledalo – tad će da nam I bude bolje.

Da li će se to ikada desiti? Ne znam. Ali ono što sigurno znam da možete promijeniti sami sebe. Uticati na taj mali, a opet veliki dio Univerzuma. Jer kad bi svako promijenio sebe i svoj pogled na svijet, fašizam bi samo ostao tamo neka riječ koja je nekad negdje bila prisutna… ono što nikada više ne bi trebalo da se ponovi. Ni meni, ni tebi, ni drugima. 

 

Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Zašto fašističke ideologije postaju popularne među mladim ljudima?” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.

Facebook
Twitter
LinkedIn