”Ljudi imaju samo toliko slobode koliko imaju inteligencije da žele i hrabrosti da uzmu.” – Emma Goldman
Euro Pride je ove godine organizovan u Štokholmu i Geteborgu pod sloganom: ”Dva grada, jedna zemlja- za ujedinjenu Evropu, otvorenu prema svijetu” . Prema procjenama organizatora, broj učesnika i učesnica parade ponosa je 60 000 i onih koji/e su direktno podržali/e povorku u Štokholmu svojim prisustvom je veći od 600 000. Pride je održan 04.08.2018.
Dva dana prije same povorke, u bašti kineskog restorana, upoznajem gospodina koji kaže kako voli kinesku hranu i kineske žene. Pretpostavlja kako smo tu zbog povorke jer kolega iz Crne Gore nosi ceker u duginim bojama koji je kupio u sasvim regularnoj radnji kako bi u njega stavio različite sitnice koje je kupio za cijene daleko ispod prosjeka za Crnu Goru, neke od tih stvari ne mogu da se kupe kod nas, neke su preskupe za naša ponižavajuća primanja.
Gospodin nam otkriva kako ima punih 74 godine. Dodaje kako je kao mladić zajedno sa svojim prijateljima organizovano išao da presreće i tuče gejeve tu u Štokholmu. Stvari su se drastično promijenile u toku njegovog vitalnog života. Dok se temperatura penje iznad, za Štokholm nezapamćenih, 30 stepeni celzijusa, cijeli grad je u bojama duge. Iz političkih, ideoloških ili komercijalnih razloga. Nikoga nije briga. Važno je da se svi osjećaju dobrodošlo, sigurno, cijenjeno. Da je smeće reciklirano i da metro ne kasni nikada!
Filozofija slobode jeste promišljanje onoga što čovjek čini ili ne čini u društvu i koje su granice činjenja, tj. čime su one određene. Iako se Kantov kategorički imperativ pokazao kao neodrživ upravo zbog svog formalizma i univerzalnosti, on nam ukazuje na osnovu djelanja u svijetu: ”Djeluj samo po onoj maksimi za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane opšti zakon”. Sloboda se u Štokholmu osjeti u zraku. Šveđani i Šveđanke su učili/e iz idealizma filozofa sa druge strane Baltika. Nisu u Štokholm dobrodošli samo gejevi i dobrodošle samo lezbejke. To nije grad samo za transrodne osobe. Štokholm nije otvoren samo prema biseksualnim, interspolnim ili queer osobama. Svaki dio Štokholma je pristupačan osobama sa invaliditetom, biciklistima i biciklistkinjama, djeci i osobama starije životne dobi. Svi i sve se prepliću u mnoštvu jezika, boja i oblika. I svi smo lijepi i lijepe u svojoj slobodi.
Neki i neke od nas su već preživjeli/e različite oblike nasilja, neki/e stalno od njega strahuju. Dolazimo iz Turske, Bjelorusije, Rusije, sa zapadnog Balkana i na nekoliko dana osjetimo stalno ponovo osvojenu slobodu koje je društvo samo za sebe izabralo. Jasno je da nisu svih 660 000 osoba dio LGBT+ populacije, takođe je jasno da svjesno biraju slobodu kao princip postojanja u Fihteovskom smislu sa ograničenjem jedino tamo gdje ona ugrožava slobodu drugih.
Mnogi Šveđani i Šveđanke tokom ovih nekoliko dana zabrinuto govore o jačanju desnih ideja. Takva informacije me samo podsjeti na Neleta Karajlića koji, nekada prije svog nacionalnog ”buđenja” u legendarnoj Top listi nadrealista, govori: ”Nemiri u Švedskoj, zdravo!”. No u tome i jeste osnovna razlika između naših društava i ovog skandinavskog koje savremeni teoretičari/ke često imenuju skoro savršenom sintezom socijalizma i kapitalizma. Šveđani i Šveđanke promišljaju, djeluju i reaguju. Oni/e stalno ponovo osvajaju slobodu. Iz tog razloga, nikoga nije sramota što je roditelj djeteta sa posebnim potrebama ili što voli rodno nebinarnu osobu. Zbog toga je, možda, Štokholm jedan od najpoželjnijih gradova za život na svijetu i samo možda jedan od gradova sa najboljim standardom života.
Zato je povorka ponosa važan instrument zauzimanja prostora, tjelesno, u realnom vremenu. Dizanje glasa za sve kojima je oduzet. Za radnice koje u privatnim marketima nose vreće brašna za minimalna primanja i nemaju pravo da sjede tokom svojih predugih smjena, za djecu sa posebnim potrebama, za Rome i Romkinje, za lezbejke, gejeve, biseksualne, transrodne osobe, za migrante i migrantkinje, za protjerane, mučene i ponižene, za ubijene, za opljačkane, za izluđene, za one raznim –izmima zaslijepljene, za oboljele, za siromašne, za silovane, za izrabljene. Jer ćemo biti solidarne/i ili nas neće biti!
