LGBTIQ osobe su sistematski diskriminisane

|

Intervju

“Biti dio LGBTI zajednice u Bosni i Hercegovini vodi do marginalizacije, stigmatizacije i diskriminacije”

Sa aktivistkinjom Dinom Bajraktarević razgovarali smo o položaju LGBTIQ osoba u Bosni i Hercegovini, o izloženosti sistematskioj diskriminacije ali i diskriminaciji u svakodnevnom životu, o pristupu zdravstvenoj zaštiti, nepovjerenju prema sistemu i značaju podrške zajednice.

 

Kako je biti dio LGBTIQ zajednice u BiH?

Ovdje mi je jako bitno naglasiti da to ovisi o mnogim faktorima. Drugačije je biti dio LGBTI zajednice u većem gradu i u manjem selu. Životi LGBTI osoba su drugačiji u ovisnosti od toga u kojem dijelu Bosne i Hercegovine žive, rade i borave. Trebamo biti svjesni da su neke lokalne zajednice otvorenije prema svojim LGBTI sugrađanima_kama, a druge jako konzertvatine i oštre. Ja živim, radim i boravim u Tuzli, tako da mi je bitno naglasiti da ću ovdje iskuljučivo pričati kroz svoje iskustvo i da se to nužno ne odnosi na čitavu LGBTI zajednicu. Svakako da je teško biti LGBTI osoba u BiH radi izrazito homofobičnog i heteropatrijarhalnog društva u kojem živimo. Najteže mi je bilo prihvatiti svoj identitet lezbejke jer sam kroz odrastanje u našem društvu stalno slušala homofobične izjave i izjave nasilja kada bi se spomenula LGBTI tema na nekom okupljanju. Izloženost govoru mržnje od malih nogu svakako da je uticala i na moj odnos sa vlastitom seksualnošću i trebale su godine da je napokon prihvatim. 

Sa druge strane, konstantno mi je prisutan strah od napada ili govora mržnje, te se prilikom svog svakodnevnog kretanja konstantno okrećem i stalno sam u oprezu. Mislim da sav taj stres koji nosimo sa sobom prilikom obavljanja osnovnih životnih zadataka (npr. čak i banalan odlazak u supermarket je popraćen oprezom) utiče na narušavanje kvalitete naših života i definitivno utiče na naše mentalno zdravlje. Svi_e smo svjesni_e da biti dio LGBTI zajednice u Bosni i Hercegovini vodi do marginalizacije, stigmatizacije i diskriminacije.  

Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaju članovi i članice zajednice u BiH? 

Definitivno bih kao najveći izazov navela nasilje i zločini iz mržnje koji su usmjereni prema LGBTI zajednici, te sistemski neadekvatno postupanje prema istim. Svakako da tu postoje i izazovi registrovanja istospolnih partnerstva jer ne postoji zakon kojim se regulišu istospolne zajednice u Bosni i Hercegovini. Izazovi mogu biti i na ličnom nivou, pa se tako mnoge LGBTI osobe susreću sa izazovom coming out-a (izlazak iz ormara ili saopštavanje drugima svoju seksualnu orjentaciju) ili sa izazovom prihvatanja svog identiteta u globalu. 

Kakav je odnos sistema i institucija prema LGBTIQ zajednici? 

Bitno mi je naglasiti da su LGBTI osobe još uvijek sistemski diskiminisane, jer LGBTI zajednica još uvijek nije zakonski u potpunosti izjednačena i prepoznata. Službenici_ce javnih institucija još uvijek nisu dovoljno senzibilizirani i informisani o LGBTI zajednici, pa tako znamo naići na homofobne ili transfobne izjave od strane istih. Zbog neadekvatnog pristupa sistemskoj zaštiti ljudskih prava LGBTI osoba, vrlo je jasno da povjerenje od strane LGBTI zajednice prema institucijama je jako malo. LGBTI osobe se jako često odluče ne prijaviti diskriminaciju, nasilje ili zločin iz mržnje baš iz razloga što znaju da mogu potencijalno biti diskriminisani i unutar sistema. 

Svakako da sam svjesna da u javnim institucijama postoje izuzeci i osobe koje nediskriminatorno daju svoje usluge svim građanima_kama, ali kao dio LGBTI zajednice ne želim da razmišljam o tome kome dolazim i da bacam grah da naiđem na osobu koja nije homofobična. Javne institucije treba da budu u službi njenih građana_ki, pa to uključuje i LGBTI zajednicu. Javne institucije su naše i njihova je odgovornost i obaveza da svoje usluge daju ravnopravno svima. Nevladine organizacije koje se bave pitanjima ljudskih prava LGBTI osoba su ovo prepoznali i aktivno rade na jačanju kapaciteta javnih institucija oko davanja nediskriminatornih usluga LGBTI zajednici. 

Da li se u dovoljnoj mjeri vodi briga o ispunjavanju zakonslih obaveza i obaveza preuzetih ratfikacijom medunarodnih konvencija? Šta je potrebno mijenjati? 

Indeks stanja prava LGBTI osoba koji radi ILGA-Europe kroz Rainbow Map pokazuje da Bosna i Hercegovina ima 40% ispoštovanih zakonskih normi prema LGBTI zajednici i trenutno se nalazi na 21. mjestu od 49. mjesta. Bosna i Hercegovina jeste imala veliki skok na rangiranju u ovoj mapi, te se isti odnosi na poboljšanje slobode okupljanja. Kontribuciju ovom skoku i procentu definitivno dajemo Bh. Povorci Ponosa. Međutim, ovo se odnosi isključivo na zakonsku pokrivenost zaštiti ljudskih prava LGBTI osoba, dok u praksi imamo totalno drugu sliku. 

U BiH još uvijek ne postoji zakon o istospolnom partnerstvu i mnogi LGBTI parovi se suočavaju sa ovom diskriminaciju da njihovo parterstvo nije zakonski prepoznato i regulisano. U Bosni i Hercegovini još uvijek nemamo adekvatne zdravstvene zaštite za trans* zajednicu, te se trans* zajednica suočava sa čitavim spektrom problema u procesu tranzicije ili nekih drugim svakodnevnim situacijama koje zahtjevaju odlazak kod doktora (npr. ginekološki pregled). U praksi LGBTI zajednica još uvijek nije zakonski izjednačena sa heteroseksualnim sugrađanima_kama što ostavlja ozbiljne posljedice na kvalitet života LGBTI osoba. Dakle, potrebno je raditi na pravnoj i institucionalnoj zaštiti koja će pokriti sve sfere života LGBTI osoba. 

Koje su prepreke i izazovi s kojima se u svakodnevnom životu najčešće suočavaju članovi i članice zajednice? 

Homofobija, transfobija, bifobija… i sve ostale fobije su prisutne u svakodnevnom životu LGBTI osobe. U porodici imamo velikih problema kada roditelj/roditeljka ne prihvate svoje LGBTI dijete. Jako često zna doći do porodičnog nasilja, izbacivanja iz kuće ili odlaska na konverzivnu terapiju (koja je zabranjena i graniči sa torturom).  

U toku obrazovanja, barem u mom slučaju, izučavali smo homofobičnu literaturu koja uči buduće studente/ice netačnim i naučno neutemeljenim podacima. Profesori/ce koju promovišu homofobiju ili transfobiju, pa ste negdje osuđeni na to da se borite za sebe ili da šutite od straha da se slučajno ne biste javno autovali na fakultetu. Jako je teško sjediti i tri sata slušati o tome da je vaš seksualni identitet bolest i da se izjednačava sa pedofilijom ili zoofilijom. Potrebno je uložiti dodatnog truda i rada na sebi kako ovakve stvari ne bi uticale na kvalitet života ili na sopstvenu percepciju osobe o svom identitetu. 

Na poslu smo diskriminisani ili doživljavamo mobing. Mnoge LGBTI osobe žive „dupli život“ od straha da neće dobiti otkaz ako se otkrije da pripadaju LGBTI zajednici. Zdravstvena zaštita za trans* osobe je nepostojeća. Mnoge trans* osobe traže zdravstvenu zaštitu van granica Bosne i Hercegovine, dok u BiH regularno plaćaju zdravstveni fond kroz poreze. Mnoge LGBTI osobe također izgube prijatelje_ice nakon autovanja, što dovodi do narušavanja socijalnog života i socijalnog bblagostanja. Najveći problem leži u tome što se u svakoj sferi našeg života moramo boriti protiv sistemski ukorjenjene homofobije, transfobije, bifobije i svih ostalih fobija. 

Koliko je značajna podrška zajednice kada neko iz zajednice bude žrtva diskriminacije i/ili nasilja?

Generalno mi kao LGBTI zajednica treba da budemo jedni drugima podrška, jer vrlo često smo jedini koji možemo razumijeti jedni druge na dubljem nivou. Podrška zajednice je potrebna i u svrhu kreiranja sigurnog zajedničkog prostora. Znamo koliko je psihološki bitno osjećati se kao da pripadamo nekoj grupi ili zajednici, tako da su koristi sveobuhvatno dobre. Podrška žrtvama diskriminacije i/ili nasilja je potrebna u svim segmentima, ali je također značajno da znamo da imamo čitavu jednu zajednicu iza sebe koja će se pobrinuti za nas. Mi smo jedno. Svi za jednog i jedan za sve.

Koji je ispravan način reagovanja na slučajeve diskriminacije i/ili nasilja? 

Najbitnija stvar kod reagovanja u slučajevima nasilja, po meni, jeste da ne dolazi do ponovne viktimizacije osobe ili ponovne retraumatizacije. Nadalje, potrebno je žrtvi ponuditi psihološku i socijalnu zaštitu kako bi se lakše nosila sa posljedicama napada ili zločina. Potrebno je na osobu gledati isključivo kao na osobu, ali uzimati u obzir i njegove/njene zaštićene karakteristike (po Zakonu o zabrani diskriminacije). Potrebno je žrtvi vjerovati da je došla sa pravim sumnjama i strahovima, te je ne degradirati u toku procesa istrage. 

Meni se desilo da kada sam otišla prijaviti prijetnje otmice, da mi je rečeno kako je to „ljubavna poruka“ i da jednostavno taj momak „nije znao kako drugačije da se izrazi“ pa mi je prijetio da će me oteti od mog sadašnjeg momka. Nakon što sam rekla kako nemam momka, jer sam lezbejka i da želim da se sprovede detaljna istraga, rečeno mi je „pa nije napisao gdje će te oteti i nije ti napisao da će te ubiti“. Meni je ovaj događaj bio jako stresan. Apsolutno neprofesionalno postupanje od strane službenika koji me trebao štititi. Potrebno je dodatno educirati službenike_ce u svrhu zaštite osoba koje su žrtve bilo kakvog oblika diskriminacije ili nasilja.

Komentari