Priča o Vahidi Maglajlić, narodnoj heroini Jugoslavije, podsjeća na prethodne priče o njenim saborkinajma i drugaricama ali se u nečemu itekako razlikuje. Rođena je u Banjaluci 17. aprila 1907. godine u uglednoj muslimanskoj porodici, otac Muhamed je bio predsjednik Šerijatskog suda, sa Vahidinom majkom Ćamilom imao je ukupno desetoro djece, od kojih će kasnije većina postati dijelom Narodno oslobodličakog pokreta i krenuti putem revolucije.
Vahida odrasta u patrijarhalnoj i muslimanskoj porodici, a i u vremenu u kojem je živjela nije imala mogućnost da se školuje uprkos njenoj velikoj želji. Tome je negodovao prvenstveno njen otac koji je bio mišljenja da žensko dijete ne treba da ide na studije nego da pomaže majci oko kućanskih poslova. Njena braća su imala mogućnost koju ona nije, te su otišli na studije u Sarajevo i Zagreb gdje su se upoznali sa literaturom radničkog pokreta. Oni su Vahidu uveli u tu vrstu literature i ona se polako spremala za velike zadatke koje će kasnije vrlo uspješno i hrabro obavljati.
Svoj prvi aktivistički angažman Vahida upisuje u organizaciji ”Ženski pokret” Banja Luka kojom je tada rukovodila Dušanka Kovačević. Oko organizacije ”Ženski pokret” okupljale su se žene iz Banja Luke i okoline, koje su se na kursevima (šivenje, prva pomoć, literarne sekcije) družile i razmjenjivale iskustva, a kasnije, ispostaviće se, započele emanicipatorski put i bile od velike pomoći u ilegalnom radu početkom i tokom Drugog svjetskog rata.
Tokom pripreme otpora ustaškom teroru kuća Vahidine porodice je bila mjesto utočišta partizana/ki, jer zbog položaja i uticaja njenog oca nije bila sumnjiva neprijateljima. Po svjedočenjima svjedoka/inja vremena, Vahida Maglajlić je prije svega bila velika humanitarka, pomagala siromašnoj djeci u školovanju i svoj stalež kroz poznanstva koristila da prikuplja pomoć koju je kasnije raspoređivala onima kojima je bila potrebna. Ostala je priča o njoj kao ženi velike harizme, dosjetljivosti, elokventnoj i pristupačnoj, što joj je kasnije svakako pomoglo tokom njenog neumornog emancipacijskog ”hodočašća” po ruralnim krajevima Bosne i Hercegovine.
U maju 1941. godine, Vahida pristupa Komunističkoj partiji Jugoslavije i nastavlja svoj društveno-politički rad. Kao i Marija Bursać, bila je mišljenja da žene ravnopravno mogu učestvovati u borbama na linijama i čekala je trenutak da i sama pristupi u brigadu. Tokom jednogodišnjeg neumornog rada (nakon članstva u Partiji), Vahida je uspješno prikrivala svoju povezanost sa antifašističkim pokretom i uspjevala je svojim metodama zavarati trag svog političkog djelovanja i otkloni svaku sumnju sa sebe u tada okupiranoj Banjaluci. Ipak, u oktobru 1942. Vahida biva uhapšena, odvedena u zloglasnu ”Crnu kuću” i osuđena na trajni zatvor. Čak ni tada pod velikim pritiscima, mučenjima i teroru nije rekla nijedan podatak koji je istražiocima bio od važnosti.
Nakon dva mjeseca torture koje je pretrpjela u zatvoru i nakon saznanja da će biti prebačena na Prijeki sud u Zagreb (što je tada značilo samo jedno, da će biti ubijena), odlučuje da sa svojom saborkinjom sa kojom je dijelila zatvorsku ćeliju, Danicom Marić, pobjegne. Iako se tada činilo da je zamisao nemoguće realizovati, Danica Marić i Vahida Maglajlić bježe iz Crne kuće 21. decembra 1942. godine. O pripremama za bijeg kasnije je pričala sama Danica Marić : ”Naša ćelija, nekadašnja kuhinja jednog od stanova Gruberovića kuće, imala je samo jedan prozor, okrenut prema ustaškom dvorištu. Vrata ostave i prozor prema bašti bili su zakovani daskama. Vahida je uporno, iz dana u dan, prstima rasklimavala eksere na zakovanim vratima, dok ih nije podesila da se lako mogu iščupati. O olabavljene eksere u vratima je vješala dijelove odjeće da prikrije tragove…Poslije su njeni utrnuli i pomodreli prsti nastavili da klimaju i izvlače eksere iz zakovanog prozora ostave, naše jedine nade. Zatim smo čekale pravi trenutak. On je najzad došao…”
Nakon uspješnog bijega Danica i Vahida kroz snijeg i hladnoću, nakon dugog hodanja uspjele su da se domognu oslobođene teritorije. Na planini Čemernici, Vahida stupa u partizanski odred.
Stupivši u partizanski odred Vahida nastavlja da se bavi društveno-političkim radom na terenu, djelovala je među narodom, emacipujući i mobilišući prvenstveno žene. Okupila je i udružila žene Podrgrmeča i Kozare, a najviše zasluge za uvezivanje žena u antifašističke kolektive imala je u Cazinskoj Krajini, ako uzememo u obzir da je taj kraj bio poprilično nerazvijen i ruralan. Skoro godinu dana bez prestanka je uvezivala žene Cazina, Bihaća, Bosanske Krupe, pričala im o značaju Narodnooslobodilačke borbe i ulozi žene u samoj borbi. Rezultat njenog nesebičnog doprinosa NOB-u bila je činjenica da je većina žena koja je imala priliku da se susretne s njom pristupila partizanskim odredima i nastavile društveno-politički rad u svojim mjestima i šire.
Aktivno je radila na osnivanju prvih odbora Anifašističkog fronta žena i uspjela je u tome. Njen istinski trud i zalaganje kasnije je nagrađen na prvoj sjednici Anifašističkog fronta žena (AFŽ) Jugoslavije, 6. decembar 1942. godine, gdje biva izabrana za jednu od ukupno dvadeset članica Centralnog komiteta.
„Bila je nesretna kad nejakim nije mogla pomoći. Izvukli smo je iz bombardovanog Bihaća i preko Drvara došli u Glamoč. Vahida je mnogo žalila što nije u borbenoj jedinici, jer je to bio njen san. Činilo joj se da samo u otvorenoj borbi, licem u lice sa neprijateljem, može dati sve od sebe. Želja joj se ispunila u Livnu kada je stupila u Drugu krajišku brigadu..” Svjedočila je jedna od njenih saborkinja.
Nakon stupanja u brigadu, kasniji Vahidin put i put ostalih partizana/ki svodio se na konstantne otpore sve češćim napadima neprijatelja. Početkom Četvrte neprijateljske ofanzive, skupa sa svojom jedinicom, povlači se preko planine Šator. Nakon uspješnog povlačenja po Partijskom zadatku Vahida odlazi u Bosanski Novi i stupa u Dvanaestu krajišku udarnu brigadu 1. aprila 1943. godine.
U iznenadnom napadu Nijemaca na pomenutu jedinicu u selu Mala Krupska Ruišta, Vahida skupa sa dvanaest svojih saboraca/kinja gubi život. ”Jednog dana je stigla vijest da je neprijatelj noću izvršio napad iz Bosanskog Novog , što nikad ranije nije činio, da je iznenadio dijelove Dvanaeste krajiške brigade. Tada su Vahida Maglajlić i Zorica Kovačević položile svoje živote za ono za šta su se čitav život borile – za ljepšu sutrašnjicu, za pobjedu revolucije!” , svjedočio je Slavko Odić, Vahidin poznanik.
Da je Vahidina borba i zasluge u revoluciji prešla i prevazišla okvire Jugoslavije, svjedoči i činjenica da je legenda o Vahidi ušla u istoriju Palestinskog oslobodilačkog pokreta zahvaljujući brošuri sa njenim likom koju je ispisao El Helou Muhamed. U pismu koje je autor uputio Vahidinoj sestri Munibi, između ostalog istaknuo je „Boršuru sam napisao s ciljem da Vahidin lik žene – heroja služi za primjer ženama Palestinskog oslobodilačkog pokreta. Brošura je masovno čitana sa izuzetnim interesovanjem. Čitajući o Vahidi zavoljeli su je i muškarci i žene, osjećaju je bliskom kao da je rasla s njima i kao da se bori zajedno s njima, uzimajući je često za primjer, Vahidino ime sa divljenjem izgovaraju“, završio je svoje pismo.
Vahida Maglajlić, ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije 20. decembra 1951. godine, skoro devet godina nakon smrti, proglašena je Narodnom heroinom Jugoslavije.
