Studenti i strah od slobode

Postoji nešto duboko nepravedno u načinu na koji dio ljudi koji se decenijama bave suočavanjem s prošlošću danas govori o studentima u Srbiji. Dok te djevojke i golobradi mladići pokušavaju izvući Srbiju iz smrtonosnog zagrljaja režima koji je gotovo sve njene institucije pretvorio u instrumente represije, vlastitog bogaćenja i opstanka, dok se masa hrabrih koji su Vučićevu hidru uzdrmali nakon 14 godina autoritarne vladavine suočavaju s opasnošću da im pobjeda bude oteta, pred njih se u “regionalnim” online kružocima svakodnevno iznose novi zahtjevi.

Piše: Refik Hodžič: Foto: Slađan Tomić

Pravovjernici smrknutih lica zahtijevaju da se studenti i njihovi predstavnici izjasne o Srebrenici, Kosovu, odgovornosti Srbije za ratove devedesetih, odnosu prema Rusiji, ulozi Srpske pravoslavne crkve, nacionalizmu, sekularizmu, svemu onome što je srpsko društvo opterećivalo mnogo prije nego što su se ta djeca i rodila. I ne samo da se izjasne, nego da to urade odmah, sad, nedvosmisleno i precizno, upravo onim riječima koje mi, vrhovni kritičari smatramo jedinim prihvatljivim.

Da se razumijemo, ne mislim da je ijedno od tih pitanja nevažno. Naprotiv, gotovo čitav svoj profesionalni život proveo sam baveći se ovim stvarima, pokušavajući da činjenice o zločinima, odgovornosti i žrtvama odbranim od poricanja, političkih manipulacija i otrovnog revizionizma. Znam vrlo dobro koliko je perfidno i opasno kada se genocid naziva “tragedijom”, kada se odgovornost za organizovano nasilje rastvara u priči o univerzalnoj “ko nas to zavadi” krivici i kada se nečija nacionalna pripadnost koristi kao opravdanje za zločin. Upravo zbog tog iskustva mislim da je danas pogrešno, pa i politički štetno, od studenata zahtijevati da sami, u nekoliko dana ili sedmica, razriješe sve ono što generacije drugih studenata i profesora, političara, intelektualaca, novinara i aktivista nisu uspjele razriješiti u prethodnih trideset godina.

Studenti su već učinili nešto što je do jučer izgledalo nezamislivo. Pokazali su da Srbija nije osuđena na Vučića i Šešeljevu radikalštinu, da strah nije njeno prirodno stanje i da se društvo može organizovati oko beskompromisne borbe za pravdu, odgovornost i vladavinu prava, umjesto oko bjesomučnog huškanja i prijetećeg neprijateljstva prema drugima. Otvorili su prostor slobode u kojem će se, možda prvi put nakon mnogo godina, o najtežim pitanjima srpske prošlosti moći razgovarati bez neprekidnog nadzora i prijetnji državne propagandne mašinerije. Nisu studenti donijeli odgovore na sva pitanja koja nas, s druge strane Drine, bole, ali su donijeli su nešto bez čega do tih odgovora nikad nije bilo moguće ni doći.

Režim koji je proizvodio otrovnu prošlost

Ako iskreno hoćemo da razmotrimo razmjere promjene koja se danas otvara u Srbiji, moramo se podsjetiti se kakva je zapravo bila Vučićeva politika sjećanja. To nije bila tek hrpa nacionalističkih tlapnji jednog dokazanog huškača ili njegove Radikalne stranke (manite me priče o “drugačijosti” SNS-a, to su uvijek suštinski bili Šešeljevi radikali), niti posljedica njegove nespremnosti da se suoči s ulogom Srbije u ratovima devedesetih. Naprotiv, revizija prošlosti zasnovana na mitovima o supremaciji i mučeništvu bila je jedan od ključnih mehanizama njegove vlasti, način da se istorija neprestano pretvara u političko gorivo za održavanje straha, mobilizaciju pristalica i delegitimizaciju protivnika.

Vučić je razumio nešto što mnogi njegovi kritičari nisu dovoljno ozbiljno shvatali: društvo koje je uvjereno da mu neprijatelji neprestano prijete, da ga svijet mrzi zbog njegove nacionalne pripadnosti i da su svi pokušaji utvrđivanja odgovornosti za ratne zločine zapravo napadi na narod, daleko će lakše prihvatiti autoritarnu vlast kao nekakvu neophodnu zaštitu. U takvom društvu opozicija nije politički protivnik nego izdajnik, nezavisni novinar nije korektiv vlasti nego strani plaćenik, a građanin koji zahtijeva odgovornost institucija postaje saučesnik u zavjeri protiv države. Znam, dosadio sam i bogu i narodu pišući o ovim temama.

Zato Vučićeva politika poricanja (i njena bosanska inačica oličena u Dodikovom primitivizmu i dehumanizaciji Bošnjaka) nikada nije bila ograničena na osporavanje sudskih presuda. Daleko perfidnije, ona se zasnivala na sistematskom izmještanju moralnog fokusa svake rasprave o prošlosti. Kada se govori o Srebrenici, ne može se nikad govoriti o ubijenima i njihovim porodicama, nego samo i isključivo o navodnom poniženju srpskog naroda razgovorom o sudski utvrdjenoj istini o tome da je vodjstvo Republike Srpske, uz podrsku Srbije, odlucilo upregnuti genocid za ostvarenje strateskih ciljeva. Kada se govori o opsadi Sarajeva, razgovor se bez izuzetka preusmjerava na srpske žrtve i precipiranu nepravednost međunarodne zajednice. Kada se govori o Kosovu, nestaju stradanja kosovskih Albanaca, konkretni ljudi, njihova iskustva i prava, a ostaju samo mitovi o sopstvenom nacionalnom stradanju. Istorijske činjenice čaki i nisu uvijek morale biti izričito negirane. Bilo je dovoljno promijeniti predmet razgovora tako da one postanu politički nevažne.

U tekstu o državnoj proizvodnji Ratka Mladića kao heroja pokušao sam opisati kako je taj mehanizam funkcionisao. Čovjek pravosnažno osuđen za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine pretvoren je u simbol nacionalnog dostojanstva. Institucije države, mediji, političari i crkveni autoriteti učestvovali su u stvaranju slike u kojoj više nije bilo mjesta za njegove žrtve. U toj slici Mladić nije predstavljao odgovornost za počinjene zločine, nego otpor navodnoj nepravdi prema Srbima. Nije to bila samo rehabilitacija jednog ratnog komandanta. Bio je to pokušaj da se moralni poredak društva izokrene tako da presuđeni zločinac postane uzor, a priznanje zločina oblik izdaje.

Takva politika imala je i sasvim konkretnu regionalnu funkciju. Vučićev Beograd bio je političko, medijsko i simboličko zaleđe Miloradu Dodiku i njegovom projektu trajne destabilizacije Bosne i Hercegovine. Poricanje genocida, glorifikacija ratnih zločinaca, stalno dovođenje u pitanje državnosti Bosne i Hercegovine i predstavljanje Bošnjaka kao kolektivne prijetnje nisu bili odvojeni procesi koji su se slučajno odvijali s obje strane Drine. Bili su dijelovi istog političkog ekosistema, u kojem je nacionalizam služio očuvanju moći i zaštiti privilegija vladajućih elita.

Zbog toga je mogućnost da takva politika izgubi državnu podršku u Beogradu daleko značajnija nego što se na prvi pogled čini. Čak i ako nova vlast ne bude spremna da odmah otvori najteža pitanja prošlosti, sam prestanak sistematske proizvodnje mržnje i poricanja predstavljao bi istorijski pomak. Ne zato što bi društvo preko noći promijenilo uvjerenja i stavove o prošlosti, nego zato što bi prvi put prestalo biti obavezno da usvaja Vučićevu verziju kao jedinu legitimnu i prihvatljivu.

 

Revolucija vrijednosti

Najvažnija promjena koju je studentski pokret donio Srbiji ne nalazi se u izbornim rezultatima, imenima budućih ministara ili programskim dokumentima Studentske liste. Ona se dogodila mnogo ranije, u trenutku kada su stotine hiljada ljudi počele da se međusobno prepoznaju kao građani sposobni da djeluju zajedno, bez obzira na njihovu nacionalnost ili političko opredjeljenje, uprkos brutalnom nasilju i represiji, strahu, propagandi i institucijama koje su im godinama poručivale da je otpor besmislen.

Vučićev sistem počivao je na uvjerenju da su ljudi u osnovi nemoćni, da se svaka društvena inicijativa može kupiti, zastrašiti ili kompromitovati i da je jedina racionalna strategija pojedinca prilagođavanje postojećem poretku (zvuči poznato, jel’ de?). Studenti su to uvjerenje razbili nekom vrstom političke jednostavnosti koja je u početku djelovala gotovo naivno. Tražili su odgovornost, poštovanje zakona i institucije koje rade svoj posao. Umjesto velikih ideoloških manifestâ, ponudili su insistiranje na zakonu, na pravilima koja bi trebala važiti za svakoga.

U tome je sadržana radikalnost njihovog poduhvata. U društvu u kojem je država poistovjećena s vođom, zahtjev da institucije postupaju po zakonu nije administrativna primjedba nego revolucionarni čin. U društvu u kojem se patriotizam mjeri spremnošću da se opravda svaki postupak vlasti, insistiranje na odgovornosti države predstavlja drukčije razumijevanje ljubavi prema vlastitoj zemlji. A u društvu u kojem je politika organizovana oko stalnog sukoba s neprijateljima, sposobnost da se ljudi okupe oko zajedničkog dobra otvara mogućnost potpuno drukčijeg političkog identiteta. Slika Srbije u kojoj djevojka sa hidžabom sa državnom zastavom u ruci predvodi kolonu studenata koji pješače iz Novog Pazara u Beograd otvorila je vrata transformaciji sistema vrijednosti za koju smo skoro svi, ja prvi, priznajem, mislili da je nemoguća.

Zbog toga mi je oduvijek bilo neobično kada se prisustvo srpskih zastava, šajkače ili drvenog krsta na studentskim protestima automatski tumačilo kao dokaz nacionalizma, klerikalizma ili čak i fašizma cjelokpunog studentskog pokreta. Kao da je nacionalni simbol trajno vlasništvo onih koji su ga decenijama zloupotrebljavali, kao da ljudi koji se bore protiv autoritarne vlasti moraju odustati od pripadnosti vlastitoj zemlji da bi dokazali svoja demokratska uvjerenja. Naprotiv, jedan od najvažnijih dometa studentskog pokreta mogao bi biti upravo oslobađanje patriotizma od njegove autoritarne i nacionalističke interpretacije, od te otrovne verzije koju predobro poznajemo kroz djelovanje Vučića i Dodika.

To, naravno, ne znači da među studentima nema nacionalista, konzervativaca, ljudi koji imaju problematične stavove o Kosovu ili Srebrenici, kao ni onih čije se političke vrijednosti fundamentalno razlikuju od mojih. Bilo bi suludo očekivati da pokret koji je mobilisao tako široke dijelove društva predstavlja ideološki homogenu zajednicu. Demokratija ne nastaje kada svi počnu misliti isto, nego kada prihvate da njihove razlike više ne moraju biti razlog za neprijateljstvo, isključivanje ili nasilje.

Tu se otvara i mogućnost drukčijeg odnosa prema prošlosti. Ako su studenti uspjeli uvjeriti veliki dio Srbije da niko nije iznad zakona, zašto bi ta ideja morala prestati važiti na granici ratova devedesetih? Ako država mora odgovarati za korupciju, zloupotrebu institucija i nasilje nad građanima, zašto bi odgovornost za ratne zločine bila izuzetak? Prvi put otkako se ja bavim ovim pitanjima čini mi se da je moguć vrijednosni okvir u kojem se o njima može razgovarati bez obaveze da se prije svakog razgovora položi zakletva sopstvenoj nacionalnoj nevinosti i mučeništvu.

Ne ispostavljajte studentima račun za naše poraze

Nedavno je moja prijateljica iz Srbije, dugogodišnja aktivistkinja za ljudska prava i tranzicijsku pravdu, reagovala na kritike upućene Studentskoj listi zbog donekle uopštenih izjava njenih predstavnika o Srebrenici i Kosovu. Podsjetila je na iscrpljujuću borbu koju su studenti vodili tokom prethodne dvije godine, na rizike kojima su bili izloženi i na činjenicu da se, čak i nakon izborne pobjede, suočavaju s ostacima sistema koji još uvijek kontroliše značajne dijelove državnog aparata, medija i ekonomije.

Njena reakcija nije bila zahtjev da se studenti oslobode svake kritike. Bila je upozorenje da se od ljudi koji upravo pokušavaju osigurati demokratsku tranziciju ne može očekivati da istovremeno riješe sve istorijske nepravde, preoblikuju nacionalni identitet, promijene vanjsku politiku i ponude moralno besprijekorne odgovore na svako pitanje koje im postavimo.

Posebno je ilustrativna rasprava o izjavi Ilije Srdanovića, predstavnika Studentske liste, prema kojoj se sudske odluke o Srebrenici moraju poštovati i Srbija mora postupati u skladu sa svojom deklaracijom iz 2010. godine, uz odbacivanje ideje da se odgovornost za zločine može pripisati generaciji koja ih nije počinila. Da se razumijemo, kritika da takva izjava nije dovoljno eksplicitna u imenovanju genocida nije sama po sebi nelegitimna. Preciznost je važna, naročito u društvu u kojem je izbjegavanje riječi genocid decenijama predstavljalo instrument poricanja. Ali nije svejedno izgovara li takvu izjavu predstavnik režima koji aktivno glorifikuje počinioce ili predstavnik pokreta koji pokušava uspostaviti vladavinu prava i prihvatanje sudskih odluka.

Ta razlika ne mijenja pravnu kvalifikaciju zločina, niti umanjuje pravo žrtava da zahtijevaju njegovo nedvosmisleno priznanje. Ona mijenja politički kontekst u kojem se otvara mogućnost napretka. Ako neko u Srbiji danas javno insistira na obavezujućem karakteru sudskih presuda, pitanje nije samo šta još nije rekao, nego i kako se na tom temelju može graditi društveni razgovor koji će omogućiti da se sutra kaže više.

Usudiću se reći da slično vrijedi za Kosovo. Niko ozbiljan ne bi smio očekivati da se pitanje odnosa Srbije prema Kosovu može razriješiti jednostavnom promjenom vlasti, a još manje da se ovi istorijski i politički problemi mogu svesti na nekoliko izjava studentskih predstavnika. Postoje ozbiljni razlozi za kritiku srpske politike prema Kosovu koja ima kontinuitet i sa vremenom prije Vučića, uključujući naslijeđe represije, zločina, uskraćivanja prava i dugotrajnog odbijanja da se kosovski Albanci prihvate kao ljudska bića a kamoli ravnopravni politički subjekti. Ti razlozi neće nestati s Vučićevim odlaskom. Ali postoji razlika između zahtjeva da nova vlast poštuje ljudska prava i međunarodne obaveze i očekivanja da u prvim danima krhke tranzicije razriješi pitanje oko kojeg je decenijama građen čitav sistem nacionalnih mitova.

Ono što me posebno nervira je sklonost dijela „naših“ profesionalnih krugova da ovu tektonsku političku promjenu posmatraju gotovo isključivo kroz ono što joj nedostaje, i to ni sedmicu nakon izbora. Umjesto da prepoznamo prostor koji se otvara, mi odmah počinjemo mjeriti koliko svjetlosnih godina ima između prljave stvarnosti i naših ideala. Umjesto da se zapitamo šta mi možemo učiniti da ova demokratska transformacija, koja ima potencijal da promijeni i naše živote nabolje, uspije, mi se ubismo praveći besprijekorne spiskove onoga što njeni nosioci moraju učiniti da ih mi ne bismo zauvijek prekrižili.

Takav pristup, tako bolno poznat iz raznih drugih sfera našeg življenja, može zadovoljiti naše božanski uzvišene moralne kriterije, ali politički je jalov i glup. On pretvara tranzicijsku pravdu iz procesa društvene promjene (kojoj, kao, svi težimo) u sistem neprekidnog ocjenjivanja drugih, u kojem je najvažnije utvrditi ko nije dovoljno jasno izgovorio ispravnu rečenicu. I to uvijek iz pozicije neupitne moralne superiornosti, koja je, da se ne lažemo, sve samo nije neupitna. A ako smo išta morali naučiti tokom protekle tri decenije, onda je to da istina o prošlosti ne postaje društveno prihvaćena samo zato što je dobro formulisana u sudskim obrazloženjima. Potrebne su institucije, obrazovanje, mediji, javni prostori, međuljudski odnosi i politička kultura u kojoj ljudi imaju mogućnost da preispitaju naslijeđene narative bez straha da će zbog toga izgubiti pravo na pripadnost vlastitoj zajednici.

Studenti su stvorili priliku da se takva kultura počne graditi. Na nama je da je iskoristimo.

Dodik bez Beograda

Za Bosnu i Hercegovinu i procese o kojima ovaj tekst govori možda najvažnija posljedica studentske pobjede neće biti ono što nova vlast u Srbiji bude govorila o Srebrenici, nego ono što više neće raditi za Milorada Dodika. Godinama je Dodik mogao računati na političku zaštitu Beograda, na njegove medijske resurse, diplomatski uticaj i spremnost da svaku krizu koju proizvede u Bosni i Hercegovini predstavi kao pitanje zaštite srpskog naroda. Čak i kada su se Vučić i Dodik taktički razilazili, njihovo partnerstvo počivalo je na zajedničkom interesu da nacionalisticka mobilizacija ostane važnija od pitanja odgovornosti, korupcije i kvaliteta života građana.

Dodik je taj odnos koristio kao svojevrsnu policu političkog osiguranja. Mogao je dovoditi u pitanje institucije Bosne i Hercegovine, prijetiti secesijom, vrijeđati Bošnjake kao narod, ali i svoje političke protivnike i proizvoditi gotovo neprekidne krize, računajući da će u Beogradu uvijek pronaći dovoljno razumijevanja i podrške za svoje postupke. Vučiću je, zauzvrat, odgovarao političar koji je održavao predstavu o trajnoj ugroženosti Srba izvan Srbije, jer je ta predstava potvrđivala njegovu vlastitu ulogu nezaobilaznog zaštitnika srpskih nacionalnih interesa.

Zbog toga je posebno zanimljivo posmatrati pokušaje Dodika i njegovih političkih satelita da se nakon studentske pobjede predstave kao ljudi koji s novim vlastima u Srbiji mogu nastaviti sasvim normalnu saradnju (da nije Vukanovića koji, kao Broj Jedan iz Alan Forda, neumorno maše svojom crnom sveskicom punom screenshotova). Za razliku od recentnih tvitova, tokom studentske pobune Dodik nije pokazivao naročito razumijevanje za mlade ljude koji su se suprotstavili Vučićevom režimu. Njegovi javni nastupi i političko svrstavanje bili su na strani vlasti protiv koje su se studenti borili, a protestni pokret posmatrao je kroz isti okvir destabilizacije i prijetnje poretku koji je godinama koristio protiv vlastitih protivnika u Republici Srpskoj. Jezik kojim ih je opisivao je jezik Informera, bezočno im je prijetio i vrijedjao ih.

Sada bi, je li, trebalo zaboraviti sve što je govorio i radio, kao da se promjena u Beogradu dogodila nekakvom prirodnom nepogodom, a ne zahvaljujući ljudima čiju je borbu pokušavao diskreditovati. Ta spremnost da se preko noći promijeni politička odanost, bez najmanjeg preispitivanja vlastitih postupaka, savršeno opisuje prirodu politike koja se predstavlja kao beskompromisna odbrana nacionalnih interesa, a zapravo se gotovo uvijek svodi na odbranu vlastite moći i imovine.

Nova vlast u Srbiji ne mora zauzeti neprijateljski stav prema Republici Srpskoj da bi transformisala odnose koje je sa Bosnom i Hercegovinom uspostavio Vučić. Naprotiv, poželjno je da Srbija razvija dobre odnose sa svim institucijama i građanima Bosne i Hercegovine, uključujuci tu i Republiku Srpsku sa kojom, prema Dejtonu, može da gradi posebne veze. Ali postoji ogromna razlika između saradnje sa Republikom Srpskom kao dijelom Bosne i Hercegovine i političkog pokroviteljstva nad Dodikovim projektom destabilizacije države. Srbija koja poštuje vladavinu prava, demokratske institucije i suverenitet svojih susjeda nem nikakvog razloga da podržava političara čija se vlast održava na sistematskom potkopavanju upravo tih principa.

Ne treba potcjenjivati ni simbolički značaj takvog zaokreta. Zamislimo na trenutak političku atmosferu u kojoj se svaki Dodikov pokušaj da proizvede novu krizu ne dočekuje u Beogradu izjavama o ugroženosti srpskog naroda, nego jednostavnim podsjećanjem da se problemi rješavaju u institucijama Bosne i Hercegovine. U institucijama u kojima srpski političari iz Bosne i Hercegovine ne moraju dokazivati patriotizam podrškom besmislenim ali destruktivnim separatističkim prijetnjama. Atmosferu u kojoj se odnosi Srbije i Bosne i Hercegovine više ne odvijaju kroz stalnu borbu sa pokušajima destabilizacije, nego kroz pitanja ekonomije, obrazovanja, kulture, infrastrukture i zajedničke budućnosti.

To ne bi riješilo sve probleme Bosne i Hercegovine, ali bi jednom od najvažnijih mehanizama njihovog održavanja oduzelo pogonsko gorivo.

Razgovor koji još nismo vodili

U toj mogućnosti vidim i nešto što je za mene lično, kao čovjeka koji dolazi iz Prijedora i koji se najveći dio života bavio naslijeđem ratnih zločina, posebno važno. Možda se konačno otvara prostor za drukčiji razgovor između Srbije i Bosne i Hercegovine o prošlosti. Ne razgovor u kojem jedna strana zahtijeva priznanje kolektivne krivice, a druga odgovara odbranom nacionalne časti, nego razgovor u kojem istorijske činjenice prestaju biti oružje za međusobno ponižavanje i postaju osnova za razumijevanje odgovornosti.

Takav razgovor ne može početi relativizacijom genocida u Srebrenici niti izjednačavanjem odgovornosti svih učesnika ratova. Presude međunarodnih i domaćih sudova, ogromna dokumentacija o počinjenim zločinima i iskustva preživjelih predstavljaju činjenice koje se ne mogu ponovo stavljati na pregovarački sto. Ali prihvatanje tih činjenica ne mora značiti prihvatanje političkog jezika u kojem se današnje generacije Srba pozivaju da odgovaraju za zločine koje nisu počinile.

Naprotiv, upravo razdvajanje individualne i institucionalne odgovornosti od kolektivne krivice moglo bi biti jedan od temelja novog razgovora. Srbija ima odgovornost da se suoči s ulogom svojih institucija u ratovima, s podrškom koju su pružale strukturama odgovornim za zločine, s politikama koje su omogućile nasilje i s decenijama njegovog poricanja. Ta odgovornost ne nestaje zato što su ljudi koji danas vode Srbiju bili djeca ili nisu bili ni rođeni kada su zločini počinjeni. Ali ona ne znači da su ti ljudi nasljednici krivice počinilaca. Oni su nasljednici društva i institucija koje mogu odlučiti da se prema toj prošlosti odnose drukčije.

To je razlika koju smo prečesto zanemarivali ili smo se pravili da je ne razumijemo. Umjesto da mladim ljudima ponudimo mogućnost da se odmaknu od političkog naslijeđa svojih prethodnika, često smo od njih zahtijevali da se najprije izjasne o krivici za zločin koji nisu počinili. Time smo, paradoksalno, pomagali upravo onim nacionalistima koji su ih uvjeravali da se takvim odmicanjem od njih očekuje odricanje od vlastitog identiteta. Vučićeva propaganda godinama je živjela od pretvaranja zahtjeva za odgovornošću u prijetnju čitavom narodu. Bili bismo beskrajno glupi da nastavimo Vučićev prljavi posao umjesto njegove propagandne mašinerije.

Ako želimo da se u Srbiji razvije drukčiji odnos prema Srebrenici, Prijedoru, Višegradu, Foči, Sarajevu ili Kosovu, moramo pomoći stvaranju prostora u kojem će ljudi moći postavljati pitanja, čuti iskustva drugih i preispitivati ono što su učili, a da pritom ne budu unaprijed proglašeni pobornicima zločinaca i nedostojnima razgovora. Tako bi se poricanju oduzeli društveni i politički uslovi u kojima se održava.

Zbog toga vjerujem da bi jedan od najvažnijih zadataka ljudi koji se bave tranzicijskom pravdom u narednom periodu mogao biti upravo stvaranje novih prilika za susrete i razgovore. Između studenata, nastavnika, novinara, istraživača, porodica žrtava, umjetnika i ljudi iz lokalnih zajednica. Između Prijedora i Beograda, Sarajeva i Novog Sada, Srebrenice i Niša. Ne zato da bismo jedni drugima držali lekcije, nego da bismo zajedno pokušali razumjeti kako je moguće graditi društva u kojima prošlost više neće služiti kao neiscrpan izvor neprijateljstva.

Takav posao zahtijeva strpljenje, povjerenje i spremnost da prihvatimo da ljudi ne mijenjaju uvjerenja istom brzinom kojom se mijenjaju političke okolnosti. Zahtijeva i nešto što je u našim profesionalnim krugovima ponekad nedostajalo: sposobnost da prepoznamo demokratski potencijal procesa koji nisu nastali pod našim utjecajem i ne odvijaju se prema našim očekivanjima.

Studentski pokret nije nastao kao pokret za tranzicijsku pravdu. Ali možda je učinio više za stvaranje pretpostavki za nju nego mnoge inicijative koje su je imale u svom nazivu i programskim dokumentima.

A šta ćemo mi sa svojom slobodom?

Postoji, međutim, još jedno pitanje koje ne možemo izbjeći, naročito mi u Bosni i Hercegovini. S kakvim ćemo kredibilitetom razgovarati sa studentima koji su rizikovali svoju sigurnost, obrazovanje, budućnost i egzistenciju da bi oslobodili društvo od korumpirane vlasti, ako sami nismo spremni učiniti ništa slično?

Ne mislim da su političke okolnosti u Srbiji i Bosni i Hercegovini identične, niti da se studentski model može jednostavno preslikati preko Drine. Naša država ima drukčiju institucionalnu strukturu, drukčije mehanizme blokade i politički sistem u kojem se etnička pripadnost koristi kao gotovo univerzalno opravdanje za odsustvo odgovornosti. Ali upravo zato je studentska pobjeda za nas toliko važna. Ona pokazuje da se i sistemi koji djeluju potpuno zatvoreno mogu promijeniti kada dovoljno ljudi odbije prihvatiti njihovu navodnu neizbježnost.

U Bosni i Hercegovini već decenijama živimo u svojevrsnoj političkoj ucjeni. Od građana se traži da podržavaju korumpirane i nesposobne političare jer su oni, navodno, jedina zaštita njihovih nacionalnih interesa. Svaki pokušaj da se postavi pitanje odgovornosti za pljačku javnih resursa, urušavanje institucija, odlazak mladih ili sistematsku diskriminaciju neizbježno biva proglašen izdajom vlastite zajednice. Političari koji nisu sposobni osigurati pristojno zdravstvo, obrazovanje ili javne usluge predstavljaju se kao nezamjenjivi čuvari nacionalnog opstanka.

Taj mehanizam nije mnogo drukčiji od onoga koji je Vučić godinama usavršavao u Srbiji, samo u brutalnijem obliku. Razlike u istorijskim iskustvima i političkim ciljevima jesu važne, ali je logika vlasti zasnovane na strahu slična, ako ne i identična.

Zato studentska pobjeda nije važna samo kao mogući početak drukčije politike Srbije prema Bosni i Hercegovini. Ona je izazov našoj vlastitoj političkoj imaginaciji. Ako su mladi ljudi u Srbiji uspjeli organizovati masovan pokret oko zahtjeva da institucije poštuju zakon, zašto bismo mi prihvatali da je jedina moguća politika u Bosni i Hercegovini beskonačno pregovaranje između etničkih elita o raspodjeli moći i resursa? Ako su oni uspjeli pokazati da patriotizam ne mora značiti odanost vođi, zašto bismo mi pristajali na to da se ljubav prema vlastitom narodu dokazuje podrškom ljudima koji ga sistematski osiromašuju i unazadjuju?

Ne možemo mi od novih generacija u Srbiji očekivati da raskinu s političkim naslijeđem devedesetih, a da istovremeno mi sami nastavimo živjeti pod političkim sistemom koji to naslijeđe svakodnevno reprodukuje. Ne možemo zahtijevati da oni prestanu birati rigidne nacionaliste, dok vlastite nacionaliste pravdamo kao manje zlo. Ne možemo očekivati da oni prepoznaju univerzalnost vladavine prava, dok mi prihvatamo da se zakon primjenjuje selektivno, u zavisnosti od toga kojoj političkoj ili etničkoj grupi neko pripada.

Naravno, odgovornosti nisu iste. Nisu iste ni istorijske činjenice, ni uloge institucija u ratovima, ni položaj žrtava. Ali ako želimo razgovor zasnovan na uzajamnom poštovanju, onda moramo prihvatiti da demokratske vrijednosti koje zahtijevamo od drugih imaju smisla samo ako smo spremni primjenjivati ih i na sebe.

Možda će nam za takav razgovor biti potrebno da i sami pometemo ispred svojih vrata. Da se oslobodimo uvjerenja da su naši korumpirani političari nekako prihvatljiviji od tuđih, da su naši nacionalistički refleksi opravdaniji i da se naša društva ne mogu promijeniti dok se prvo ne promijene ona druga.

Iskoristite slobodu

Niko danas ne može sa sigurnošću znati kako će izgledati Srbija nakon Vučića. Izborna pobjeda još nije isto što i preuzimanje kontrole nad institucijama, a promjena vlasti nije garancija demokratske transformacije. Sistem građen više od decenije neće nestati onog trenutka kada njegovi nosioci izgube izbore. Njegove strukture, interesi, medijske mreže i političke navike nastaviće postojati, a ljudi koji su od njega imali koristi neće se lako odreći privilegija. To tako jasno možemo da vidimo ovih dana na frenkvencijama Informera.

Zato je ovo vrijeme u kojem je studentima i ljudima okupljenim oko njih potrebna podrška, ali ne i nekritičko odobravanje svega što rade. Bit će potrebno postavljati teška pitanja, zahtijevati odgovornost i upozoravati na pogrešne odluke. Međutim, postoji razlika između kritike koja nastoji pomoći demokratskoj promjeni i kritike koja kao da jedva čeka dokaz da promjena nije bila vrijedna truda. Prva prepoznaje istorijski trenutak i pokušava proširiti njegove mogućnosti. Druga ga mjeri prema idealu koji niko nigdje nije mogao ostvariti i, kada ustanovi da stvarnost zaostaje, proglašava čitav poduhvat promašenim.

Za ljude koji se bave tranzicijskom pravdom taj izbor ima poseban značaj. Ako smo godinama tvrdili da je suočavanje s prošlošću neodvojivo od demokratizacije, vladavine prava i izgradnje odgovornih institucija, onda bismo morali biti među prvima koji prepoznaju važnost onoga što se dogodilo u Srbiji. Ne zato što su studenti riješili pitanje Srebrenice, nego zato što su otvorili mogućnost da ono jednog dana prestane biti talac autoritarne politike. Ne zato što su ponudili odgovor na pitanje Kosova, nego zato što su pokazali da politički legitimitet može proisteći iz zahtjeva za pravima i odgovornošću, a ne samo iz nacionalnih mitova.

Naša uloga nije da studentima ispostavimo račun za trideset godina neuspjeha u suočavanju s prošlošću. Naša uloga je da uradimo ono što znamo i možemo kako bismo pomogli da prostor koji su otvorili postane trajan. Da istražujemo, pišemo, razgovaramo, organizujemo susrete, podržavamo nezavisne institucije i stvaramo mogućnosti da ljudi čuju jedni druge. Da budemo spremni na razgovore koji neće uvijek počinjati od toga da svi mislimo isto i neće se uvijek završavati zaključcima kojima smo svi zadovoljni.

Za nas u Bosni i Hercegovini to znači i da prestanemo posmatrati Srbiju isključivo kroz likove političara koji su je decenijama predstavljali. Milioni ljudi koji su podržali studentski pokret nisu postali preko noći saglasni s nama o prošlosti. Nisu nestale njihove predrasude, strahovi i uvjerenja. Ali pokazali su da su sposobni zamisliti drukčiju zemlju i da su spremni za nju se boriti. To je mnogo važnije od činjenice da se u svemu ne slažemo.

Da ponovim, možda ćemo jednog dana zaista moći razgovarati o Srebrenici, Prijedoru, Sarajevu, Kosovu i svim drugim mjestima naše zajedničke nesreće bez unaprijed podijeljenih uloga tužilaca i branilaca nacionalnih kolektiva. Možda ćemo moći razgovarati o odgovornosti bez straha da će se ona pretvoriti u kolektivnu osudu, o žrtvama bez nadmetanja u patnji i o budućnosti bez obaveze da neprestano dokazujemo kako je prošlost onog drugog prljavija od naše. Ne znam hoće li se to dogoditi, niti mislim da će biti lako. Ali znam da je takav razgovor danas lakše zamisliti nego prije nekoliko sedmica.

I zato, kada sljedeći put osjetimo potrebu da studentima Srbije održimo lekciju o svemu što još nisu učinili, možda bi bilo korisnije da se zapitamo šta mi činimo s prilikom koju su nam otvorili. Oni nisu dužni da budu savršeni kako bismo mi preuzeli odgovornost za vlastita društva. Nisu dužni da riješe sve naše probleme, niti da nas oslobode naših političkih kukavica, korumpiranih elita i nacionalističkih mitova.

Studenti su uradili svoj dio posla za svoju zemlju, onaj za koji su mnogi od nas vjerovali da je nemoguć. Oslobodili su prostor u kojem se može početi živjeti, misliti i razgovarati drukčije. Na nama svima je da odlučimo hoćemo li ga ispuniti nečim boljim ili ćemo nastaviti stajati na njegovoj ivici, nezadovoljni što sloboda koju su donijeli nije stigla zajedno s odgovorima na sve naše zahtjeve.