Kako ste ih nazvali, tako ste ih i naučili gledati

 “Nemoj tamo, to je mjesto za invalide.” Jedna rečenica. Jedna riječ. Jedan znak na parkingu. Odraslom možda prođu gotovo neprimijećeno. Dijete sluša, gleda i pamti. Ne uči samo kome pripada parking mjesto. Uči ko je “mi”, a ko “oni”. Uči da se čovjek može pretvoriti u etiketu. Ono što naučimo kao djeca, često, jednog dana postane način na koji gledamo odrasle ljude i kako se prema njima ophodimo.

 

Piše: Nermin Sadić; Foto: Pixabay

Dijete ne dolazi na svijet sa gotovim predrasudama. Ne zna da su kolica nešto neobično. Ne zna da je osoba koja ne vidi “jadna”. Ne zna da neko ko koristi štap, protezu ili drugo pomagalo zbog toga vrijedi manje. Ne zna ni da osobu s invaliditetom treba posmatrati kroz ono što joj “nedostaje”. To se uči.

Uči se iz rečenica koje odrasli izgovaraju usput, dok misle da ih dijete ne sluša, tada dijete sa velikom pažnjom sluša. Uči se iz pogleda koji traju sekundu duže. Iz tišine kada dijete pita zašto neko izgleda drugačije. Iz načina na koji nekome nudimo pomoć. Iz načina na koji o njemu govorimo kada nije prisutan. Odgoj nije samo ono što djeci kažemo da budu. Odgoj je i ono što im svakodnevno pokazujemo svojim postupcima i djelima. Zato način na koji govorimo o osobama s invaliditetom nije samo pitanje pravilne terminologije. Nije riječ samo o tome hoćemo li reći “osoba s invaliditetom” umjesto “invalid”.

Mnogo je važnije pitanje šta se nalazi iza riječi koju koristimo, jer dijete možemo naučiti pravilnom izrazu, a da ga istovremeno naučimo sažaljenju. Možemo ga naučiti da kaže “osoba s invaliditetom”, a da i dalje sklanja pogled kada nekoga vidi u kolicima. Da li smo ga nečemu naučili?

Možemo ga naučiti da ne koristi uvredljive izraze, a da mu istovremeno pokazujemo kako su osobe s invaliditetom “drugačije”, “posebne”, “hrabre” i “jadne”. Tada smo promijenili riječ, ali nismo promijenili pogled, dijete osjeti i čuje više od same riječi.

Riječi imaju posljedice koje ne čujemo odmah

 

“Invalid.” “Hendikepiran.” “Vezan za kolica.” “Jadan.” “Poseban.” “Heroj.” Neke od ovih riječi zvuče grubo. Druge možda zvuče kao kompliment. Problem nije samo u tome da napravimo spisak “dozvoljenih” i “nedozvoljenih” riječi. Problem je u tome što jezik ne služi samo da opiše stvarnost. On utiče na to kako stvarnost razumijemo i kakvu sebi stvarnost u glavi stvaramo.

Ujedinjene nacije u svojim smjernicama za komunikaciju o osobama s invaliditetom preporučuju da fokus bude na osobi, a ne na njenom invaliditetu, te upozoravaju da stereotipni prikazi mogu doprinositi društvenoj isključenosti. Posebno upozoravaju na dva naizgled suprotna obrasca: prikazivanje osoba s invaliditetom kao bespomoćnih i vrijednih sažaljenja ili kao “heroja” i gotovo nadljudskih pojedinaca. Zašto je to važno? Zato što način na koji nekoga imenujemo često otkriva šta smo prvo odlučili vidjeti. Kada kažemo “osoba s invaliditetom”, prvo postoji osoba. Kada kažemo “invalid”, čovjek lako nestane iza etikete. Kada etiketu dovoljno dugo ponavljamo, ona počne izgledati kao identitet. Dijete ne čuje samo riječ. Ono uči odnos prema čovjeku, upravo gledajući od nas postupa isto te se pitamo zašto se dijete tako ponaša, da li smo se ikada zapitali o tome?

Zamislimo sasvim običnu situaciju. Roditelj i dijete prolaze parkingom. Dijete ugleda označeno mjesto i pita: “Zašto je ovo mjesto drugačije?” Roditelj odgovara: “To je mjesto za invalide.” Razgovor je završen. Odraslom možda djeluje beznačajno. Djetetu nije. Ono još ne zna šta je invaliditet, šta znači pristupačnost i zašto postoje posebne mjere za uklanjanje prepreka. Međutim, zna da postoji neko ko je “invalid”. Zato je ista situacija mogla biti iskorištena za potpuno drugačiju lekciju: “To mjesto je rezervisano za osobe s invaliditetom jer nekim ljudima zbog prepreka u prostoru treba omogućiti lakši pristup.” Jedna rečenica govori o etiketi. Druga govori o ravnopravnosti. Jedna uči dijete ko je “drugačiji”. Druga mu objašnjava zašto društvo treba uklanjati prepreke. To je razlika između toga da dijete nauči samo pravilo i da razumije zašto pravilo postoji. Upravo tu počinje ozbiljan posao odgoja.

Najopasniji kompliment ponekad zvuči kao pohvala

 

“Svaka čast! Kako si ti samo hrabar.” Osoba s invaliditetom završi fakultet. Radi. Putuje. Živi samostalno. Pokrene posao. Zaljubi se… I gotovo uvijek se pronađe neko ko će joj reći da je “nevjerovatna”. Ali zastanimo. Šta je tu zapravo nevjerovatno? Da li bismo studentu bez invaliditeta nakon diplomiranja rekli: “Nevjerovatno je da si uspio!” Vjerovatno ne. Zašto onda činjenica da osoba s invaliditetom studira, radi ili živi samostalno često izaziva divljenje koje prelazi u čuđenje? Zašto pravimo razliku tamo gdje je ne bismo trebali praviti?

UN upravo upozorava na stereotip “heroja”: kada osobu s invaliditetom predstavljamo kao izuzetnu samo zato što radi ono što je za druge ljude dio svakodnevnog života, možemo nenamjerno učvrstiti pretpostavku da se od osoba s invaliditetom inače očekuje manje. Drugim riječima, iza komplimenta može se kriti vrlo neugodna poruka: “Nismo očekivali da ćeš moći.” To više nije bezazlen kompliment, već nisko očekivanje upakovano u pohvalu.

Sažaljenje izgleda nježno, ali često postavlja ljude ispod nas

 

“Joj, baš mi ga je žao.” “Teško njemu.” “Jadna žena.” “Bože, kako ona živi.” Takve rečenice najčešće ne izgovaramo iz mržnje. Naprotiv.Izgovaramo ih jer želimo pokazati da nam je stalo. Empatija i sažaljenje nisu isto. Empatija pokušava razumjeti čovjeka. Sažaljenje ga može smjestiti ispod sebe. Ako dijete stalno sluša da su osobe s invaliditetom “jadne”, šta će zaključiti o njihovom životu? Ako sluša da su “hrabre” zato što rade najobičnije stvari, šta će zaključiti o njihovim sposobnostima? Ako sluša da su “posebne”, šta će zaključiti o tome da li pripadaju zajednici? Možda je najveća greška u tome što pokušavamo djecu naučiti da osobe s invaliditetom gledaju drugačije. Možda ih treba naučiti da ih gledaju jednako.

“Vezan za kolica” kao da su kolica zatvor

 

Postoje izrazi koje ponavljamo toliko dugo da više ne razmišljamo šta zapravo govore. Jedan od njih je: “Vezan za invalidska kolica.” Vezan. Kao da su kolica zatvor. Kao da čovjek ne koristi pomagalo da bi se kretao, nego je njime zarobljen.

Za mnoge ljude invalidska kolica su sredstvo kretanja i samostalnosti. Omogućavaju odlazak na fakultet, posao, u trgovinu, kod prijatelja ili na putovanje. Zato je važno razumjeti i širu promjenu u shvatanju invaliditeta.

Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom, koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala 2010. godine, invaliditet ne posmatra samo kroz medicinsko stanje pojedinca. U njenom pristupu važnu ulogu imaju prepreke u okolini i stavovi koji mogu onemogućiti puno i ravnopravno učešće u društvu. Ako zgrada ima stepenice, problem nije u tome što osoba koristi kolica. Ako informacije nisu dostupne u pristupačnom formatu, problem nije u tome što osoba ne vidi ili ne čuje. Ako društvo čovjeku stalno govori da je nesposoban, problem nije samo u njegovom invaliditetu. Barijera često nastaje tamo gdje je mi napravimo.

Parking mjesto nije privilegija. Način na koji ga tretiramo govori mnogo o nama. Na bilbordima se može vidjeti poruka: “Ako ste mi uzeli mjesto,uzmite i invaliditet!” Možda je to samo pitanje parkinga, ali zapravo govori o mnogo većem problemu. “Samo ću pet minuta.” “Nema nikoga.” “Valjda neće doći.” “Meni je bliže.”Koliko puta smo čuli ili izgovorili nešto slično? Šta ako iza tih “pet minuta” stoji osoba koja treba izaći iz automobila i nema dovoljno prostora da to učini? Šta ako je neko krenuo u apoteku, bolnicu, školu ili na posao? Šta ako tih nekoliko desetina metara za nekoga nisu samo nekoliko desetina metara? Ono što nama izgleda kao sitnica može drugoj osobi biti granica između dostupnog i nedostupnog. Zato pristupačnost nije privilegija. Nije ustupak. Nije “poseban tretman”. To je način da se ljudima omogući ravnopravno učestvovanje. Kada zauzmemo mjesto koje nam ne pripada, ne oduzimamo nekome samo parking.Oduzimamo mu dio mogućnosti da se slobodno kreće kroz vlastiti grad.

“Ništa o nama bez nas” nije ukrasna fraza

 

Ko priča priče o osobama s invaliditetom? Ako novinar govori o njihovom životu, a ne razgovara s njima, onda nešto nedostaje. Ako institucija donosi odluku o njima, a njih ne pita, opet nešto nedostaje. Ako pedagog pravi inkluzivni program, a ne čuje iskustvo učenika s invaliditetom, i dalje, nešto nedostaje. Načelo “Ništa o nama bez nas” upravo zato nije slogan koji treba lijepo izgledati na plakatu. Čemu onda toliko pitanje ako težimo ka čemu?

Kodeks o načinu predstavljanja osoba s invaliditetom u medijima u BiH iz 2012. godine upravo naglašava potrebu ravnopravnog uključivanja osoba s invaliditetom u pitanja koja ih se tiču.  Potrebno je pitati: “Zašto toliko dugo govorimo o njima, a tako rijetko s njima?”

Možemo promijeniti riječ, a zadržati predrasudu

 

Ovo je možda najvažniji dio cijele priče. Jedna rečenica može biti početak promjene. Možda je upravo to najvažnija lekcija koju možemo ostaviti djeci. Ne da postoje “oni” kojima treba pomoći. Ne da postoje “posebni” kojima se treba diviti. Ne da postoje “drugačiji” od kojih treba sklanjati pogled. Nego da postoji čovjek i da njegovo dostojanstvo ne počinje onda kada ga mi naučimo pravilno nazvati. Ono je tu od početka.

Zato sljedeći put kada neko kaže: “Nemoj tamo, to je mjesto za invalide”, nemojte ispraviti samo riječ. Ispravite i pogled koji iza te riječi stoji, jer kako ste ih nazvali, tako ste ih naučili gledati.