Trauma je poput vode, ona uvijek pronađe svoj put. Nekada je kao bujica, preplavljujuća, ali vrlo često ona nečujno živi baš kao tiha voda koje brege roni. Svojim šapatom podsjeća da je tu i da će ona uzeti svoj danak . I uzimaće dok joj ne oduzmemo moć.
Traumatizovane osobe pokazuju mnoštvo različitih simptoma, kao što su tuga, tjeskoba, ljutnja, strah, krivica, zbunjenost, očaj, gubitak samopoštovanja i gubitak povjerenja. Razumjeti nečije traumatično iskustvo znači razumjeti nemogućnost kognitivnog i emocionalnog prilagođavanja istom. Traumatizovana osoba može biti pojedinac, ali traumatično iskustvo može biti dio jednog kolektiva, jedne nacije ili kulture. Ono postaje dio kolektive svijeti, postaje rana koja boli i one koji još uvijek nisu ugledali svjetlo dana. Ono stvara tamu u kojoj žive svi oni koji su je doživjeli ili slušali o njoj kao o svom kolektivnom bremenu koje se ne smije zaboraviti.
Kolektivna trauma je kulturalna reflekcija nekog tragičnog događaja ili stanja iz prošlosti koja je postala dio kolektivnog identiteta. To je kontinuirani odgovor na napad na kolektivni i individualni identitet i integritet s kojom se suočava grupa ljudi. Ona opstaje kroz narativ jedne zajednice kao kumulativni i selektivni proces a sve u svrhu održavanja značaja prošlosti. Užasavajući događaj ostavlja neizbrisiv trag na njihovoj grupnoj svijesti i daje informaciju da upravo on kreira njihovu sadašnjost ali i budućnost.
Mnogo puta čujemo rečenicu: „Prošlost se ne smije zaboraviti! Moramo pamtiti šta su nam oni uradili!“ Ne možemo a da se ne zapitamo šta nam takva životna perspektiva donosi. Ako razmišljamo u kontekstu žrtava, ideja nezaboravljanja je ideja očuvanja pomena na njihovu tragediju i patnju. Da li je to jedini način da se sjećamo?! Da li jedino na taj način možemo da odamo pomen svima onima koji su nepravedno stradali?! S druge strane, ako posmatramo psihološki aspekt ove perspektive onda ne možemo da ne primijetimo da osjećaj povjerenja narušen. Svijet je nesigurno mjesto i ja uvijek moram biti oprezan. Koračati sa nepovjerenjem i preuveličanom opreznosti korak je do neispunjenog i manje funkcionalnog života. Nepovjerenje zatvara mnoga vrata i stvara nas u poziciju hroničnog stresa jer u takvoj životnoj poziciji resursi se troše.
Pa šta nam je onda činiti? Kako do boljeg sutra koje neće vući svoje repove?
Jedini pravi put jeste odustati od ideje za boljom prošlosti. Ona se ne može promijeniti, ona se treba prihvatiti. Žrtvama pomažemo na način da prevaziđemo kolektivno naslijeđe. Pokazati da možemo bolje i drugačije je jedini lijek.
