Sjedim u holu hostela u Salzburgu. Ponoć je davno prošla. Oko mene više nema nikoga, svi su već u svojim sobama. Ja ipak odlučujem da u svoju ne idem. U njoj sad leži pet nepoznatih vidno nedruželjubivih ljudi. Već dva puta pokušala sam leći u svoj krevet, ali jače je od mene. Strah me je i muka mi je i gadi mi se. Prevruće je i premračno i ne postoji ni jedan prozor.
Došla sam prije svega par sati, a već pomišljam kako je ovo možda ipak prevelika žrtva za moju umjetnost. Sutra je moj prvi dan na ljetnoj akademiji. Došla sam i ja da vidim sta se to tako bitno i svjetsko uči ovdje i šta je to što se samo u pričama mojih drugara iz srednje škole, koji svoje studentske dane provode “vani”, može čuti. Koliko još znanja treba da stane u ovu moju glavu da bih napokon bila osposobljena za rad? Skripte i knjige već položenih ispita konstantno redam na veliku gomilu i onda ih ložimo kad dođe vrijeme za kamin. Ali, ta hrpa, čini mi se nikada ne postaje manja. Isto tako ni moje znanje, čini mi se, ne postaje veće. Sjedim tako zbunjena svojim užasnim smještajem, svojom školom u Bosni i svojom ljetnom školom u Salzburgu.
Razmišljam dokle više da se školujem? Moja tvrdoglavost sa školom postoji oduvijek. Dok sam bila u osnovnoj školi imala sam uvijek najbolje ocjene. Škola je tada bila zabava. To je dalje vodilo ka Gimnaziji nakon koje sam upisala fakultet. I tako počela sam studirati.. i studirati…i studirati.. Došla sam na pola puta, a kao da se ništa desilo nije. Još uvijek sam bila ona ista gimazijalka koja rješava limese iz matematike i piše formule iz hemije…tješila sam sebe:”Pa dobro pričekaj još malo…i još malo…i još malo…”. Ipak, nestrpljivost je bila jača. Jedan mi nije bio dovoljan pa sam otišla na još jedan prijemni i upisala još jedan fakultet. Tako sam postala frik koji studira dva fakulteta. Često su mi ljudi iz okruženja govorili da mi to nije potrebno. Ali za mene je poražavajuće je bilo da od nečeg odustanem. Ne mogu. Ako odustanem prije kraja kako da znam šta sve može da mi bude pruženo? Puna entuzijazma i bez osvrtanja na neprospavane noći provedene nad knjigom čvrsto sam vjerujem da sve to ima nekog smisla koji će meni tek kasnije postati kristalno jasan. Sada sam prosto previše mlada. Pa i na ulici od nekih prolaznika često čuješ: “Uči školu, isplatiće se ona kad tad. Bićeš gospodin čovjek.”I tako ja ,gospođa čovjek, dok sjedim i holu hostela jer se bojim ući u sobu listam instagram i imam šta i da vidim.
Moj prvi fakultet koji će mi za par mjeseci dodjeliti titulu diplomiranog inženjera grafičke tehnologije kao nekakva starleta pravi give away jer nema dovoljan broj studenata na upisu u novu školsku godinu. “Molimo zainteresovane da se jave u dm.” Bijesna, pomislila sam na dane i dane spremanja prijemnog ispita. Postalo mi je zagušljivo kao i u onoj sobi. Kroz glavu mi je prolazila definicija knjige, osnovnog proizvoda graficke tehnologije. “ Knjiga je intelektualno djelu autora, sastavljeno od knjižnog bloka i korica, umnoženo određenim štamparskim postupkom.” Pomislila sam kako i dalje ne znam umnožiti tu knjigu određenim štamparskim postupkom, a takođe ne umijem biti ni autor iste. Jedino što sam u tom trenutku sigurno znala bila je ta definicija i činjenica da sutra zovem sestru od ujaka da odsjednem kod nje u susjednom gradu dok se i dalje nadam ja je ovo škola koja će donijeti neke nove spoznaje.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Da li obrazovni sistem mladima u BiH nudi vještine potrebne za tržište rada?” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
