Studentica, aktiviskinja i zagovornica za prava osoba s invaliditetom Arije Kurtagić, svijetao je, ali ne tako čest primjer kako podrška porodice ali i zajednice u najvećoj mjeri doprinose većem stepenu inkluzije i osnaživanju mlade osobe s invaliditetom posebno kroz obrazovni sistem.
Arijel je 2000. godine u Bihaću, studentica je prve godine međunarodnih odnosa i evropskih studija na Internacionalnom Burch Univerzitetu u Sarajevu. Ističe kako je njen aktivistički put počeo 2018. godine, kada se učlanila u Evropski Parlament Mladih Bosne i Hercegovine, kojim trenutno presjedava. Pored toga aktivna je i u lokalnom timu ASUBiHa Bihać. Suosnivačica je grupe Task Force on Accessibility u Evropskom Parlamentu Mladih, koja trenutno radi na poboljšaljnju inkluzivnosti u evropskim državama.
Sa Arijel smo u susret Međunarodnom danu osoba s invaliditetom govorili o njenom putu ka obrazovanju i značaju osiguranja najvećeg mogućeg stepena inkluze u obrazovnom sistemu.
Obrazovanje je ključ za postizanje inkluzije i poštivanja ljudskih prava
Ona ističe kako je u borbi za ljudska prava neophodno (pre)odgojiti populaciju koja je svjesna svojih prava, te ističe kako je to veliki nedostatak današnjeg obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini.
“Ako se fokusiramo na BiH, mnogo je područja u kojim zaostajemo, a za mene su to prije svega, obrazovanje, zapošlavanje, te radni uslovi. Uzimam obrazovanje kao primarno pravo sa ogromnom važnošću za BiH, s obzirom da se još uvijek borimo sa zatvaranjem područnih škola, neadekvatnom opremom za kvalitetnu nastavu, nedovoljno educiranim školskim osobljem, u pojedinim mjestima, još uvijek, jako lošim inkluzivnim praksama. I to nisu svi problemi. Možemo također pričati o nedostatku podrške mentalnog zdravlja u obrazovnim ustanovama svih nivoa, ali mnoge škole širom BiH jednistavno nemaju privilegiju niti da se počnu baviiti rješavanjem tog problema. Učitelji, pored učenika, su najvažniji resurs ove države i moraju im biti osugirani svi uslovi za podučavanje,” kaže Arijel.
Dodaje da vjeruje kako svaki čovjek dijeli odgovornost za očuvanje ljudskih prava, te da svi možemo osigurati dostojanstvo ljudi u našoj okolini, onoliko koliko je to u našoj moći.
Borba za inkluzivno obrazovanje
Arijel je posvećena borbi inkluziju s posebnim fokusom na inkluzivno obrazovanje, upravo zbog pozitivnog iskustva koje je ona imala prolazeći kroz obrazovni sistem. Naime, ona je imala veliku podršku porodice ali i nastavnog osoblja kroz cijeli tok svog obrazovau.
“Smatram da je moje obrazovanje kroz cijeli moj život, a i sada, jako kvalitetno. Moji učitelji su, zajedno sa mojim roditeljima i okruženjem, postavili temelj moje ličnosti i omogućili mi da postanem ono što jesam danas. Priče o mojim razrednicima, nastavnicima i profesorima zaslužuju svoje mjesto u svim medijima, zbog toga što su primjer doista kvalitetnog inkluzivnog obrazovanja, onog koji ima balans između pružanja potrebne podrške i osamostaljivanja učenika, te socijalne inkluzije” govori.
Međutim, ističe da je kada se počela baviti zagovaranjem prava osoba sa invaliditetom, shvatila kako to nije iskustvo njenih vršnjaka.
“To je nešto što me je isprva slomilo i duboko razočaralo, a zatim još više motiviralo i natjeralo da još glasnije govorim o svom pozitivnom iskustvu. Imam poznanika koji zbog nedostatka podrške nije mogao upisati srednju školu, te prijateljicu koja je zbog svog invaliditeta imala ograničen izbor upisa srednje škole. Ovo su samo dvije, od stotine slučajeva mladih ljudi širom Bosne i Hercegovine, a samo jedna osoba kojoj je obrazovanje uskraćeno – je jedna osoba previše. Shvatila sam da je moja pozitivna priča ustvari samo dokaz da sam imala mnogo sreće, činjenica da sada studiram ono što sam jako dugo željela to potvrđuje,” kaže Arijel.
Pristup obrazovanju koje odgovara potrebama osoba s invaliditetom ne smije biti rezultat sretnih okolnosti
Ipak ponovo ističe kako njena priča nije pokazatelj sistema koji se popravlja, ali može biti primjer kako se treba raditi s osobama s invaliditetom.
“Nsam imala mnogo prepreka, ni u formalnom obrazovanju, niti u dodatnom usavršavanju, i nažalost, velikm dijelom smatram to sretnim okolnostima. I u tome leži ključ i motivacija za moju borbu: pristup obrazovanju koje odgovara potrebama ne smije biti rezultat sretnih okolnosti. Pristup prilikama koje trebaju biti dostupne svima ne može biti prepušten slučaju. Zbog nedostatka pristupa obrazovanju, svi su na gubitku, osoba s invaliditetom i cijelo društvo,” upozorava ona.
Završava s porukom kako moramo izgraditi društvo u kojem osobama sa invaliditetom neće nedostajati društvo kako se to danas često kaže, već upravo suprotno, da oni sa svim svojim vještinama i znanjem nedostaju društvu.
