Mira Cikota (1912.) je bila jedna od tri kćerke Danice i Gligorija Pralice iz Bosanske Dubice. Nakon završene osnovne i srednje škole, Mira odlazi u Beč na studije prava, kasnije upoznaje Prijedorčanina Božu Cikotu, pravnika i komunistu, rađa im se kćerka Ljiljana.
Na samom početku II Svjetskog rata Mirini roditelji odlaze u Beograd a ona odlučuje da ostane i priključi se partizanima/kama.
Tadašnja politička strujanja u Prijedoru su bila relativno progresivna, ako uzmemo u obzir da se u većem centru, Banja Luka, organizacija Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) forimirala i djelovala na krilima konzervativnih struja. SKOJ u Prijedoru je okupljao individualce/ke, uglavnom učenike/ce prijedorske gimnazije. Iz ovog Mjesnog komiteta SKOJ-a, popunjavan je Mjesni komitet Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), a angažovano je više žena kanditatkinja koje će kasnije nositi i iznijeti sav ilegalni rad u Prijedoru.
Žene su odigrale važnu ulogu u povezivanju Prijedora sa Kozarom, a naročito u trenucima napada na grad, maja 1942. godine. One su marljivim i danonoćnim radom prikupljale i dale veoma bitne informacije o neprijatelju i neprijateljskim planovima (znale su tačno gdje se nalazi koji bunker, koliko ima neprijateljskih vojnika, koliko oficira…).
Najveću ulogu u prikupljanju krucijalnih podataka za odbranu grada odigrala je upravo Mira Cikota, tadašnja sekretarka Mjesnog komiteta KPJ u Prijedoru. Njena jedina misija bila je da, zajedno sa drugaricama i drugovima, zaustavi prodor neprijateljskih snaga ka gradu.
Mira je odigrala ključnu ulogu u prvom oslobađanju Prijedora, 16. maj 1942. godine. Dan nakon Prijedora, oslobođena je i Ljubija, bitno resursno mjesto neprijatelja (rudnik željezne rude). Time se prekida snabdijevanje, što će biti jedan od ključnih trenutaka za kontraofanzivu koja je uslijedila. No, ofanziva je natjerala hiljade žena i djece u zbijeg prema selima oko i ispod Kozare. Većina ljudi u zbijegu je pala u neprijateljske ruke te su odvedeni/e u logore Stara Gradiška i Jasenovac. U tom zbijegu je bila i Mira Cikota sa tada šestogodišnjom kćerkom Ljiljanom. Na Goloj Planini, ispod Kozare, 7. jula 1942. godine zarobljena je u koloni sa pedeset žena i djece. Ustaše su izdvojile one koji su im bile sumnjive, zajedno sa njihovom djecom. U toj grupi je bila i Mira Cikota sa svojom djevojčicom.
Vezane su konopcima i tako su ih vukli kroz paprat prema Dubičkoj cesti. Miru Cikotu su počeli saslušavati još na Kozari, pri tome su je tukli, da bi je na kraju zatvorili u zgradu gdje se nekada nalazio Sreski sud. Nije poznato kako je kasnije dospjela u zloglasnu banjalučku ”Crnu kuću” (stari zatvor sa visokim zidovima iz kojeg se nije moglo pobjeći). Djevojčicu Ljiljanu uspijeva da spasi otac Mire Cikote, te ona nakon par mjeseci dolazi u Beograd, i ostaje svjedokinja patnji kroz koje je prošla njena majka.
Na kraju istrage koja je trajala par dana, zapisnik sa saslušanja ostao je prazan. Presuda je bila kratka i jasna: Osuđuje se na smrt vješanjem!
Mira biva vraćena u Prijedor i obješena ”na tržnici ispred zgrade ustaške policije” (Rade Bašić, ”Omča oko bijelog vrata”) tog tužnog 27. avgusta 1942. godine.
Nakon izvršene presude, pronađeno je poslijednje pismo koje je Mira napisala svojim roditeljima, a koje je, zahvaljujući Skojevki Stani Oljači, koja je hapšena više puta zbog ilegalnog rada u okupiranim gradovima oko Kozare, stiglo na adresu. Poslednje pismo ove hrabre žene je još jedan dokumenat o nadljudskim borbama hrabrog naroda Kozare. Pismo je napisano sitnim slovima na papiru sa linijama.
Draga moja mama,
Prošlo je mnogo mjeseci kako Ti nisam pisala… I evo poslije više mjeseci ja Ti pišem, na žalost, posljednje pismo. Osuda je izrečena. Sjedim u ćeliji i čekam da dođu po mene. Nisam ovdje sama. Razgovara se, pjeva, zamišljeni smo doduše, ali vjeruj mi, mama, nije ni strašno, pa zato Ti pišem.
Htjela bih vam svima reći da se ne žalostite. Dok je čovjek na slobodi, izgleda mu ovakav položaj strašan, ali nije. Uživila sam se u ovo stanje, a pomisao da je završilo ovako još hiljade i hiljade ljudi, ublažuje moju bol i žalost za životom. Čula sam da je moja divna Ljiljana kod Vas. To mi je olakšalo ovo stanje, mirna sam, jer ona mi je jedina misao bila i strahovala sam da će ostati daleko od Vas. Obećala sam joj zadnjih dana, dok smo bile zajedno u Prijedoru, da će otići svojoj baki, pa sam sada zadovoljna da je tako ispalo. Sunce moje malo, mnogo je propatila posljednjih dana lutajući i bježeći sa mnom. Nadam se da će se uskoro oporaviti, da će biti dobra djevojčica i na zadovoljstvo baki i djedi. Znam da je volite svi mnogo, ali znam, da sam Ti, draga mama, zadala i mnogo briga, jer ona je još mala, razmažena, a Ti ne popuštaj, jer joj se valja privikavati na jedan novi život, na život u kojem neće imati mamu što razumije svoje dijete i stoji uvijek s njim i uz njega. Učite je na rad i neka Ti već sada pomaže u kućnim poslovima, a njezine dobre tetke znam da će je voljeti i paziti na nju.
Mislim da bi bilo dobro da još ove godine ne pođe u školu, jer je fizički slaba, ali ako bude moguće, neka ide u dječije zabavište. Kupite joj torbicu i kakvu dječju knjigu, ona već ume pomalo čitati. Poljubi je mnogo puta i reci joj da je mama pozdravlja i moli da bude dobra i poslušna. Jednom će joj doći tata, jer ja se nadam da je još u životu, ja sam joj to govorila, ne znam je li upamtila šta sam joj rekla…
Završiću ovo pismo. Majko moja draga, ne žalosti se, moralo je valjda ovako biti, eto Vam sada Ljilje. Ti se čuvaj, znam da si slaba i osetljiva. Tatu mi pozdravi i poljubi, zahvaljujem mu se za sve, vrlo Vas obadvoje volim! Ljilja, Lala i Nada neka mi ispune želju i neka budu ozbiljne i dobre.
Pozdravite sve Božine, a vas petoro voli Vaša Mira.
Danas, mjesto gdje je heroina Mira Cikota, obješena je postalo mjesto jednog novog sjećanja i zaborava. Ne postoji nijedan znak da je na tom mestu prije više od pola vijeka ubijena tada tridesetogodišnja žena zbog borbe za slobodu i jednakost. Ustanove, ulice, kolektivi… već odavno ne nose njeno ime, mladi ljudi našeg grada uče se nekim novim sjećanjima, herojstvima, borbama, ciljano i podmuklo se ”čupa” sjećanje iz školskih udžbenika, pomena, počasti.
Ime Mire Cikote ne smije da bude zaboravljeno!
