Bila sam djevojčurak kada sam prvi put vidjela Nikolu Pejakovića – Kolju kako izgovara rečenicu: „Meni je ulazak u kafanu opasnost po život!“ Glumio je ulogu u seriji „Složna braća“, a to je jedina domaća serija koju sam gledala tada. Godinama kasnije, imala sam priliku i da ga upoznam (radeći kao novinar) kada sam ga intervjuisala zajedno sa Tarikom Filipovićem na promociji Vitinkine reklame: Pa to je sasvim prirodno. Ne mogu vam opisati koliko je to topao, fin i prijatan čovjek i ti jednostavno poželiš da razgovaraš sa njim još. Ono po čemu je Kolja, pored glume, postao priznat i poznat jesu njegove pjesme, a 19 novih upravo nas čeka u novembru ove godine.
Nikola Pejaković
ZAMISLI.BA: Rekli ste da ste novih 19 pjesama objavljenih na albumu „4 prsta“ radili žanrovski drugačije nego do sada i da vam je ovaj put u stvari zaista stalo da vas publika što više primi. Šta je to suštinski drugačije i kako se ovaj album poredi sa prethodnim – Grobovlasnici iz 2013, odnosno sa Kolja iz 2009. i Mama nemoj plakati iz 2001? Koliko dugo ste radili na ovom albumu – ipak je to 19 pjesama i pretpostavljam da je za to bio potreban naročiti trud i vrijeme da bi se sve posložilo u jednu smislenu muzičku cjelinu?
KOLJA: Teško je tu utvrditi čist žanr. Sve je to jedan miks uticaja i žanrova… Voja Aralica, moj producent, napravio je veliki posao, u produkcijskom i aranžmanskom smislu.
Stalo mi je da ljudi čuju, naravno, jer sam počeo da sviram uživo i ta činjenica mijenja igru. Nisam više u istoj situaciji, izašao sam iz podruma na ulicu i ulazim među ljude…
ZAMISLI.BA: Kakvu reakciju publike očekujete u novembru na Vašem koncertu u Kombank areni u Beogradu kada ćete u stvari i prvi put koncertno predstaviti svoj novi album? Da li vašu stvaralačku strast dobar prijem publike može da u stvari rasplamsa i da li vam publika pruža snagu za dalje?
KOLJA: Koncert će biti u Kombank dvorani, bivši Dom sindikata, 10. novembra. Naravno, odnos publike je glavno gorivo koncerta. Možemo mi da sviramo koliko hoćemo i kako hoćemo, ali ako ne dopremo do publike, ako njih ne probudimo i emotivno ne dotaknemo – ništa od koncerta. Ja sviram jer moram, ali pjesme traže slušaoca, ne može bez njega, bez primaoca emocije. Kad se snime, pjesme postaju zajedničko vlasništvo i žive svoj život samostalno. To i jeste, možda, najljepše u ovom poslu; pjesme te nadžive, ostaju i traju.
ZAMISLI.BA: Kako ste se odlučili da iz glumačke karijere pređete u muzičku? Ili vam je ta umjetnička crta svojstvena možda na svim poljima? Postoji li i neki vid stvaralaštva koji još niste oprobali, a imate namjeru ili se takve stvari dešavaju spontano jer za pjesmu „Svaku noć je isti mrak“ ste izjavili baš poput filozofa da se – „vremena mijenjaju, a problemi ostaju isti“? Kako se vi nosite sa tim nerješivim, a uvijek aktuelnim pitanjima poput smrti, zla i postojanja boga?
KOLJA: Radim ono što moram. Nikad nisam gurao glumačku karijeru, niti sam prelazio u muzičku. Bavio sam se i jednim i drugim i trećim. Onako i onoliko koliko sam mogao. A pitanja… Svi odgovori se mogu naći u Novom zavjetu.
ZAMISLI.BA: Kada se možemo nadati da ćemo Vas slušati i gledati i u našem gradu?
KOLJA: Teško je i za sale i za prostore, nema gdje da se svira. Nema poštene sale od 1000-1500 mjesta, ali sviraćemo na zimu. Naći ćemo neki prostor.