Zvanično je počela sezona alergija. Ne onih proljetnih od kojih kišete, nego po zdravlje nešto pogubnijih. Tako ni alergeni ne prijete iz bezazlene prašine što se nakupila na televizijskom prijemniku, nego direktno iz one zvjezdane, iz ambicioznih programskih šema za jesen.
Ambrozija među njima, muzičko takmičenje „Pinkove zvezdice“, počelo je svoju novu sezonu, na žalost svih hroničnih tv astmatičara. Napade gušenja i gnušanja osjetila bi svaka malo živčanija žena (poput mene) slaba na dječji bol svake vrste. Pogotovo kad je upakovan u dobre namjere i obostrani interes koji ni sa jedne od tih strana nije djetetov.
Već je treća godina kako Mitrovićeva fabrika štanca male zvijezde i (gotovo) svi to prate sa uživanjem. Ja, vazda mimo svijeta, nisam u stanju da podnesem ni minut te torture, ali sam vidjela dovoljno da mogu da uspostavim dijagnozu i sebi i njima. Najteže mi pada tzv. prvi krug tog ružičastog pakla u kojem se pedagoški onesviještenom žiriju predstavljaju još uvijek „neprobrana“ djeca, dakle i ona koja, jasno je kao dan (svima osim ambicioznim roditeljima), nikako ne bi trebala tu da budu. Ne samo zbog nedostatka talenta, koji je osnovni preduslov za učešće u ovom takmičenju, nego zbog nedostatka samopouzdanja, zbog svoje ranjivosti, nespremnosti na ono čemu su (dobrovoljno?!) izložena.
Ne znam šta je mučnije gledati, dijete koje čini najbolje što može i razrogačenim i razočaranim očima gleda u one koji mu sude, ili mame koje u backstage-u padaju u trans, tate u predinfarktnom stanju, uplakane bake koje recituju Očenaš samo da njihovom čedu, Goca „digne stolicu“. Jedva ovo sa stolicom preko tastature prevalih. Dođe mi da povratim!!!
Neko to možda bolje podnosi, ali ja tu paradu razočarenja nemam srca gledati. Kako li tek prežive roditelji dok im na njihove oči djetetovo krhko samopouzdanje gazi tenk kritika? Ne mislim pri tom na spornu donju i gornju lagu, flah i prenaglašen vibrato.
Mnogo je načina da povrijedite dijete, a niko to ne može uraditi tako dobro kao roditelj dok liječi svoje, a nabija djetetove komplekse. Nije li roditelj obavezan, ako ne iz emotivnih i moralnih motiva, a onda bar zakonski, da radi u najboljem interesu djeteta? Ako već ne možemo računati na savjesnost roditelja i socijalnu zaštitu, posljednja je nada bila u zakonskim ogradama, ali, đavolu malo bilo, djetetova (ne)prava posebno su regulisana robovlasničkim ugovorom sa organizatorom ovog takmičenja.
Zar je moguće da se baš niko ne bavi pravima djece, da ona nisu ničija odgovornost, ni roditelja, ni zakona, ni naroda?
Zar treba očekivati kolektivnu pribranost i odgovornost od nacije kojoj su reality pošasti požderale ono malo sivih ćelija, koji plaća 5 KM po sms-u da sazna koliko se % slažu Milada i Zoki?!
Naravno, nisu svi učesnici ove žurke žrtve. Dakako da postoje djeca koja su svjesna u šta se upuštaju, koja će se zabaviti, proći bez ikakvih loših posljedica, pa čak izaći sa nekim naukom i ostvariti višestruku korist, ali ako je samo jedno jedino dijete usput povrijeđeno, vrijedi li to naše zabave?
Naposljetku ipak pobijedi samo jedan, svi ostali su gubitnici. Mene budale (šakom u čelo) pa važno je učestvovati. Hahaha!
SHOW MUST GO ON!
Podsjetila me sva ta ufrtutma na film „Little Miss Sunshine“ (iza poletnog naslova krije se Oskarom, i sa još 70 različitih priznanja, nagrađeni film) koji se na briljantan način narugao morbidnoj pojavi izbora ljepote koji su na još morbidniji način predstavljeni u planetarno popularnoj emisiji „Devojčice i dijademe’’ („Toddlers and tiaras“) – samo jednoj iz širokog dijapazona emisija koje prezentuju bizarne aspekte naše kulture.
Kako god, kulminacija priče jeste momenat kada svima postaje jasno kako nešto s izborom osmogodišnjih misica nije u redu. Sve prijavljene kandidatkinje, frustracijama roditelja gurnute u svijet izbora ljepote, pri čemu ih se groteskno seksualizuje – fizionomija kakvih jesu, prevelikih glava, natapiranih i nalakiranih džinovskih frizura nakalemljenih na sitno nerazvijeno dječje tijelo, nakvarcane, zabetonirane scenskom šminkom i vještačkim trepavicama, sa privremenim plastičnim protezama koje skrivaju nepoželjnu fazu ispadanja mliječnih zubića, u šljaštećim kostimima, sa uvježbanom koreografijom, poput cirkuskih pudlica – ponavljaju zavodljive pokrete za koje valjda ni same ne znaju čemu služe. Djeluju kao bonsai verzija striptizeta iz Las Vegasa.
One se nadaju se da će jednog dana postati Mis Amerike. Njihove majke ulažu ogromne svote novca, prodaju svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, a sve to kako bi platile devojčicama lične trenere, koreografe, šminkere i šnajdere. Iza scene, ta djeca plaču, preklinju da ih se ostavi na miru…
Kada pitaju majke zašto ih muče na ovakav način, one samouvjerenošću ekonomskog analitičara odgovaraju da će im djevojčice biti zahvalne u budućnosti kada budu zarađivale milione pa što ne bi pretrpjele malo bola dok su male. Svaki put do uspjeha je posut trnjem, pobogu.
A znamo gdje vodi onaj popločan dobrim namjerama.
Kako god, u poređenju sa ovom paradom ludila, djeca koja pjevaju su benigna predstava jer niko nije botoksiran i nema histeričnih majki koje ih za kosu vuku na binu. Ta djeca SAMO pjevaju.
Pitanje ipak ostaje – Ima li roditelj pravo da dijete izlaže stresu i svim drugim fizičkim i emotivnim naporima koje donosi ovakav šou i medijska mašinerija?
Ovaj je slučaj samo povod pisanju ovog teksta, ne i uzrok. Uzroci su, nažalost, mnogo stariji od ovih, duboko i davno ukorijenjeni u ljudskoj gluposti, a njihove posljedice mnogo strašnije.
„Zloupotrebljavanje djece“ je, dakle, samo jedan problematičan aspekt u ovoj priči, a drugi (ne manje sporan i ne gradacijom, nego slučajem, na drugom mjestu) – zlostavljanje i zaglupljivanje cijele nacije. Televizija danas vaspitava očekivanja i dresira reakcije gledalaca. Zbog mogućnosti da „glasamo“, više nismo samo pasivni posmatrači, već aktivno učestvujemo i zbog tog svog doprinosa, ma koliko mali bio, postajemo još više zainteresovani. Stvara se adiktivna banalnost kojom se gledaocima daje dojam da se nečim bave, dok zaista važne stvari prolaze bez njihovog uticaja – otrov koji uspavljuje i zadnje tračke kritičke misli.
Ako nas nije briga šta rade od nas, zar treba krivce tražiti u laboratorijama ovih „društvenih eksperimenata“? Koliko god nakaradne bile, reality emisije ostvaruju, u najgorem slučaju solidan uspjeh. To je, uostalom, primarno, komercijalni format u kojem gledaoci dobijaju zabavu, a televizijske kuće veliki broj prebrojanih grla pred ekranima koje potom mogu prodavati oglašivačima. Čista kapitalistička logika!
Zar njih treba da brinu traumice šestogodišnjaka koji nije prošao u baražu i, naposljetku, sudbina cijele nacije. Oni jedini u svemu tome imaju neku korist. Njihovo je postupanje jedino opravdano logikom.
Ekonomskom.
Milionskom!
Ko im je to obezbijedio? Pa Milada i Zoki.
Šta da vam kažem! „Nije Slobo kriv, mi smo govna“.
Ako se slažete, pritisnite 1.
