Svijet je čarobno mjesto. Pun prelijepih stvari koje nam nudi blaženstvo, sreću, opijenost i nadu. Provlačimo se kroz njega od djetinjstva nehajno i ne shvatajući da živimo jednom i nikad više. Mislimo da živimo vječno i ne mislimo da nam se išta loše može desiti.
Poslije, skupljajući saznanja i iskustva kao školjke po plaži, shvatimo koliko toga nam prijeti i kako je teško snaći se u tom vrtlogu emocija, očekivanja, strahova, strepnji, slutnji i ko zna čega sve ne. Procesuirati te silne spoznaje je jedan mukotrpan posao i ako je neko iole malo dublji, treba mu nadljudska snaga da se odupre toj tiraniji sopstvenog mozga. Sve ide iz glave, ne od nogu!
Kad odrasteš, učiš se kako opet biti sretan. Kao dijete, to ti je išlo prirodno i lako. Sad kad si veliki, a jedva si čekao da to postaneš, učiš se stvarima koje si savršeno znao kao dijete – živjeti u momentu, ne misliti ni na prošlost ni na budućnost, diviti se svemu otvoreno i susretljivo, smijati se iz srca, plakati iz srca, biti iskren i voljeti bezuslovno. Gdje se to pogubimo usput?
Nemam sad vremena ni volje zaviriti u sve sfere života i analizirati ko nas to ili šta nas to skrene s puta. Znam samo da treba uživati u sitnicama i podsjećam sebe na to svaki dan. Ja sam čudna mješavina ogorčenosti i čiste radosti. Starica i dijete ujedno. Početak i kraj, sreća i tuga, zabava i sahrana. Vučem sebe sa jedne na drugu stranu i tako mi prolazi vrijeme.
Da, svijet je onoliko čaroban koliko smo čarobni mi. Sve oko nas je onakvo kakvi smo mi. Vrijeme otkucava dok mi učimo da savladamo prvenstveno sebe. Zašto se inteligentni ljudi ubijaju? Zašto duboki ljudi bježe od života, posežu za opijatima, guraju u maglu svoje postojanje?
Da li je tako lakše?
Čujem da skoro svako odraslo biće poseže za nečim da si olakša bivstvovanje. Razne vrste droge, antidepresivi, alkohol, hrana, seks… Koliko moraš biti jak da ostaneš trijezan i sretan? Ide li to zajedno? Ja znam da ulažem natprirodne napore da održim balans. To moje povlačenje s jedne na drugu stranu. Zadovoljstvo, pa tuga, zatim strah, onda loš predosjećaj, onda bijes, pa mi odjednom svejedno (najbolji osjećaj od svih kad me zabole za svim)… I tako u krug!
Na poslu sam i serem o duševnom miru i nemiru dok se čuju ptičice kroz prozor. Fokusiram se na ptičice da ne bih mislila na milion drugih obaveza koje me čekaju i dave. Zamišljam kako bi bilo zabavno pokazati im svima srednji prst i raskalašno se nasmijati.
S druge strane, razmišljam o toliko ljudi koji su si oduzeli život. Toliko velikih i odličnih ličnosti. Zar se oni nisu uspjeli izboriti sa tom čarobnom nemani koja nas oživljava i troši iz dana u dan? Da li im je jednostavno dosadilo?
Ubio se Anthony Bourdain. Ubio se Kurt Cobain. Ubio se Heath Ledger. Ubio se pjevač grupe INXS, Michael Hutchence. Ubio se Ernest Hemingwey. Robin Williams. Avicii. Branko Ćopić. Chester Bennington. Marilyn Monroe. Sylvia Plath. Virginia Woolf. Van Gogh. Freud. I mnogi drugi.
Da ne završim crnilom ovu pričicu o tom činu, svima ponekad dođe da si prosviramo metak kroz mozak. Svi tokom života izgovorimo: „Ubiću se!“ hiljadu puta. Neki od nas to zbilja učine. Ne mogu da ih krivim. Ako iko ima ikakve svijesti o svijetu, shvata koliko je sve sranje, koliko je teško i apsurdno. Jeste, ponekad je preteško! Neizdrživo! Glupo! Očajno! Opasno i strašno! Ipak, ponekad je predivno, ispunjeno, bogato i zadivljujuće iskustvo biti živ i koračati okolo slobodan i sposoban da sve to udišeš i doživiš!
Ne treba mi droga, ne treba mi alkohol, već samo čist vazduh i pluća da se naduvam i plovim. Koliko god nekad sve bilo crno, toliko ću se ja podsjećati da može biti i predivno. A smrt? Ona ionako zasigurno čeka na kraju svega.
