Tokom Prvog svjetskog rata, tačnije 1916, nastao je jedan pokret u umjetnosti koji izgleda kao najbesmisleniji, a ipak je najsmisleniji pokret u umjetnosti uopšte. U haosu rata, izdvojila se grupa umjetnika sklonjena u Švajcarskoj, sakrila se od ludila i shvatila da smisla nema i da samim tim ni umjetnost nije ono što su mislili. Ako umjetnost osvještava ljude, sve do tad napisano, nacrtano, napravljeno i otpjevano, nije ih urazumilo.
Osnivač ovog pokreta je Tristan Tzara. Objasnio je da se te 1916. činilo da rat neće nikad završiti i da je duhovno stanje ljudi tada bilo beznadežno. Nastao je dadaizam.
Nihilizam i odbacivanje svih tradicionalnih vrijednosti koje nisu mogle spasiti svijet, sarkazam i ironija, apsurd, bunt protiv rata i ljudske animalnosti, sve to određuje duh tog vremena koji se pretočio u umjetnost.
Kao i svaki pokret i ideal, i dada je pomalo utopijska. Može li se čovjek smatrati moralnom okosnicom koja može ispraviti stvari koje su krenule po zlu? Ili je sam čovjek uzrok sveg zla? Dada je, s druge strane, pobuna protiv istorije, tradicije, vlasti, logike… Zar bunt sam po sebi nije očaravajući?
Kao i nihilizam, dada želi rušiti utemeljene vrijednosti jer smatra da nisu validne ni dobre. Rušiti i rušiti, ići protiv svega toliko da ide i protiv same sebe. U tom silnom buntu, iako nastala iz umjetnosti, ide i protiv nje i želi prikazati sav apsurd svega na ovom svijetu. Svim sredstvima se bori i jedno od njenih oružja je ismijavanje silne „ljepote“ na ovom svijetu dok istim svijetom bjesni rat.
Dadaizam je kratko trajao. Već početkom 1920-ih godina, lagano prelazi u nadrealizam. Sam taj bunt podsjeća na punk koji je dosta kasnije nastao pa možemo vidjeti kako dada još uvijek stvara i utiče na umjetnost.
Njegovo burno i kratko trajanje odaje jedan pokret koji ima mjeru i koji je svoje obavio. Izrugao se svemu i svačemu i ponosno nestao, odnosno pretočio se u druge pravce jer živeći i stvarajući na ovom svijetu, ne možemo se otrgnuti utisku besmisla koje nas inspiriše na ironiju i sarkazam.
Zamislite grupu mladih ljudi koje interesuje samo umjetnost kako skriveni provode vrijeme u Cirihu osjećajući se kao u zatvoru. Samu riječ „dada“ su izabrali nasumično iz nekog rječnika. To je izraz infantilnog tepanja i označava drvenog konjića. Ono što je pankerski u tom pokretu je cinizam, anarhija, protest protiv besmislenog krvoprolića koje se dešavalo oko njih. Da li je svijet stvarno lijep? Hahahahah!
Naravno, potpuna anarhija je vladala i prilikom stvaranja umjetničkih djela. Krasili su ih skandali i ispadi. Nerazumnost krasi dadu jer razuma nema. Umjetnost je samo prevara i mora se ustati protiv njenih laži.
Prikazivati obične predmete kao umjetnost, razbijati, gužvati, banalizovati i ismijavati i tim izrazima odgovoriti na čovječanstvo koje uništava samo sebe hiljadama godina. Bolje i ne zaslužuje!
Da li je dada sve oko nas? Da li je dada i sada moderna, uvijek moderna, svevremena?
Marsel Dišan je izložio pisoar iz jednog javnog wc-a i nazvao to djelo Fontana. Čovječanstvo koje non-stop ratuje i ubija se krvnički ne zaslužuje ljepše umjetničko djelo.
Svjesno misliti je prevara, samo ono podsvjesno je iskreno i ljudski, umjetnički.
Kako tvrditi nešto zauvijek, nešto konačno, kad je sve apsurd i protivrječno? Ipak, vrijeme ide, vrijeme leti, ali ostaje isto. Čovjek se ne mijenja i umjetnost, koja pokušava svim silama prekriti jad, krv i prljavštinu, ne uspijeva. Ne samo da ne uspijeva, već i dalje izgleda smiješna i lažna.
Ništa se nije promijenilo. Kad pogledamo oko sebe, odzvanja u glavi da je sve dada. Budi se inat, ironija, bunt, muka ljudska koja proždire samu sebe. Kraj tako okrutne, glupe i zle civilizacije, ostaje nam samo da se kezimo izrugujući se svim njenim vrijednostima. Mi smo dada i dada je sve!
