Refleksije jednog stranog Jajčanina o Obrazovanju u BiH

|

Dešavanja | Ljudska prava

Jajce, proljeće 2016. godina. Bez obzira što su me godine života u BiH navikle na političku „nelogiku“ i demagogiju, još uvijek mogu ostati bez riječi. Naime, čaršijske priče kažu da će Bošnjaci otvoriti novu srednju školu – treću u općini koja ima svega tridesetak hiljada stanovnika. Škola će raditi po “njihovom” federalnom planu i programu, a nadlaženi tvrde da će time Bošnjaci konačno dobiti svoje ustavno pravo: više od 15 godina nakon povratka srednjoškolaci neće morati pohađati nastavu u hrvatskim školama nego u svojoj, Bošnjačkoj, u okviru već poznatog sistema „dvije škole pod jednim krovom“. To rješenje je “manje zlo u većem zlu”, kažu lokalni Bošnjački političari.

Jedna škola, jedan krov, jedna borba. Jajce

Odogovor na ovo su bili, kao što već znamo, protesti srednjoškolaca. Za mene je to bio jedini dokaz normalnosti koji sam vidio u BiH zadnjih nekoliko godina, ali i, kao i za brojne druge ljude, stvarni razlog za nadu.

Dezinformacije, konfuzija, šutnja i borba 

Prošlo je godinu dana od te odluke, period u kojem se mnogo toga izdešavalo. Sve što se dešavalo pratile su međunarodnih institucija u BiH koje su podržavale učenike i ukazivale na njihovu hrabrost.  Državni i lokalni mediji su od učenika pravili heroje, ali o samom procesu formiranja nove škole, o svim političkim manevrisanjima u Jajcu, zvanično, ni od strane opštinskih ni kantonalnih institucija, nismo ništa znali.

Na zahtjeve koje su učenici dva puta uputili prema Ministarstvu obrazovanja Srednje-bosanskog kantona, koristeći nepogrešiv demokratski čin, nisu nikada dobili odgovor zato što, prema riječima ministrice obrazovanja Katice Čerkez, to je samo neka politička manipulacija s fokusom na predstojeće izbore.

Mirna čaršija, svako u svojoj dnevnoj borbu, ali iza toga mašina ne prestaje da radi, uvjerena da kad se prva generacija srednjoškolaca podijeli, svako će prije ili kasnije pristati na „svršen čin“. Dezinformacije, konfuzija, šutnja… Ništa neobično u bosanskoj „normalnosti“ u kojoj se bitna pitanja rješavaju iza zatvorenih vrata, ispod stola ili u restoranskim separeima.

Tako je i sada kad izgleda da su se političari u zadnji trenutak konačno uspjeli dogovoriti, poslije jedne cijele godine, i prihvatiti neko rješenje koje je malo više u skladu sa zdravim razumom. U pet do dvanaest pred upise u novu školsku godinu, pojavile su se konfuzne i parcijalne informacije o konačnoj odluci oko upisa u novu „Federalnu“ školu i implementaciji formule “dvije srednje škole pod jednim krovom” u Jajcu, i to u suptilnoj formi: škola je davno osnovana, upravni odbor formiran, ali je nema na listi škola i odobrenih zanimanja!? Jedina direktna informacija stigla je tek dva dana pred upis, ali ne u formi zvaničnog saopštenja od strane Ministarstva ili Opština Jajce, nego kroz intervju s ministricom Čerkez i načelnikom Hozanom za Radio Slobodna Europa. Izgleda da su ustrajnost srednjoškolaca i grupe profesora u suprotstavljanju podjeli, kao i pritisak međunarodne zajednice imali pozitivan rezultat: neće biti dvije srednje škole pod jednim krovom u Jajcu, bar ove školske godine.

Ovo nije zemlja za sve naše ljude

Sve ovo vrijeme Ministarstvo i Opština Jajce su naizmjenično prebacivali loptu roditeljima budućih srednjoškolaca:  “Roditelji žele da imaju školu koja će raditi po federalnom programu”, insistirao je načelnik Hozan; “Ako roditelji djece Bošnjaka ne upišu djeca u novu školu, ona neće raditi”, ponovila je više puta ministrica Čerkez. Međutim, znamo da tim roditeljima nije bila zvanično ponuđena nikakva alternativa. Polazi se od stanovišta da nema potrebe za bilo kakvim logičkim pitanjima i razmišljanjem o tome “šta je najbolje za njihovo dijete”, kad su se ljudi zapošljavalju preko “stranke” i kad te cijelo društvo prati i gleda da li ćeš “izdati” svoju etno-vjersku grupu ili misliti na budućnost svog djeteta umjesto na prošlost svog naroda kao žrtve, držeći se čvrsto onog što jesi i što moraš da budeš: „Bolje je biti sa svojima, nebitno kakvi su, nego sa nekim drugima“, deviza je života ovdje.

Mural u školi u Jajcu

Tako smo doživjeli ovu godinu u Jajcu: maglovito, tmurno, konfuzno, tajanstveno i nelogično. Jedino što je bilo logično u svemu tome je srednjoškolsko suprostavljanje sistemu, iako je mnogima to bilo nepojmljivo. Sve u svemu, to je dokaz kako u bosanskohercegovačkom društvo logiku i demokratiju zamjenjuje heuristika –  najkraći put do ostvaranja moći i ciljeva jedne ili druge ili treće skupine preko opšte konfrontacije između homogenizirane i ekskluzivne skupine, konfrontacije kojoj posljedice u budućnosti nisu uopšte bitne. Bitna je pobjeda, a posljedice ćemo trpiti svi, najviše buduće generacije u ovoj državi koja se već ponovo raspada jer iz nje bježi omladina, svjesna da ovakva kakva je, to nije zemlja za njih.

Takve vrste procesa nisu uopšte nepoznate u svijetu, niti specifične za Bosnu i Hercegovinu, i ovakve situacije su dosta izučavane, uključujući i slučaj BiH. Kada govorimo iz pozicije socijalne psihologije, ovaj fenomen progresivne polarizacije društva koji živimo u Jajcu (pa i u cijeloj BiH) se objašnjava kroz teorije kao što su: „Teorija realističkih grupnih konflikata“ (Sherif, 1945);  „Teorija socijalnog identiteta“ (Tajfel i Turner,1979) i „Kategorizacija Ja“ (Turner i dr.,1990); i „Relativna deprivacija“ (Guimond i Tougas,1996), posmatramo sve iz perspektive teorija „Nerješiv konflikt“ (Bar-Tal, 1995). Neću ulaziti detaljno u svaku od njih, samo ću spomenuti da su sve zasnovane na izgradnji osjećaja neprijateljstva i straha od drugog i drugačijeg, osjećaju da „mi“ smo žrtve velike „nepravde“, i zatvaranje u sopstvenu grupu i distanciranje/izoliranje od drugih grupa. Škole, kao mjesta institucionalne „enkulturizacije“ i „socijalizacije“ budućih članova društva igraju veliku ulogu.

Pored toga, posljedice su dobro poznate. Kako kazuje Pablo Lipnisky, osnivač i direktor Montessori škole Bogota (Kolumbija); “Svi ljudi pričaju o miru, ali niko ne obrazuje za mir. Odgaja se za konkurenciju i takmičenje, a konkurencija je početak svakog rata”.

Eksperimentiranje na bosanskohercegovački način

Prema teoriji „Kognitivna disonanca“ (Festinger, 1957), ponašanje može učvrstiti ili promijeniti naše uvjerenje i stavove. Istovremeno, naša uvjerenja i stavovi imaju direktan utjecaj na naše ponašanje (teorija planifikovano djelovanje, Ajzen, 1991). Na primjer, predrasude su stavovi zasnovani na generalnim uvjerenjima o drugim grupama ljudi (stereotipi) koje vode do diskriminatornog ponašanja. Znači, forsiranje djece i srednjoškolaca da se podijele prema etničkoj pripadnosti tokom njihovog najbitnijeg trenutka socijalizacije u društvenim institucionalnim okvirima, kao i ponavljanje takve šeme ponašanja, ne može dovesti ni do čega drugog osim oprirodnjavanja stavova tipa „mi smo različiti i normalno je da budemo odvojeni“ i stvaranja stavova, zasnovanih na predrasudama, koji mogu voditi do diskriminatornog ponašanja.

Rastemo sa segregacijom, mislimo da je to sasvim normalno i tražimo da budemo u svim društvenim aspektima segregirani, i da tako rastu i naša djeca, kao neka vrsta Skinerovog eksperimenta „Walden 2“, sprovedenog na bosanskohercegovački način. Jasno je da ovakvo djelovanje u ovakvim situacijama samo može dovesti do totalne podjele i netrpeljivosti između podijeljenih grupa, koje može voditi i do fizičkih podjela, getoizacije i stvaranja etnički čistih teritorija, vrsta savremenog cionizma, institucionalizovana konfrontacija među etničkim grupama koja bi dovela do novih pasivnih ill aktivnih sukoba.

Dobro je rekao sociolog i socijani radnik Paul Stubbs (1999) da BiH tranzitira od socijalizma do neo-feudalizma.

“Slučaj Jajce“ je samo primjer procesa koji se već dugo kotrlja u BiH i u kojem su školski sistem i „nacionalne podjele“ jedan od najefikasnijih instrumenata: mnoge škole širom BiH su mononacionalne, diskriminirajuće za učenike koji ne pripadaju „dominantnoj“ nacionalnoj skupini i koje implementiraju  „asimilaciju“ novih generacija u tu „dominatnu“ kulturu i jezik. Takva je bila situacija do sada u srednjoj školi u Jajcu; takva je i situacija u mnogim drugim državama u Evropi kada je u pitanju školovanje nacionalnih manjina. Rješenje za takav problem nije implementacija institucionalne diskriminacije (segregacije), dijeljenje učenika u učionicama ili objektima, praćenje različitih planova i programa u skladu za nacionalnom/etničkom pripadnošću; to nigdje ne vidimo u našem evropskom kontekstu, osim kod nas ovdje – zato ovo zovu „bosanskim aparhejdom“. Druge države implementiraju kurikulum fokusiran na inkluziju svih učenika u jednu interkulturalnu zajednicu, što bi na kraju trebala biti škola: ogledalo savremenog interkulturalnog društva.

Logično je da u očima mnogih od nas otvaranje novih segregativnih mononacionalnih škola izgleda kao apsurd. Nažalost, ovo se može smatrati i kao dobro kalkulisan apsurd, hladnoratovski ili pasivno agresivni, da se postavi model društva kojem se težilo sa raspadom Jugoslavije. Prema riječima ministrice Čerkez, “Kad su Austro-Ugari došli u Bosnu uspostavili su bosanski jezik da bi mogli lakše vladati ovim ljudima. Jugoslavija je to isto uradila; uvela srpskohrvatski jezik da bi stvarala i vladala društvom. Sada, od 1995. imamo Dayton, koji afirmiše ideju o tri različita naroda i tri različita jezika (…) Znači, politika postavi model društva i kreira sistem kojim će upravljati. Škola je tu da obrazuje građane po mjeri tog sistema; u ovom trenutku podijeljene u tri nacionalne grupe”.

Riječi Katice Čerkez jasno objašnjavaju zašto decenijama u BiH, u Evropi i u cijelom svijetu, politika vodi veliku borbu za kontrolisanje školskih sistema i planova i programa koji odgovaraju njihovom konceptu društva i koji im omogućava, umjesto obrazovati/odgojiti, oblikovanje budućih generacija po njihovoj želji, i zašto se politika stalno suprostavlja obrazovnim inicijativama koje ponude alternativu i poboljšanje opšte obrazovnog sistema (preporučujem ovdje gledanje film „La educacion prohibida“ – „Pravo obrazovanje je zabranjeno“).

“Hipoteza kontakata”

Jajce predstavlja primjer kako politika preko obrazovnih sistema kao državnih institucija, sprječava jednu multikulturalnu zajednicu da živi jednakopravno, a uz to i zajedno u miru, dijeleći građane grada u suprotne i konfrontirajuće grupe koje se istovremeno predstavljaju kao stvarna ili potencijalna žrtva, koja mora činiti zlo da bi branila svoja “konstitutivna” prava. A zapravo svi su aktivni ili pasivni  činitelji koji umjesto retorike pomirenja svim silama guraju retoriku rata da bi krojili društvo u kojim oni vladaju i njihov kadar radi, a ostali se zbog straha drže zajedno uz pomoć tradicije i traže ko će braniti njih i tu tradiciju.

U riječima gore spomenutog Pabla Lipinskog, možemo lako uočiti da ako hoćemo miran život u multietničkim sredinama kao što je Jajce, trebamo konstruisati škole za mir i mirni suživot, gdje obrazovna zajednica predstavlja jedno interkulturalno mikrodruštvo, zasnovano na inkluziji i demokratskom sudjelovnju. Ova ideja se slaže sa rješenjima u procesima „nerješivih konflikata“ koja nam se nude od strane socijalne psihologije i koji su zasnovani na dva principa na koja škola, kao institucionalizovan način socializacije, može imati veliki utisak: pomirenje i međuetnički suživot.

Pomirenje koje dolazi preko priznanja čina i međusobno opraštanje i u kojem edukacija za mir u školama ima poseban značaj (Bar-Tal, 2000, 2009). Takva perspektiva obrazovanja je bila sprovedena prošle decenije u raznim školama u  BiH, ali nije zaživjela kao predmet u nastavnim planovima i programima, kao sto je bio cilj.

Međuetnički suživot zasnovan je na „hipotezi kontakta“ (Allport, 1954) i slijedu razvoja kojim se dokazuje da međugrupni kontakt smanjuje predrasude, ako je taj kontakt u kontrolisanom kontekstu i institucionalizovan, kako jeste u školskim okolinama, a posebno ako se koriste metode kooperativnog učenja u kojim učestvuju djeca iz raznih skupine (Aronson & Bridgeman, 1979).

U ovom kontekstu, pored ideje prof. Veličkovića o Četvrtom anacionalnom školskom programu, ponudili su iz Jajca jedan konceptualni okvir (Drago Bojić: Treći put u obrazovanju) i nacrt modela inkluzivne i interkulturalne škole (Bolja škola: Nacrt prijedloga za uvođenje eksperimentalnog plana i programa u Srednjoj strukovnoj školi u Jajcu). Kao početnu tačku rješenja uzima se Jajce kao model koji pokazuje da se može dovesti do normalizacije sistema obrazovanja u BiH kroz ukidanje segregativne prakse, modernizacije koncepta i sadržaja plana i programa i usmjeravanje prema savremenim obrazovnim praksama, sa fokusom na zajedničku jezgru, ishode učenja i uvažavanje razlike.

Međutim, ima malo prostora za politički dijalog u potrazi za trećom opcijom. Jasno je da svim nacionalističkim grupama zapravo odgovara takva vrsta rješenja “balansiranje snaga”, prema riječima ministrice Čerkez. Sa druge strane, sudskim djelovanjem, bez obzira na mnogobrojne mogućnosti na koje Mervan Miraščija  ukazuje u svom tekstu “Stvaralački otpor – Vodič za pravnu akciju protiv podjele đaka u Jajcu“, čini se kao teška i neravnopravna borba koja čak i nakon pobjede, najvjerovatnije neće biti  ispoštovana od strane političkih institucija, kao što je bila praksa do sada. (Slučaj osnovne škole Stolac i Čapljina, Presuda Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, br. 58 0 Ps 085653 13 Rev, 29. 8. 2014).

Šta raditi onda? 

Kao što reče učenik srednje strukovne škole „Jajce“ Nikolas Rimac: “Akta non verba!” Ako politika nije sposobna riješiti društvene probleme trebamo preuzeti inicijativu i akciju početi iz naše lične oblasti i pozicije. Trebamo “reklamirati” naše mjesto u obrazovnoj zajednici (učenici, roditelji, učitelji; pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, administrativno i drugo osoblje; građani jedne zajednice) i njihovim institucijama-vijećama, kao i tražiti alternativni način djelovanja i participacija u obrazovnoj zajednici (udruženja roditelja, nastavnika, učenika, bivših učenika, prijatelja škole, itd.) ili podržavajući je iz našeg profesionalnog ili ličnog domena. Suština je koristiti što Rob Hopkins zove “moć jednostavno uraditi nešto”  (Rob Hopkins, The power of just doing stuff, 2013)

To znači djelovati fokusirani na to šta neformalna grupa može odmah i direktno raditi sa svojim vlastitim resursima, umjesto tražiti od političara djelovanje: osvještavanje pozicije i uloge koju svako od nas ima u okviru uočenog problema, prepoznavanje vlastite moći praktičnog i kreativnog djelovanja, kao transformativne snage koju sadrži grupno djelovanje i krenuti direktno u akciju, sam ili u grupi, s onim što znam ili mogu uraditi.

Kako je kazala Anka Izetbegović iz udruženje DUGA Sarajevo na godišnjoj konferenciji Koalicije “jednakost za sve” održanoj u Sarajevu, 30. maja, a govoreći o inkluziji u školama, imamo sve što nam je potrebno, trebamo se samo baciti na posao. U svim zajednicama, u svim školama, ima dovoljno ljudskih resursa za kreiranje i implementiranje alternativnog projekta kojim se može zaustaviti segregacija i škole pretvoriti u ogledalo interkulturalnog društva i nositelja vrijednosti savremenog doba i civilizacijskog trenutka u kojem živimo: inkluzivna, interkulturalna i participativna; škola koja prihvata svakog i omogućava sudjelovanje svim članovima obrazovne zajednice, kao i cijelom društvu, uvažavajući svaku razliku.

Građanska inicijativa “Naša škola” poziva vas u Travnik, 20.6.

U našim rukama je da pokušavamo, malim koracima, poboljšati naše škole i  suprotstaviti se ovom pogrešnom nacionalističkom talasu koji preplavljuje obrazovni sistem i mozak našim budućim građanima širom BiH. Idemo zavrnuti rukave i baciti se na posao.


"Néstor Ruiz je bosanski Španac ili španski Bosanac, pripadnik discipline socijalnog rada iz kritične ili radikalne perspektive. Došao u BiH prije nekoliko godine kao međunarodni volonter i ostao u ovoj državi koja smatram svojom kućom. Angažovan je sa raznim socijalnim i kulturnim inicijativama i NVO projektama, posebno fokusiran na aktivizam, omladinu, obrazovanje, interkulturalnost i osobe sa funkcionalnim različitostima.

Često za sebe kažem "vraćam doprinos" koji su jugoslovenski volonteri pružali tokom Španskog građanskog rata u borbi protiv fašizma. Govori i piše na našem jeziku."

Komentari