Povodom obilježavanja 8. marta – Međunarodnog dana žena u Banjaluci je 07. marta organizovan otvoreni forum na temu „Ženski NEplaćeni rad“.
Iako nam izgleda da su žene danas ravnopravne na tržištu rada, u praksi je drugačije. Pored jednakih plata, žene treba da imaju i jednake mogućnosti za napredovanje u karijeri, kao i mogućnost da ostvare svoja reproduktivna prava i ne budu diskriminisane zbog toga – kakva je inače praksa.
Statistike pokazuju da žene u prosjeku obavljaju znatno veći dio neplaćenog rada što je usko povezano s time da su u gotovo svim profesijama (i tamo gdje su većina) uglavnom raspodijeljene na niže rangirane pozicije.
Prema podacima kojima raspolaže Organizacija za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) iz 2016. godine, žene svakog dana u prosjeku imaju 4,5 sati neplaćenog rada, koji čine kućanski poslovi poput kuvanja, spremanja, pranja, peglanja, odgoja djece i brige o starijima i nemoćnima, dok muškarci domaćinstvu doprinose sa manje od pola tog vremena.
Rezultati istraživanja kanadskog Državnog zavoda za statistiku iz 2015. godine pokazali su kako neplaćeni ženski rad iznosi između 30% i 40% BDP-a. Iako ovo nije zanemarljiv postotak treba da se zapitamo zašto je ženski neplaćeni rad marginalizovan, neprepoznatljiv u društvu i ne igra bitnu ulogu u ekonomiji?
„Kad na ovo dodamo i sve veća očekivanja u vezi sa dužim ostajanjem na poslu, možemo zaključiti da ženama ostaje vrlo malo slobodnog vremena za dodatnu edukaciju kako bi mogle napredovati u karijeri ili odgovoriti potrebama tržišta rada, što bi im omogućilo veću ekonomsku nezavisnost.“, rekla je aktivistkinja Milica Pralica.
Na otvorenom forumu „Ženski NEplaćeni rad“, koji je održan u Muzičkom paviljonu Staklenac sa panelistkinjama – Nelom Porobić Isaković iz Međunarodne lige žena za mir i slobodu –WILPF iz Sarajeva, Anđelom Pepić ekonomistkinjom i doktorantkinjom iz Banja Luke, Jelenom Lalatović novinarkom portala Mašina i članicom organizacije Marks21 iz Beograda i Najilom Mujaković bivšom radnicom fabrike “Fortuna” iz Gračanice, diskutovali smo o položaju žena na tržištu rada, populacionoj politici, radnim pravima žena u Bosni i Hercegovini kao i u regiji.
Prava i žena i muškaraca se ne bi smjela razdvajati, a donošenje jako bitnih zakona u BiH i njihova implementacija se vrši bez učešća građana i građanki i bez javne rasprave. Zakonskim rješenjima žene jesu zaštićene na radu, ali to se uopšte ne primjenjuje u praksi. Porodiljsko bolovanje je takođe onemogućeno i žene često ostaju bez posla, a ni u zakonskim rješenjima inspekcije rada ne postoje adekvatne mjere niti im je dato dovoljno prostora da reaguju kazneno. Poslodavci imaju „odriješene ruke“ da praktično krše prava žena na najgore moguće načine i tjeraju ih da ostanu u lancu nesigurnosti.
„Za razliku od RS, u FBiH postoji izvjesna zakonska regulativa koja se odnosi na sve radnike i radnice, a to je obaveza uručivanja obračuna plate koja se u postupcima pred sudom predstavlja olakšicu prilikom izmirenja sredstava. Problem je što ni sami radnici i radnice nisu dovoljno upoznati sa svojim pravima niti su ih dovoljno svjesni te često rade u „sivoj ekonomiji“. Loše rješenje tiče se i otpremnina i otpuštanja zaposlenih sa dugogodišnjim radnim stažom, pri čemu je izražena diskriminacija jer je potreba za mlađom radnom snagom veća“, ispričala je Anđela Pepić.
VIDEO: Ženski NEplaćeni rad
Trudnice i porodilje su posebno ugrožena kategorija, a bez obzira na nova zakonska rješenja (pravo na odsustvo radi dojenja) ništa se nije promijenilo. U zakonu o radu RS žena majka stiče pravo na penziju za jednu godinu manje staža za svako rođeno dijete. Time se „nagrađuje“ majčinstvo, a visina naknade za porodiljsko se uzima za zadnjih dvanaest plata umjesto tri.
Kada su u pitanju procesi reformske agende, Nela Porobić Isaković smatra da se zemljama tzv. zapadnog Balkana oni pakuju u politički neutralne i neophodne, a one vrlo malo doprinose socijalnoj pravdi i rodnoj jednakosti.
„Kod nas postoji niz socijalno neriješenih pitanja koja vuku posljedice još iz ratnih dešavanja, a mimo političke elite ni feministkinje ni aktivistkinje nisu učestvovale u dijalogu sa širim spektrom bh. društva. Njihovi glasovi su potpuno izignorisani, a ženska perspektiva je zanemarena. Veliki broj naših žena je u fabrikama pod stečajem i fabrikama koje su u krizama, a posebno je nezahvalna pozicija žena iz ruralnih područja. Zgražavajući su rezultati o niskom formalnom učešću žena na tržištu rada uopšte, a još aktivnije neformalnoj ekonomiji“, navodi ona.
Rodna nejednakost u društvu „gura“ žene na prihvatanje svih mizernih uslova i niskih izrabljivačkih plata, a malo je investicija koje osiguravaju poslove ženama i javni sektori koji važe za najveće ustanove poslodavaca žena. Ko proizvodi radnu snagu? Odgovor je naravno žena. Politička kontrola zalazi u najrazličitije oblasti, a kontrola ženskih tijela, pogotovo na Balkanu, izjednačava se sa patrijarhalnim i nacionalističkim režimima.
„Kada kažemo materinstvo mi mislimo na načine na koje država prepoznaje žene kao subjekte rađanja, a kada kažemo majčinstvo govorimo o praksama brigama i staranja za druge. Ovo dvoje je neophodno odvojiti i majčinstvo treba da bude novi vid borbe. Tržište rada nije jednako ženskoj emancipaciji, a autonomija od muškarca ne znači i autonomiju od države. Insistiranje na rađanju se uslovljava povremenim povećavanjem individualnih dohodaka, a neki sistemski problemi koji se tiču sigurnosti, zapošljavanja, socijalne osiguranosti se stavlja pod tepih. Treba da budemo društvo koje će podržati žene koje ne žele da rađaju, ali isto tako i one koje žele da rađaju“, rekla je Jelena Lalatović.
GALERIJA: Ženski NEplaćeni rad
Žene su izložene svim oblicima rodno zasnovanog nasilja koje se kontinuirano posmatra kao djelo manje društvene opasnosti, za koje sudovi po pravilu izriču uslovne osude i novčane kazne. Žene žrtve ratnog zločina silovanja i torture ni 23 godine poslije rata ne mogu, u većini slučajeva, da ostvare pravo na odštetu i nisu oslobođene plaćanja troškova sudskih parničnih postupaka. Brutalno fizičko nasilje i torturu, pretrpjele su i bivše radnice fabrike Fortuna iz Gračanice koje se više od godinu dana bore za svoja radnička i građanska prava. Ove hrabre žene posljednjih šest mjeseci protestuju u šatorima ispred fabrike, braneći je kako same kažu svojim tijelima od tajkuna i korumpiranih političara.
„Sud, sudski vještaci i sudski stečajni upravnici su jedan kriminal koji se obrušio na radničku klasu da im jednostavno uzme firmu koju su radnici stvarali i gradili.“, rekla je Naila Mujaković.
Radnicima fabrike Fortuna, koja se već dvije godine nalazi u stečajnom postupku devetnaest godina nije uplaćen radni staž. Radnice ove fabrike su se do sada obratile svim institucijama u Bosni i Hercegovini, nedavno su poslale i žalbu sa svim dokaznim materijalom koji imaju protiv rukovodstva firme Ombudsmanu za ljudska prava u Brčkom. Ukoliko im i to ne pomogne odlučne su u namjeri da tuže BiH Međunarodnom sudu pravde u Strazburu.
„Mi svoju borbu nastavljamo. Nećemo odustati od svoje borbe i od traženja naših radničkih i građanskih prava. Kako ćemo i dokle ćemo i kojim načinima to ćemo vidjeti. Ako treba tužiti državu, jer mi smo građani BiH, jer mi smo ljudi – građani koji nemaju nikakva prava. U ovoj državi sistem ne funkcioniše u korist građana, već u korist onih koji su na vlasti.“, rekla je Najila.
Sve dok budemo doživljavali naša prava kao nešto što nešto što nam se dodjeljuje i da nekoga moramo moliti za njih nećemo imati građansko društvo. Naša borba treba da se odvija na dva fronta – teorijskom iz kog treba da osvjestimo šta su i koja su to naša prava i praktičnog u kome treba da počnemo zajednički politički da djelujemo i primjenjujemo teorijska znanja koja imamo. Isto tako treba da budemo svjesni da će se borba za naša prava uvijek odvijati, jer se građanska prava ne nasljeđuju!
