Vremena nismo Imali… Imali smo sat na ruci i na zidu, skupocjen. Imali smo ga radi reda, ali vremena nismo imali.
Ni za danas ni sutra, a ni za spoznaju sopstvenog postojanja, naših osjećanja.
Fališ mi iako si tu svaki dan.
Vremena nismo imali odveć ogoljeni pred drugima. Njihovi pogledi nas umivaju svaki dan.
A mi…
Mi smo nesvjesni da je ovo prvi i posljednji maj 2018.
Kasniš mi u životu
Fališ mi u danu
Noći se i ne sjećam…
Možda neki drugi imaju vremena za nas, makar i ne bili tačni kao ti i ja, ali Takve NE susrećem.
Takvima NE osjećam miris dima u košuljama bijelim.
Takvi svoje prste ne zapliću u moju kosu.
Ne bude me kasno noću, ne zovu u suton ni sumrak jecajući u tami.
Takvi se od mene čuvaju sami, skrivaju u snovima jednog od onih mnogobrojnih bolova koje njegujem tvojim odlascima.
Nema ih u danu ni popodne ih ulica ne pamti.
Tek u nekoj čaši Vina izgubi se želja.
Ako biva smrkla i posramljena.
Nek ti bar neka
Fleka čokoladnog mlijeka
Izmami pažnju dok ti hvatam pogled
Koračam, ne smirujem, u svaki mišić ti zavirujem… Tamo se relaksiraju moji pokušaji i nade.
Možda nisu nestale i postale ili ih nikada nije ni bilo,
Možda su samo plod moje mašte.
Tebi…
Ako ne postojiš, zašto me boliš, boliš dugo, uporno i jako?!
