Nema prečice. Naročito ne s ovom garniturom koja misli da je ljevica ako malo fura multi-kulti na izbornim listama, istovremeno kadrove birajući u najboljem maniru SDA, a ekonomsku politiku oblikujući prema projektima Evropske komisije, Svjetske banke i ostale bratije u službi krupnog kapitala
Odavno se već dalo naslutiti da će 2016. i 2017. značiti prekretnicu za uspostavljanje potpune kontrole vodeće stranka desnice u jednom od tri etnovilajeta nad Sarajevom – Stranke demokratske akcije (SDA).
Kao i u ostatku zemlje, teren je i ovdje pripremljen nakon velikih protesta 2014. godine, kada je Evropska unija, sasvim očekivano, kroz Britansko-njemačku inicijativu otvoreno istupila u korist privatnih investitora, budžetske štednje nauštrb sirotinje i socijalnog sektora uopšte, te definitivne privatizacije u zadnjem talasu – privatizacije komunalnih djelatnosti i prirodnih resursa. Ljevica, u prvom redu Socijal-demokratska partija (SDP), obrukala se, ne zato što joj je neko podmetnuo proteste, nego zato što su njeni članovi godinama radili isto što i članovi SDA. Nerijetko rame uz rame sa njima, iako sa crvenim kravatama, ‘ljevičari’ su gurali privatizacije, zapošljavali rođake, poklapali javne prostore za svoje nekretnine itd. Nakon protesta i izbora, do dana današnjeg, ljevica nije uspjela da napravi radikalan zaokret.
Makar u Sarajevu, SDA sada je u situaciji – široko joj polje. I iskoristiće SDA situaciju do kraja, i dalje – do posljednjeg kvadratnog metra građevinske lokacije, do posljednje kapi naše vode, do posljednjeg autobusa naših doktora put Njemačke. To je loša vijest. Ima li dobre?
Prije svega, na ulici se zameću bitke nezamislive prije neku godinu. Ljudi progovaraju. Možda nedovoljno, možda još uvijek rudimentarno, ali neki se mjehurići na površini počinju pojavljivati i kakvi su da su, iritiraju SDA. Pojavljuju se ljudi gdje ih se ne očekuje, govore izravno i ne daju se otjerati.
S druge strane, na lijevom krilu stranačkog spektra počinje se nazirati svijest o vlastitoj propasti i potrebi da se ponovo izgradi ljevica. Naravno, kako se i moglo očekivati, godine odrođenosti od onoga što čini naš svakodnevni život uzimaju nemali danak. Oni koji su iskreni imaju problema u suočavanju sa sadašnjošću i sa izradom strategije. Oni pak koji nisu iskreni – a to je mahom stara garda – žvaću iste žvake u stilu ‘mi-nismo-SDA-i-zato-glasajte-za-nas’ i dovode ‘selebritije’. Tako neki dan u SDP-u slavlje – učlanili se unuci Džemala Bijedića i Hakije Pozderca. Vrlo inovativan pristup, priznati se mora, ljevica umjesto da radi na programu i na terenu, šalje poruku da se ljevičarske ideje prenose krvnim nasljeđem.
Jasno je da nećemo lako do prave ljevice. U Bosni i Hercegovini ne pojavljuje se neka svježa i propisno lijeva ljevica kao što je to slučaj npr. u Hrvatskoj. Nema prečice. Naročito ne s ovom garniturom koja misli da je ljevica ako malo fura multi-kulti na izbornim listama, istovremeno kadrove birajući u najboljem maniru SDA, a ekonomsku politiku oblikujući prema projektima Evropske komisije, Svjetske banke i ostale bratije u službi krupnog kapitala. S ovom ofanzivom SDA, međutim, biće potreban širi politički front da bi se nalet odbio.
Da li moguće premostiti jaz između glasova s ulice i glasova iz partija?
Ima li mjesta i za ‘nas’ i ‘njih’ u kontraofanzivi? Da li ‘mi’ možemo raditi s ‘njima’ iako nas godinama izdaju, iako godinama ne vidimo nikakvih pomaka? A da li ‘oni’ mogu raditi pored ‘nas’ iako znaju da ‘mi’ ujedamo beskompromisno i neselektivno. Iako im ne nudimo pakt o nenapadanju no otvaramo prostor za zajednički rad koji počiva na zajedničkim ciljevima i makar najopštijim zajedničkim principima.
Sloboda, jednakost i solidarnost moraju se postaviti ne samo kao ciljevi, već i kao metodi borbe
Da se razumijemo – malo je ko od nas vječitih ‘uličara’ uvjeren da možemo imati saveznike u strankama koje, grabeći za sebe pozicije na ljevici, vrlo moguće samo love u mutnom, jer su na ljevici mnogi ‘spavajući’ glasovi. Niti mislimo da iza ikonografije stranaka uopšte postoji istinska politička organizacija. Ali za razliku od stranaka koje samo izbore smatraju svojom zadaćom i samo svoje birače – ciljnom publikom, mi se borimo za sve, čak i za one koji guše slobodu svih nas jer ne znaju šta će sa svojom. Dok god te stranke pretenduju da budu ljevica, moramo pokušati i njih ili bar neke od njih učiti šta ljevica jest, a pri tome za sve njih, a i neke od nas – postavljati orijentire u zemlji u kojoj je i sjećanje na nasljeđe ljevice iskopnilo.
Iz našeg, uličarskog ugla, koji za mnoge od nas jest i ugao ljevice u njenoj istorijskoj emancipatornoj ulozi, zajednički front ipak je moguć – barem u smislu guranja stvari u istom smjeru. Ne zato što bez fronta neće ići – dobijaju se bitke i znatno manjim snagama – nego zato što je u pitanju borba kojoj cilj nije tek pobjeda. Cilj je izgradnja fronta novih političkih snaga. Da nije tako, za pobjede bi bilo dovoljno usvojiti strategiju desnice ili s njom trgovati, pa ko koga prevari. Uloga ljevice između ostalog i jeste da širi praksu i ideju solidarne borbe za slobodu i jednakost – sloboda, jednakost i solidarnost moraju se postaviti ne samo kao ciljevi, već i kao metodi borbe.
Ako pravimo novi front, to možemo učiniti samo vodeći se tim principima i za opšte dobro. Ne, stranački zbore, za vaše izborne rezultate i posljedično bogaćenje. Front se ne smije formirati nauštrb slobode našeg djelovanja i ne smije biti u funkciji dovođenja na vlast još jedne garniture karijerista.
Šta, dakle, partije ljevice, ili ipak za sad samo takozvane ljevice, mogu uraditi da bismo povjerovali da su sposobni i dobronamjerni u borbi protiv SDA?
Poruke strankama
Ne gurajte se sa nama na ulici. Popunite institucionalne i druge prostore koji vam stoje na raspolaganju. Mi se borimo da ti prostori, koji su nam oteti, opet postanu naši – društveni. Dok se to ne desi, mi u tim prostorima nemamo onu širinu djelovanja koju imaju partije i ključno bi bilo da onda same partije iskoriste mogućnosti koje im pruža institucionalno djelovanje. Nije da na ‘ulici’ nema mjesta i za vas, cijenjeni ‘strankaši’, ali prvo želimo da vidimo vašu borbu u institucijama. A kada dođete na ulicu, dođete malo skrušenije, malo iskrenije. Ne pokušavajte se parazitski kačiti za naše akcije i njima nadomještati svoj svakodnevni nerad, istovremeno podrivajući naš kredibilitet i ugrožavajući uspjeh naše borbe.
Pustite barem nas da pomjeramo granice te realnosti koju su nam prvo proizveli, da bi sada tvrdili kako druge ne može ni biti
Govorite hrabrije i otvorenije iz skupštinskih klupa. Sazivajte tematske sjednice, iskopavajte sakrivene dokumente i obznanjujte ih, obilazite redovno zborove građana i zahtijevajte njihovo sazivanje, borite se za rasprave koje su istinski javne. Upadajte ministrima u kabinete, direktorima u kancelarije. Na koncu, čitajte sve materijale koji vam dođu pod ruku i radite šire, na promjeni poretka, a ne samo na ublažavanju posljedica. A i tu – malo pažljivije pravite selekciju posljedica koje treba ublažiti. Naša stranka (NS), koja se deklariše kao socijalno-liberalna i vrlo je sklona lijevoj etiketi, ne i istinskoj ljevice, od svega što ne valja sa nedavno predloženim izmjenama zakona o koncesijama u Kantonu Sarajevo, insistira jedino na tome da privatnik koji zapošljava osobe s poteškoćama neke vrste – dobije prednost u dobijanju koncesije. Bratija esdeaovska rasprodaje državu, daje koncesije na sve, samo još ljude da stave na spisak. Titanik, dakle, tone, a NS gleda da obezbijedi jednoj kategoriji ne spas u čamcu no bolji pogled na rupu kroz koju navire voda. Jednostavno – irelevantno. Dočim inicijativu poslanika SDP-a da se časovi autoškola ne drže tokom gradske špice ne vrijedi ni mjeriti na skali društveno-političke relevantnosti, bolje se praviti da to nismo primijetili.
Ne potcjenjujte ‘uličnu politiku’ ili, kako se to sad popularno zove, aktivizam. Ne hvatajte se stalno za nekakvu našu neartikulisanost i ne pokušavajte nas diskreditovati kojekakvim tračevima. Znate na šta mislim – najslikovitiji primer su 12 kilograma spida koji su pripisani demonstrantima 2014. Jasno je da mislite da smo neartikulisani – jer ne shvatate da mi govorimo političkim jezikom koji cijelo društvo razumije i da vodimo politiku koja ne trpi diktat kalkulacija. Govorimo jezikom koji je naš a od kojeg ste se vi odrodili, jer i jezikom trgujete. Mi pak ne moramo kalkulisati i ne moramo robovati ‘realnosti’ koja vas ne artikuliše propisno – već vas potpuno blokira. Danas biti realan za ljude zapravo znači pristati da se ne može živeti drugačije nego da se bude slabo ili nikako plaćen, da se s mukom preživljava, u tišini, bez otpora. A za one u politici izgleda znači da treba pričati samo o onome što je za većinu nas potpuno irelevantno u svakodnevnom životu – himna, zastava, nacionalni interes i sl. Eh da, i te autoškole tokom špice.
Dok vam se u Glavnom odboru šepure likovi poput Ive Komšića Uzurpatora Biblioteke, niko vam ništa ne može vjerovati
Nama baš i nije jasno zašto biste i vi morali biti ‘realisti’ u tom smislu – niste ni probali borbom protiv ‘realnosti’ dobiti izbore. Ali ako je već tako, pustite barem nas da pomjeramo granice te realnosti koju su nam prvo proizveli, da bi sada tvrdili kako druge ne može ni biti.
Ovakvi kao mi, idealisti možda, otvaraju nove horizonte i u praksi ih žive – kroz samoorganizovanje, svakodnevnu solidarnost, ‘nemoguće’ zahtjeve poput zdravstva i školstva za sve. Nismo mi naivni – ljevica nije ništa ako ne nudi viziju, a ne samo taktiku. Mi vam pravimo prostor za hrabrije poteze, inicijative, ciljeve. Iskoristite ga.
Pratite naše bitke, manite se agende koju vam SDA nameće. Ne potcjenjujte neke bitke kao male (ne, ne mislimo na autoškole!). Ne otimajte se oko odijela koje SDA kroji. Ako oni stalno guraju svoje nacionalne interese kao presudne, vi gurajte naše živote u prvi plan. Manite se žestokih fraza, rezolucija, deklaracija i visoke politike, nećete ih pobijediti na njihovom terenu. Ne nasjedajte na mamce – brinuti se treba za ljude.
Iskoristite ovu priliku da uvedete reda u svoje organizacije – kadrovski i ideološki. Kadrovski – poštedite nas seniorskih zvijezda, znamo im aferime do zadnjeg – ovo naročito za SDP vrijedi. Mičite nam ih s očiju, jer dok vam se u Glavnom odboru šepure likovi poput Ive Komšića Uzurpatora Biblioteke, niko vam ništa ne može vjerovati. Ideološki pak – nije samo da se nekima omakla koalicija sa SDA (SDP, Demokratska fronta (DF)). Dugačka je lista grešaka i one nisu tek taktičke, nego predstavljaju suštinsku i sistematsku destrukciju ideja marksizma i lijeve misli uopšte. Oprostite, dragi ljevičari-aspiranti, ne može se ljevičariti a istovremeno odreći marksističke misli (poseban osvrt na osnivača novoformiranog Građanskog saveza (GS) koji se žestoko obrušio na marksiste u plenumima 2014, a sad bi da bude ljevica). Odlučite se!
Dakle, da pobrojimo:
- Nema više dizanja ručica za Reformsku agendu koja sad služi kao poluga za dokrajčivanje i zadnjih ostataka zdravstvene zaštite pod istim uslovima za sve (a ne samo za bogate), javnog školstva, komunalnog sektora.
- Nema više agitovanja za privatizaciju, otvorenu ili ovu u vidu javno-privatnih partnerstava i koncesija za sve i na sve: SDP, DF – ovdje jedan specijalni mig vama, nema više ašikovanja s kapitalistima.
- S obzirom da se u zadnje vrijeme i iz NS-a i GS-a nešto kokektira s ljevicom, valja i njima kazati: ili težite ljevici pa sve ovo i za vas važi, ma šta vam govorili evropskokomisijski namjesnici i američki donatori, ili se lijepo utvrdite u centru i ne pravite konfuziju tako da znamo u kojim bitkama ste i kome saveznici.
- Na ljevici nema obožavanja autoputeva i kredita koje nam za njih prodaju Europljani – počnite pričati ne samo o rastrošnosti vlasti već o puno većem ulogu – o tome da su ti krediti roba kojom trguje Zapad i hvata nas u istu mrežu dužničkog ropstva kao i ostale zemlje periferije.
Isto tako, antifašizam je u modi, ali nije sirup pa da se konzumira razblažen. Drugim riječima, pohvalno je što ste počeli nosati vijence više no jednom godišnje i što ste odlučno i složno digli glas protiv imenovanja škole po ustaškom piskaralu Mustafi Busuladžiću, ali ima ona, znate – ko ne bi da priča o kapitalizmu, nek ćuti i o fašizmu. Fašizam ima itekakve veze s ratom kapitalizma, žešće u situaciji krize ali ne isključivo, protiv lijevih snaga. Tako da – bez kritike kapitalizma teško da ćete praviti ljevicu, a bez ljevice – tanka je brana prema fašizmu, ako ikakva.
Nikada nemojte pristati na to da oni iz SDA imaju ‘svoje birače’, od sada pa do vječnosti. Borite se i za njih
I ne pozivajte nas na drugarske kafice, ručkove, pive, tajnovite sastančiće. Ne borimo se mi da naš svijet i život opet kroje neki skriveni i privatni dogovori, pa taman mi kao grupe ili pokreti u njima učestvovali. Samo iskoristite već pomenute institucionalne kanale poput javnih rasprava, zborova građana, posjeta svim onim mjestima koja su prostori našeg svakodnevnog preživljavanja i bitaka. Tamo ćete nas naći – i nas i mnoge druge od kojih ćete čuti sve što vam treba da biste radili za dobro ovog društva.
Nemojte da vam se omakne intelektualno iživljavanje nad ‘glupim narodom’. Narod je onakav kakav može biti u datim okolnostima. Borite se za ljude, nemojte im soliti pamet. Ako šta znate bolje, vidite bolje, pričajte ljudima o tome. Ako želite da vam iko povjeruje, sami se borite lavovski – ljudi će doći ako ‘njihove’ bitke bijete kao svoje a njih tretirate kao ravne sebi. Nikada nemojte pristati na to da oni iz SDA imaju ‘svoje birače’, od sada pa do vječnosti. Borite se i za njih.
A kad bi se sve ovo rezimiralo – zapravo bi stalo u jednu rečenicu: Radite, radite, radite, a u radu učite. Promiče vam puno, malo vas je među narodom, ne osjećaju vas kao svoju snagu, a vi se sporo i presporo mijenjate. Učite od ljudi (malo skomnosti ne bi vam škodilo) i učite u hodu, u radu.
Epilog – možda, ako ga doživimo
Ovo je pisano iz ugla nekoga ko djeluje na području Sarajeva i mada je sasvim dovoljno signala da ni drugdje u BiH nije bitno drugačije, vjerovatno ima nekih lokalnih specifičnosti koje donekle mijenjaju ovu sliku. Koliko god partijski kolorit bio drugačiji, poruka je široko primjenjiva – pokreti su ključni za radikalne promjene i ne smije ih se gušiti partijskim izbornim strategijama. Partije, naročito one parlamentarne, moraju iskoristiti institucionalne kanale i mehanizme do kojih pokreti ne dopiru, ako žele podržati neke od bitaka – to naročito vrijedi za partije koje teže da budu ljevica.
Ovo je takođe pisano iz ugla djelovanja ‘uličara’. Pametujemo li, jesmo li zahtjevni? Jesmo – ipak ste vi, strankaši, izdali nas a ne mi vas i treba nam puno dokaza da nećete opet. Ima li ipak kakvih lekcija za nas? Ima. Moramo se naučiti graditi političke mostove – mada ni slučajno ne smijemo zaboraviti kako se ruše ako napad krene s leđa! Moramo se osloboditi žuči. Uvažiti potrebu i značaj borbe u institucijama.
Moramo li ‘im’ vjerovati? Ne moramo – držimo na oku kao i do sada. Ali ne moramo ih ni stalno kočiti sumnjama. Trenutno nam ‘oni’ nisu glavni neprijatelj, a ako počnu učiti – možda ima prostora za približavanje pozicija.
U narednoj godini će se znati ima li u BiH šanse za ikakvu rekonstrukciju ljevice i unutar partijske scene ili je sve ovo što se na toj sceni giba zadnjih dana tek puki politički marketing. Lično se pribojavam da je odgovor ovo drugo, silne su nas guje pseudo-ljevice ujedale e da bih sad povjerovala antifašističkim performansima. S obzirom međutim na planove SDA, u ovom, za njihove građevinske ambicije ‘najvrjednijem od svih gradova’ (parafraziram lidera im, Bakira Izetbegovića), ne može se čekati na tu rekonstrukciju, ona će morati ići paralelno s izgradnjom fronta i borbom.
Skapa li ljevica u svojoj nemoći na tom putu, ne uspije li iskoristiti prostor koji joj otvaraju okolnosti i ova ulična kretanja naroda, smatrajmo to prirodnom selekcijom u politici i krenimo iznova.
Borba međutim ne smije čekati i za nju je potrebno ako ne udruživanje snaga, onda barem namjera da se politički gura u istom smjeru. A to ne podrazumijeva utapanje pokreta u partije, kao što ne podrazumijeva ni naše cementiranje na poziciji neprikosnovenog moralnog pobjednika – na marginama.
Svjetlana Nedimović, profesorica opšte književnosti i doktorica političkih nauka. Radi u sklopu neformalne društveno-političke organizacije Jedan grad, jedna borba u Sarajevu. Izdržava se od istraživanja, od kojih je trenutno aktuelan angažman pri Univerzitetu u Barseloni na temi ovdašnje ljevice i odnosa s prošlošću.
Izvor: proletter.me
