Kako bih bio u fokusu dešavanja u zemlji, regionu i svijetu, redovno pratim brojne portale i medije. Vijesti koje su danas plasirane, skoro su iste kao i juče, samo su obojene malo drukčije. I tako iz dana u dan.
Tematika kojima se mediji bave je širokog spektra. Od podsticanja šovinizma, prijetnji, diskriminacije, ponižavanja, preko prepucavanja, zagovaranja nasilja itd. Taj široki izbor je zapravo jedinstveni krug – krug ludila. Jedna tematika, jedan cilj: vrijeđanje zdravog razuma manipulacijama.
Mediji i politika nam kroje stav, razum. Kroz život sam se uvjerio da zaista postoji određen broj medija i političara koji svoj posao obavljaju dosljedno i profesionalno. Međutim, ako situaciju sagledamo stvarno, u BiH su oni manjina. Možda se može reći i da su marginalizovani, jer ne pripadati većini, ovdje nije jednostavno. Pošto živimo u zemlji gdje je ljudska egzistencija svakodnevno ugrožena, nažalost, nekad je i razumno što moralne vrijednosti konstantno opadaju. “Cilj opravdava sredstvo”, izreka je koja se u BiH opisuje tok života, tačnije životarenje.
Prije nekoliko mjeseci bio sam učesnik mirovnog seminara u Sarajevu. Učesnici su bili mladi iz svih dijelova države. Detaljno smo upoznali glavni grad i posjetili vjerske objekte tri dominantne monoteističke religije. Iako su organizatori pozvali nekoliko medija kako bi izvijestili o ovom događaju za primjer, niko se nije pojavio. Jednostavno, ovakvo nešto bi bilo interesantno samo pojedincima, kratkoročan period, a u sjeni aktuelnih političkih dešavanja. Ne isplati se. Usijana politička atmosfera je svakako zabavnija od događaja na kom se okupilo 40 tako različitih, a sasvim istih mladih ljudi.
Po ovom principu vodili su se mediji i svoje interesovanje ponovo usmjerili na ratnohuškačke političke struje. Ovdje je važno da se zapitamo, zašto baš na njih? Vjerovatno kako bi udovoljili Bosancima i Hercegovcima koji sa nestrpljenjem očekuju senzacionalne vijesti ovakvog tipa. E sad, ko je treća karika? Po meni osnovna i najbrojnija. To su obični ljudi, široke narodne mase. Mi. Na ovim prostorima je uvijek vladao princip postavljanja pogrešnih prioriteta. Na prvom mjestu uvijek su naša nacionalna i vjerska pripadnost. I zaista je nebitno što nam je obrazovanje najlošije, što kulturu skoro da i nemamo, propale fabrike, loša putna komunikacija, korupcija… Čak će i fakultetska diploma do koje dolazimo obrazujući se skoro dvije decenije, biti nebitna u odnosu na naciju i vjeroispovijest, inače identitete stečene istog trenutka kad smo se rodili. No, ipak ćemo se za njih boriti i uvijek biti u pripravnosti da se dokažemo za njihovu čast. I to je glavni problem mnogih društava i zajednica.
Političke struje su u znatnoj mjeri doprinijele tome. Izvršile su jak uticaj na društvo u cjelini i ostvarili svoj cilj. Fotelju. Predstavili su se kao jedini relevantni zaštitinici nacionalnih interesa, bez kojih nijedna od tri glavne bh. nacije ne može opstati. Najgore u svemu je što mladi na kojima – teoretski – svijet ostaje, a praktično, po svim prilikama, urušava se, sada postaju prenosioci takve politike. Žive je i ona postaje sastavni dio njihovog identiteta.
Svaki čovjek sebi postavlja prioritete u životu, a ubjeđen sam da su pri tom planu ljudi u BiH otišli na pogrešnu stranu. Sve to utiče negativno na ionako lošu trenutnu situaciju i otežava prilike za promjene.
Ovaj tekst jeste počeo sa medijima i politikom koji u velikoj mjeri iskrivljuju sliku odvijanja života u BiH, ali ubjeđen sam da su glavni uzročnici ovakvog stanja sasvim obični ljudi. Ljudi koje je lako izmanipulisati. Ljudi koji su pasivni, koji nijemo posmatraju ovu nepravdu. Ljudi koji godinama povjerenje daju istim političarima i koji svoju djecu uče pogrešnim vrijednostima. U ovom društvu ili kako sam ga nazvao, krugu ludila, još dugo neće biti vidljive promjene. Mržnja i nepravda su ukorijenjene i postale su sastavni dio života ljudi. I ne, ja nisam pesimista, već realista. Ali ujedno i sanjar koji vjeruje, nada se.
Završio bih ovu priču izrekom Ive Andrića, srpskog, hrvatskog ili bosanskog književnika, kako hoćete: “Tamo gdje prestaje logika, počinje Bosna.”
Dalibor Kraišniković. “Imam 19 godina i iz Bijeljine sam. Student sam Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, Odsjek sigurnosne i mirovne studije. Aktivista sam u nekoliko nevladinih organizacija i takođe se bavim novinarstvom.”
