U poslednjih nekoliko godina Bosna i Hercegovina je postala jedna od omiljenih destinacija za istraživanja energetskih potencijala i iskorištavanja rudnih bogatstava od strane medjunarodnih kompanija. Vlasti u našoj državi su ovakav prodor na tržište predstavile kao direktne investicije koje bi trebale imati za cilj ekonomsko osnaživanje domaće privrede. Medjutim, da li je to stvarno tako ili se samo radi o najpovoljnijim mogućim uslovima za poslovanje, kakvi se samo sreću u državama slabih zakona i bez kontrole poslovanja? Pojedina područja u Bosni i Hercegovini su uvijek pokazivala interes stručnjaka i država iz zapadne Evrope a i cijelog svijeta. Zapadnim ekonomijama su potrebna naša prirodna bogatstva da bi nastavili proizvoditi svoju tehnologiju a na našim vlastima je da odluče hoće li je prodati. Geološkim istraživanjima koju sprovodi jedna švajcarska kompanija koja je i zainteresovana za ovaj projekat u podmajevičkom kraju otkrivene su ogromne količine litijuma u tom dijelu naše države. Litijum je najvrjednije rudno bogatstvo u svijetu jer je neophodan za proizvodnju baterija za mobilne telefone, računare, električne automobile te imaju imaju važnu ulogu u medicinskoj i farmaceutskoj inudustiji. Projekat Lopare kako je zamišljeno ima potencijal da postane jedan od najvećih rudnika te vrste u Evropi. Međutim ovaj metal, tačnije metod rudarenja ovim metalom, sadrži upotrebu opasnih kiselina , kao što je sumporna, koja se koristi u jačini od 98%. Iskopavanje litijuma se ne može vršiti bez velikih posljedica. Negativan uticaj na životnu sredinu, uključujući zagađivanje vazduha, uništavanje prirode, kontaminaciju tla. Voda će biti zagađena teškim metalima. Stanovništvo će biti pod stalnim uticajem kancerogenih materija. Mjesta i gradovi, kao što su Brčko, Tuzla, Bijeljina, Ugljevik koji se nalaze u okolini Lopara će takođe biti ugroženi. Ono sto je možda najžalosnije u cijeloj toj situaciji jeste činjenica kako rudnici uglavnom i nisu vlasništvo države Bosne i Hercegovine , nego zapadnih kompanija, koje po postojećem zakonodavstvu ostavljaju 3% rudne rente, prikazane dobiti. Ovo predstavlja tipičan primjer neokolonijalizma. Vlasti i političari u našoj državi naročitno oni na državnom nivou bi trebalo da se zalažu za to da naša zemlja ne završi u rukama multinacionalnih korporacija. Ovakvim projektima plaćamo danak neulaganja u zaštitu životne sredine. Lokalne vlasti u Loparama kažu kako će konačna odluka biti na građanima, to jeste građani će na referendumu odlučiti hoće li doći uopšte do radova i otvaranja ovog rudnika. Ističu i to kako bi ovim projektom bila otvorena i radna mjesta koja bi spriječila masovno iseljavanje stanovništva kako iz ovog mjesta tako i širom države. Međutim ako je ovo jedini način zaustavljanja građana, možda i nije najbolji. Zarade će nositi strane kompanije a stanovništvo biti osuđeno da pije zagađenu vodu , žive u zagađenoj okolini, udišu zagađen vazduh.
Još jedan od primjera interesovanja ali i neuspjelih pokušaja istraživanja i otvaranja rudnika nalazi se na Ozrenu. Naime, otvaranje rudnika teških metala, kao što je nikal, planirana geološka, geohemijska istraživanja bila su predviđena upravo za ovu lokaciju naše države. Ali pokušaji ovakvog tipa nisu urodili plodom. Razlog tome je protivljenje raznih vrsta udruženja kao što su „Čuvari Ozrena i regije” , „Mreža za zaštitu prirode Bosne i Hercegovine”, ekoloških aktivista, stanovništva okolnih mjesta i gradova. Borba za očuvanje Ozrena postala je pitanje od izuzetnog značaja za stanovnike tog područja. Geološkim istraživanjima na Ozrenu protivila se i Srpska pravoslavna crkva. Međutim, uprkos ovom protivljenju još se ne odustaje od ove ideje. Iako iskopavanje rudnika na ovom mjestu može imati negativan uticaj na životnu sredinu, uključujući zagađenje vazduha, degradaciju zemljišta, šume, uništavanje vrijednosti koje krase ovu planinu, ugrozilo bi život i zdravlje ljudi na području ne samo Republike Srpske nego i Federacije Bosne i Hercegovine. Planina Ozren je poznata po prirodnim ljepotama, zdravoj hrani, turizmu, tradicionalnim zanatima, pećinama Mokra i Suha Megara. Takodje postoji biotop trave ive koji se nalazi na UNESCO-ovoj Listi nematerijalne kulturne baštine. Očuvanje Ozrena ali i drugih planinskih područja poput Trebave, Krnjine i Vučjaka je važno zbog prirodnih resursa, turizma i drugih ekološko prihvatljivih privrednih grana. Takodje u pećini Mokra Megara, su provođena naučna istraživanja sa ciljem popisa faune, što bi trebalo doprinjeti njenoj zaštiti po međunarodnim standardima. Iako je privremeno izgubljena licenca i ukinuto rješenje za izvođenje radova postoji opasnost od ponovnog pokušaja istraživanja.
Zlatna groznica u Vareši bio je naslov mnogih medijskih članaka koje su opisivale dolazak jedne britansko-australijske kompanije u Bosnu i Hercegovinu, koja je trebala početi sa istraživanjima u jednom bosansko-hercegovačkom rudniku. Iako zlato nije primarni mineral ovaj rudnik zbog benefita koji će donijeti ovom kraju ali i cijeloj Bosni i Hercegovini nazivaju zlatnim. U pitanju je rudnik u Varešu, male izrazito nerazvijene opštine koja pripada Zeničko dobojskom kantonu. Opština Vareš je bila poznata po preradi željeza od najstarijih vremena. U Jugoslaviji rudnik u Varešu bio je snadbjevač željeznom rudom gotovo svih željezara, U ovoj opštini bi trebao početi ponovo sa radom rudnik ali ovaj put, rudnik olova,cinka, bakra , antinoma, srebra, zlata i drugih metala koji bi se mogli izvući iz stijena domaćina. Uvođenjem u rad ovaj rudnik bi trebao predstavljati glavnu pokretačku snagu kao što je to nekad bio rudnik željezne rude. Ovi strateški metali su ključni za Evropsku uniju jer nastoji da smanji zavisnost od kineskih ili ruskih sirovina. Metali iz Vareša potrebni su za energetsku tranziciju Evrope: električna vozila, stanice za punjenje, solarne ćelije. Međutim otvaranje ovog rudnika ponovo je naišlo na negodovanje nezadovoljnih ekoloških aktivista iz susjednih gradova. Naime, oni ističu kako bi radovi na rudniku i okolnoj infrastrukturi mogli dovesti do toga da teški metali završe u vodi za piće. Gradjani su zabrinuti kako bi mogli ostati bez vode za piće što vrlo vjerovatno postoje opravdani razlozi. Ali to ne bi trebalo predstavljati i jedini razlog za brigu. Ono sto je još važno je visina koncesije za ovaj rudnik a ona je izuzetno niska i razočaravajuća. Ona više predstavlja iskorištavanja od strane multinacionalnih kompanija.
Po svemu sudeći, ispostaviće se kako se samo radi o najobičnijim kolonizatorima kojima je jedini cilj iskorištavanje prirodnih bogatstava Bosne i Hercegovine.
Tekst je nastao kroz nagradni konkurs “Postaje li Bosna i Hercegovina neokolinijalistička rudarska škrinja?” a financiran je od strane Civil Rights Defenders.
