Prijedor, petak, 13. jula. Ljuban Štrbac stoji ispred dvadesetak novinara i kamermana kod novoizgrađene stambene zgrade u naselju Pećani. Od 50 stanova jedan je od danas njegov. U ovaj grad je 1995. godine izbjegao iz Bosanske Krupe. Dvadeset tri godine živio je u selu Rakelići, u kući bez struje i vode. Borac je prve kategorije. Glas mu drhti. Poslušno se pomjera kako mu snimatelji kažu.
„Otac mi je umro prije dvije godine, majka prije 21 godinu. Nezaposlen sam, ne radim nigdje, jedino ovako negdje ubijem koju dnevnicu, ali opet nekako preživljavam. (Imate li porodicu?) Nemam, nisam oženit, al’ planiram se ženiti pošto sam dobio taj stan. Planiram, eto, ‘nako, da vam iskreno kažem. Ne znam više šta bi’ vam rek'o“, govori Ljuban.
Regionalni stambeni program (RSP) namijenjen je izbjeglicama i raseljenim licima u Hrvatskoj, BiH, Srbiji i Crnoj Gori. Težak je oko 1,2 milijarde KM, od čega se više od 200 miliona odnosi na projekte u BiH. Najveći donator je Evropska unija sa učešćem od oko 450 miliona KM, a slijede Amerika, Italija, Njemačka, Norveška, Švajcarska, Danska, Turska i druge zemlje, te UNHCR, OEBS i Razvojna banka Savjeta Evrope.
Ministrica za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine Semiha Borovac rekla je da je ovim programom u 86 lokalnih zajednica u BiH predviđena izgradnja 5.400 stambenih jedinica za oko 14.000 korisnika.
„Značajan je za BiH iz razloga što donosi trajna rešenja za porodice koje su, evo, već više od 20 godina u trajnom jednom raseljenju“, rekla je Borovčeva.
Svečanu ceremoniju uručenja ključeva omeo je pljusak, pa je, umjesto na pozornici ispred zgrade, obavljena usput, u hodnicima zgrade, u gužvi, gdje su se tiskali budući stanari, zvanice, predstavnici donatora, novinari, gosti. Prema riječima korisnika, ključeve su toga dana dobili svi samo za potrebe same ceremonije. Ključeve je zadržalo njih pet, dok je 45 vratilo i dobijaće ih postepeno naknadno, da bi se, kako mi je rečeno, spriječile gužve prilikom useljenja.
Vaso Nežić iskusan je u seljenju. Za 25 godina izbjegličkog staža u Prijedoru živio je u Ljubiji, pa u Gornjoj Puharskoj, pa na Urijama.
„Ima nas petero u kući. (Odakle ste izbjegli?) Iz Donjeg Vakufa, u ratu Srbobrana, ako ko razumije. Srednja Bosna“, kaže.
Ministar za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske Davor Čordaš najavio je da idućeg mjeseca u Prijedoru počinje izgradnja još jedne zgrade u okviru ovog prorgama i da će ona imati 32 stana, a da je drugim programom, koji RS finansira kreditom od 18 miliona evra, previđeno rješavanje stambenih pitanja za korisnike alternativnog smještaja i kolektivnih centara.
„Dosta sporo ide projekat, ali, nažalost, kriteriji međunarodni su takvi da moramo zadovoljiti sve te uvjete i mi vjerujemo da ćemo u narednom periodu, barem je kod nas sve predviđeno, da raspustimo sve kolektivne i alternativne centre u Republici Srpskoj“, rekao je Čordaš i dodao da je u okviru tog projekta u Prijedoru 13. juna ove godine počela izgradnja zgrade sa 20 stanova namijenjena korisnicima kolektivnog centra u Ljubiji.
Novinarstvom se bavim od 1999. godine i isto toliko slušam planove o raspuštanju kolektivnih centara. Ovaj posljednji update od resornog ministra kaže da ih je u RS još osam sa 151 korisnikom. I Prijedor je među lokalnim zajednicama koje i 23 godine od završetka rata imaju kolektivne centre.
Za razliku od ministara, koji su sipali podatke kao iz rukava i precizno odgovarali na pitanja novinara, gradonačelnik Prijedora Milenko Đaković došao je nespreman.
„U trenutku kad se ovaj veliki program za rješavanje pitanja stanovanja izbjeglica i raseljenih lica pojavio, od svih opština i gradova u BiH Prijedor je bio najspremniji i imao je već pripremljenu dokumentaciju“, rekao je i to je jedini iskoristiv dio njegove izjave, a ostalo su bile riječi hvale partnerima uključenim u program i lijepih želja budućim stanarima.
Da je na događaj došao pripremljen, prvi čovjek Prijedora rekao bi da je ovaj grad još 2012. godine dobio prve stanove neprofitnog socijalnog stanovanja. I to zahvaljujući nevladinom sektoru odnosno ovdašnjem Udruženju građana „DON“. Da je tada zajedno s Mostarom bio prva lokalna zajednica u BiH s takvim sistemom stanovanja. Da je već iduće godine Skupština grada Prijedora usvojila strateške dokumente o ovom modelu stambenog zbrinjavanja, a da je poređenja radi, zakonsku regulativu nacrt tek prošlog mjeseca – dakle pet godina poslije Prijedora – pripremila Vlada RS.
Tih prvih pet stanova u Prijedoru nadograđeno je na jednoj od dvospratnica u Ulici Vuka Karadžića, a i ostalih osam stanova ove zgrade dobilo je novu izolaciju i fasadu, priključak za centralno grijanje, nove priključke za vodu i za kanalizaciju. Donator je američka vlada posredstvom organizacije Catholich Relief Services. Stambeni fond ostaje u trajnom vlasništvu grada, bez prava prodaje i stavljanja hipoteke. Zakupninu od, gotovo simboličnih, 1 KM po kvadratnom metru, plaćaju korisnici koji se biraju javnim konkursom, i to: mladi bračni parovi, samohrani roditelji, lica sa invaliditetom, izbjegla i raseljena lica, romska populacija, domaćinstva ugrožena u vremenskim nepogodama i svi koji ne mogu samostalno da riješe stambeno pitanje.
Na pitanje da li se isti sistem primjenjuje i u novoj zgradi, gradonačelnik nije odgovorio. Zove me poslije kolega, kaže gradonačelnikova izjava mu je neiskoristiva, šta da radimo s tim dijelom o uslovima korištenja. Preskoči, kažem mu.
